U
pravo za blagdan sv. Josipa, zaštitnika naše domovine, izdane su zakonske odredbe kakve hrvatska prošlost ne pamti: da će u cijeloj zemlji biti zabranjeno služenje sv. Misa i podjeljivanje sakramenata.
Je li vremenito podređeno vječnome ili obrnuto?
Nekoliko posljednjih tjedana svijet sve više potresa pogibelj zaraze tzv. korona virusa. I dok se sve donedavno nije činilo da se radi o opasnosti koja bi mogla dovesti do svjetske kataklizme, u posljednje vrijeme većina europskih država donijela je mjere kojima se strogo ograničava kretanje ljudi i javni život. Razvoj je to koji se nije činio nimalo vjerojatnim, no još je više nezamisliva bila predodžba da će se posve ukinuti javno bogoslužje. Povijest pamti razdoblja velikih epidemija koje su odnijele nebrojene tisuće, pa čak i milijune života – kao npr. pošast kuge iz 14. st. ili španjolske gripe stoljeće unazad. No nije nam poznat slučaj da bi se u takvim vremenima ikada zatvarale crkve te svećenicima zabranjivalo podjeljivati, a vjernicima primati svete sakramente. Naprotiv, baš u vremenima najvećih pogibli vjernici su pozivani da se Gospodinu utječu u molitvi, a svećenici bi se često sami izlagali opasnosti da bolesnima pruže spasonosna sredstva svetih sakramenata i blagoslovina. Crkve se ne bi zatvarale za puk, nego bi se održavale pokorničke procesije da bi se Bogu iskazala zadovoljština za ljudske grijehe i isprosilo Njegovo smilovanje. Trebamo se zato upitati koji je to razlog da se u ovom vremenu radi suprotno i događa ono što povijest nikada nije zabilježila – da sami pastiri, nasljednici apostola, posvuda zatvaraju crkve i vjernicima uskraćuju sredstva milosti.
Do odgovora ćemo vrlo lako doći ako promotrimo opće stanje prilika u kojima se Crkva danas nalazi. To stanje ponajbolje je opisao papa Pavao VI. koji je bio najzaslužniji za ostvarenje i primjenu najsudbonosnijega događaja prošloga stoljeća – Drugoga vatikanskoga sabora. U svojoj izjavi iz audijencije od 7. prosinca 1965., ovaj papa sumira glavno obilježje i misao vodilju ovoga Koncila:
,,Religija Boga koji je postao čovjekom susrela je religiju (jer ona to jest) čovjeka koji sebe čini Bogom. I što se dogodilo? Je li bilo sukoba, borbe, osude? Moglo je biti, ali nije bilo... Pozivamo one koji sebe nazivaju modernim humanistima, a koji su se odrekli transcendentne vrijednosti najviših stvarnosti, da priznaju Saboru barem jednu kvalitetu i prepoznaju našu novu vrstu humanizma: i mi, zapravo, više od bilo koga drugoga, častimo čovječanstvo [doslovno: imamo kult ili obožavanje čovjeka].“
Ovaj papa time priznaje objektivnu stvarnost koja se dogodila na ovom skupu, a koja će najdublje obilježiti cjelokupni razvoj Crkve u posljednjih pola stoljeća – da je u dokumentima i duhu ovoga sabora nadvladalo teološko strujanje koje predstavlja jedno sasvim novo, zdravom katoličkom nauku nepoznato i protivno shvaćanje odnosa između čovjekove naravi i nadnaravne Božje milosti.
