Život i poslanje sv. Pija X. (p. Frey, 19. 9. 2014.)

Na blagdan sv. Januarija i drugova, 19. rujna 2014., posjetio je po prvi puta p. Stefan Frey, poglavar našega Distrikta, našu domovinu Hrvatsku te je tom prigodom održao sv. Misu u Zagrebu. U okviru ove svečanosti održao je propovijed koju prenosimo u nastavku te predavanje. Prilika je to da se podsjetimo njegovih veoma sadržajnih i poticajnih riječi o liku i djelu sv. Pija X. iz kojega možemo trajno crpiti nadahnuće za naš kršćanski život.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima rijetku počast, da za zaštitnika ima jednu od najvećih ličnosti među papama u povijesti. Stoga u jubilarnoj obljetnici – stogodišnjici njegove smrti, promatramo s udivljenjem, ali i puni pouzdanja, našeg nebeskog zaštitnika kojemu je povjereno naše Bratstvo. 

Našega zaštitnika možemo ubrojiti među najveće pape, jer je povezao svoju izvanrednu osobnu svetost s uzornim obavljanjem papinske službe u najtežim vremenima. On nije bio samo jedan veliki svetac, nego i izvanredna pastirska ličnost na Petrovoj stolici. A što čini veličinu jednog pape? Postoje prije svega dvije osobine koje bi trebale obilježavati Kristova namjesnika, Dobrog Pastira:

Prvo, on mora ljubiti svoje stado do potpunog darivanje sebe, jer dobri pastir polaže svoj život za svoje ovce.

Drugo, on mora štititi svoje stado od vukova. To jest, od njega se traži budnost, hrabrost i beskompromisna čvrstoća da bi odbio vukove, a to su lažni proroci, lažni učitelji. On ne smije biti najamnik! Možemo vidjeti da su ove obje bitne osobine pastira na posve čudesan način ujedinjene u Piju X. One su nešto najistaknutije u ličnosti ovog svetog pape; one su nit vodilja čitavog njegova života i stapaju se u njemu u jednom savršenom, čudesnom skladu. Promotrimo sve to malo pobliže, da bismo od njega učili, nadahnuli se njegovim primjerom i da bismo ga nastojali revno nasljedovati.

1. Očinska dobrota Pija X.

Svi ljudi koji su ga poznavali (kao kapelana, biskupa i papu) složno svjedoče: imao je beskrajno dobro srce. Već kao mladi kapelan u Tombolu, potpuno se predao za povjerene mu duše i nije se štedio. U mjestu je sjećanje na njegovu bezgraničnu ljubav ostalo neprestano živjeti. U stvari, on je živio kao najbjedniji u svom mjestu. Oskudica ga je stalno pratila. Bez oklijevanja, bio je spreman dati svoju košulju ili posljednji novčić. Nijedan nevoljnik nije uzalud pokucao na njegova vrata, znao je da će uvijek pomoći, čak i ako je morao razdati posljednje zalihe svoje smočnice. On je davao sve, jer je uistinu volio svoje i nepokolebljivo vjerovao u Boga.

Bio je osobno veoma skroman. Jedna žena iz Tombola kazala je: "Don Sarto ima tako istrošeni kaput, da kapelani iz okolice u šali govore, da je bio u ratu". Kasnije, kao župniku u Salzanu pružila mu se prilika da zaživi ljubav na herojski način, kada je 1873. Italiju udarila epidemija kolere. Tu je on darivao ne samo svoju imovinu, nego i čitavu svoju osobu. Bio je spreman dati svoj život za bolesne i umiruće. Povjerio je kapelanima, da se brinu o živima, dok se on sam htio posvetiti umirućima. Dan i noć radio je kao svećenik, njegovatelj bolesnih, liječnik, i žurno je obilazio od kuće do kuće. Noću je pokapao mrtve. Kad je pobjegao grobar, on sam nosio je lijes do groba. Kada je groznica minula, bio je sličan smrtnoj prilici. Uslijed nečuvenih napora posve je omršavio, postao je iscrpljen i oslabljen. Njegov je život bio primjer junaštva, o kojemu je Isus kazao: ,,Veće ljubavi nitko nema od onog koji život svoj položi za svoje prijatelje".

Kad je s 50 godina postao biskup Mantove, nije prošlo puno vremena, dok se svi nisu oduševili ljubavlju svog biskupa, njegovom neusporedivom dobrotom. Svako malo moglo se čuti: ,,Naš biskup je dobar kao anđeo", ,,On je svetac", ,,On je više na nebu nego na zemlji".

Dragi vjernici, nedostaje nam vremena da bismo na sveobuhvatni način izložili očinsku, pastirsku ljubav našeg sveca. Ona je ostala i u godinama nakon što je postao Papa, jedna od njegovih prepoznatljivih osobina. Ona se očitovala možda na poseban način u njegovoj samilosti za izgubljene i neprijatelje Crkve. Kao papa, bio je u više navrata prisiljen intervenirati protiv nedostojnih ili modernističkih svećenika i s velikom boli poduzeti stroge mjere. U takvim slučajevima, ,,on je bio prvi koji je patio jer je imao suosjećanja za krivce".