Tu se naime više ne priznaje apsolutna uzvišenost i nezasluženost Božje milosti, nego se ona na neprirodan i krivi način miješa i sravnjuje sa stanjem čovjekove pale naravi. Briše se jasna i izričita razlika između naravnoga i nadnaravnoga, ljudskoga i božanskoga, te se ovo prvo predstavlja kao da već po sebi na određeni način sadrži i nužno vodi prema drugome. To susljedno vodi prema gubitku osjećaja za ozbiljnost grijeha – kao uvrede božanskome veličanstvu koje je neizmjerno te stoga traži naplatu svoje božanske pravednosti. Gubi se osjećaj za apsolutnu uzvišenost i prioritet božanske zbiljnosti nad zemaljskom stvarnošću, a time i za nadređenost Crkve kao Kristove Zaručnice ljudskome društvu, milosnih sredstava koje je sam Krist ustanovio nad čisto ljudskim nastojanjima. Sve se to stavlja u istu ravan, što vodi do logične posljedice da su ona nadnaravna sredstva samo neka vrsta suvišne dopune ljudskim nastojanjima, te time nisu nužna.
Odatle možemo savršeno razumjeti kapitulaciju crkvenih pastira pred naturalističkim predodžbama ovoga svijeta, prema kojima nadnaravna, milosna sredstva ne bi bila neophodna, nego bismo ih se čak u ime čisto naravnih (higijenskih i zdravstvenih) razloga, mogli ili trebali odreći. Kako da svaki istinoljubiv i svjestan katolik u tome ne prepozna naturalistički duh koji na prvo mjesto stavlja čovjekovo vremenito dobro umjesto vječnoga? A ako stvarnost doista promotrimo iz nadnaravne perspektive, postat će nam sasvim jasno da teške ugroze koje pritišću čovječanstvo i za koje nemamo konačna zemaljska rješenja, ne možemo drukčije riješiti nego potpunim predanjem i pouzdanjem u Boga – molitvom te djelima pokore i zadovoljštine. Zato naša nastojanja danas više nego ikada moraju biti nadnaravna, čak i ako su u prividnoj suprotnosti s pojedinim zemaljskim predodžbama. Pastiri bi zato trebali danas više nego ikada skrbiti oko podjeljivanja sredstava milosti – svetih sakramenata i blagoslovina, te vapiti za Božje milosrđe da bi ono usteglo ruku svoje pravednosti koju se u današnjemu vremenu općega otpadništva i nemorala povrjeđuje više nego ikada. Današnji nasljednici apostola trebali bi nasljedovati slavne primjere sv. Grgura Velikog i sv. Karla Boromejskog koji u svoje vrijeme kada je harala kuga nisu zatvarali crkve i uskraćivali sakramente, nego naprotiv pokrenuli procesije zadovoljštine da bi se isprosilo Božje smilovanje.
Jer što nam je u protivnomu očekivati ako budemo uzmicali pred Gospodinovim pozivom da posebno žarko molimo u vremenima nevolje? Možemo li očekivati stvarni blagoslov ako se predamo pred zemaljskim predodžbama i ne molimo ga javno za Njegovo milosrđe? Ili će nam naprotiv Gospodin slati daljnje opomene da to shvatimo? U tom smislu možemo se upitati nije li upravo današnji snažan potres koji je pogodio naš glavni grad – pritom i nekoliko važnijih crkva – baš na nedjelju kada je prestalo javno bogoslužje u cijeloj zemlji, možda jedan od takvih znakova?
Zato je iz svega rečenoga jasno da svećenici kao pastiri puka Božjega nisu obvezni sudjelovati u toj kapitulaciji pred duhom današnjega vremena, nego su naprotiv slobodni i obvezni djelovati za spasenje duša, koje je najviši zakon Crkve (kan. 1752). Sam crkveni Zakonik priznaje da svaki svećenik može podjeljivati sredstva milosti ako vjernici to opravdano traže, pa i unatoč eventualnoj zabrani (kan. 1335). A u današnjemu vremenu su ta božanska sredstva potrebnija nego ikada te se ne smiju nikome uskratiti. Naše Svećeničko bratstvo zasigurno će ostati vjerno tomu božanskomu pozivu kao što je bilo sve dosad, usred besprimjerne crkvene krize koja proizlazi iz teške zloporabe autoriteta.