Proveo je besane noći moleći za izgubljene, da dođu do prave spoznaje. Bio je pun obzira za ljudske slabosti. Kad bi čuo da se dogodilo nešto neprilično, uzvratio bi: ,,Svi smo mi od krvi i mesa; svi smo mi grešnici; svi mi možemo pogriješiti". Uvrede, ismijavanja, pogrde koje su mu nanesene, odmah bi oprostio i zaboravio sve iz velikodušne ljubavi prema Bogu.


Dragi vjernici, ova divna dobrota i ljubav sv. Pija X. primjer su za sve nas. Ako želimo osvojiti zalutale ovce, moramo činiti isto što i on. Ključ za srca je samo velikodušna ljubav.

2. Beskompromisna čvrstoća

Kako je god blag i popustljiv bio prema grešnicima, toliko je bio neumoljivo strog i čvrst, kada je trebalo zaštititi prava Božja i Crkve, i braniti svoje stado. Nije dopustio da išta utječe na odlučnost njegovih djela. Tu je sv. Pio X. pokazao  snagu i energičnost jednog velikog vođe i junačku ustrajnost: odluke o nekom važnom pitanju, koje je spoznao kao prave i potrebne, provodio je u djelo neslomljivom jakošću. Tada je pokazivao snagu kojoj nitko nije mogao odoljeti. Nije uzalud kazao jedan stari venecijanski ribar, kada je čuo da je patrijarh Sarto izabran za papu: ,,Izabrali su za papu željeznog čovjeka"; a jedan čovjek iz Mantove kasnije je dodao: "željeza koje je sastavljeno iz ljubavi i vjere, ali tako čvrsto da ako bi Napoleon imao posla s njim, ne bi lako došao do cilja". Tog čovjeka od željeza Božja je providnost podigla na papinsku stolicu u jednom vremenu koje si je uzelo za zadaću boriti se protiv Crkve. Samo Bog zna kakvo se junaštvo tražilo od Pija X. da izdrži sve napade neprijatelja i brani Crkvu.

Najimpresivniji primjer njegove nepokolebljive snage bila je njegova borba protiv modernizma, koji je opisao kao sintezu svih zabluda. Vrijedno je malo razmotriti to njegovo velebno djelo. Malo tko je tu prijeteću smrtnu opasnost prepoznao tako jasno kao on. U enciklici Pascendi, on kaže: "modernisti su gori od svih drugih neprijatelja Crkve. Jer oni ne kuju svoje planove za uništenje Crkve izvana, nego u samoj Crkvi; a šteta je to veća, što bolje oni Crkvu poznaju. Oni stavljaju svoju ruku, ne samo na grane i izdanke, nego na korijen, na samu vjeru", da bi tako iz temelja uništili kraljevstvo Kristovo. Papa se najprije nadao da će moderniste privesti razumu. On je pokušao primijeniti sva moguća sredstva: očinsku dobrotu, potom i strogoću, ali sve je bilo uzalud. A kada je morao utvrditi da je modernistički otrov već zarazio mnoge svećenike, nije oklijevao djelovati sa svom odlučnošću, da bi zadao konačni udarac zabludama.

Taj je udarac bio dvostruk:

- Izlaganje i svečana osuda krivovjerja u dva dokumenta: Lamentabili i Pascendi 1907.
- A zatim i energične mjere zaštite koje su potrebne da bi se upravo iskorijenio modernizam. Bile su vrlo raznolike. Spominjemo samo najvažnije:

o   U bogoslovijama je skolastičko-tomistička filozofija morala bez iznimke postati temeljem crkvenih studija. Jer se modernizam temelji prije svega na pogrešnim filozofskim načelima koja se može nadvladati jedino zdravom filozofijom.

o     Učitelje s modernističkim sklonostima treba neumoljivo ukloniti.

o   Svi klerici koji se pripuštaju višim redovima, obvezni su položiti antimodernističku zakletvu.

Koliko su sve te mjere koje je poduzeo Pio X. bile učinkovite i potrebne, pokazala su sljedeća desetljeća. On je zaista uspio spriječiti opasnost i protjerati modernizam Crkve. I to za otprilike 50 godina.  Međutim, modernisti se nisu dali potući i nastavili su djelovati uglavnom subverzivno. U mjeri u kojoj je budnost pastira nažalost kasnije počela opadati, otrov se ponovno probijao unutra, sve dok se na II. vatikanskom koncilu nije konačno probio i donio uništenje, kakvo povijest još nije vidjela. Postkoncilska tragedija je takoreći tužan dokaz o ispravnosti procjene i djelovanja Pija X.
Zato je borba koju je naš slavni zaštitnik prije 100 godina vodio protiv modernizma, još uvijek vrlo aktualna i primjer za sve nas. Mons. Lefebvre junački ju je preuzeo, i ne smijemo iz ljubavi prema vjeri i Crkvi od nje nimalo odstupati.

Zazovimo na današnji dan i ubuduće našeg nebeskog zaštitnika puni pouzdanja: da bi očinskom blagošću svrnuo pogled na svoju obitelj, sa suosjećanjem u svim poteškoćama kojima je izložena.
Neka nas on prije svega vodi da bismo ne samo cijenili njegov slavni primjer, nego ga također hrabro i odlučno nasljedovali.

Neka nam to udijeli po zagovoru Blažene Djevice Marije, koju je predano čitavog života ljubio i uzeo kao zaštitnicu svog pontifikata.

p. Stefan Frey, Zagreb, 19. 9. 2014.