Neizbježna očitost apokaliptičkih elemenata
Trenutne prilike nukaju nas također da ih promotrimo iz apokaliptičke perspektive koja svakomu svjesnomu katoliku odmah postaje razvidna. Prema tradicionalnome nauku crkvenih otaca i velikih teologa, utemeljenomu na nauku sv. Pisma, poznata su nam bitna obilježja posljednjih vremena koja će prethoditi dolasku Antikrista. Neka od njih su usred trenutne crkvene krize nastale nakon Drugoga vatikanskoga sabora već neko vrijeme ostvarena.
Sv. Pavao govori nam o zapreci koja sve do konačnoga trenutka sprečava dolazak Antikrista (2 Sol 2, 6-7) i koja će se tada ukloniti. U Tradiciji se ovdje uzima da je riječ o moćnome zemaljskome vladaru ili državi koja će braniti prava Kristove Zaručnice, Katoličke Crkve. U tom vidu moramo si posvijestiti tragediju koja je nastupila nakon Koncila kada je u ime zablude o vjerskoj slobodi sama Sveta Stolica inzistirala od još preostalih katoličkih država da se odreknu svoga katoličkoga imena – da usvoje načelo društvenoga indiferentizma te tako lažnim religijama daju jednaka prava. Kao posljedica toga nastupila je daljnja sekularizacija tih nekad katoličkih država koje su s vremenom sve više usvajale nemoralna i bezbožna načela. Tako je cjelokupno europsko društvo okrenulo leđa Božjim pravima i proglasilo se autonomnim i odvojenim od Boga. Koje li zato tragedije da današnji pastiri podilaze tim stremljenjima, umjesto da brane Božja prava u državi koja ih se odriče, poput našega bl. Alojzija Stepinca koji je radi njihove obrane podnio mučeništvo!
Postoji i drugo shvaćanje u kome se ovaj simbol može odnositi na papinstvo kao posljednjega branitelja božanske istine. Nažalost i u ovom smislu dogodila se bolna dekadencija kada su postkoncilski pape postali promicatelji modernističkih zabluda koje je Crkva svih vjekova neprestano osuđivala. Svojevrsni vrhunac doživjeli smo nedavno, kada su u samom srcu Crkve upriličeni poganski obredi čašćenja božice Pachamame. Poznat nam je nauk crkvenih otaca da Božja pravednost traži naplatu nakon posebno teških skandaloznih čina koje poduzimaju javne vlasti. Ne bismo li zato u ovoj prirodnoj turbulenciji mogli prepoznati Božji odgovor na idolatrijsko štovanje sila ovoga svijeta, da bi nam pokazao da On sam stoji iza svih prirodnih tokova?
Sljedeći apokaliptički element koji valja promotriti je ukidanje svete Misne Žrtve, koje je naviješteno kao jedno od glavnih bezakonja Božjega Protivnika (Dn 9, 27). Moramo nažalost konstatirati da je predznak toga djela već ostvaren u tragičnomu nametanju novoga obreda Mise i sakramenata reformiranih prema modernističkim načelima koji predstavljaju ,,zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“[3]. Tim defektnim obredom koji iskrivljuje pravu narav katoličkoga bogoštovlja, svećenicima i vjernicima uskraćuju se brojne milosti te ih se tako čini podložnijima Sotoninim napastima, koje se posebno pojačavaju u posljednjim vremenima. No svakoga svjesnoga katolika još više mora zapanjiti aktualni razvoj događaja, kada i državne i crkvene vlasti potpuno zabranjuju javno služenje sv. Misa, kada se dušama djece uskraćuje krsna milost, a pokornicima milost oproštenja grijeha. Time se možemo posve uživjeti u situaciju koja će nastupiti kada dođe do stvarne kulminacije posljednjih vremena, kada se pojavi Antikrist koji će nametnuti naturalističku religiju (kult Sotone) te pokrenuti nezapamćene progone vjernih.
Sasvim iznenadni nastup izvanrednoga stanja, kada se stanovništvu ograničava sloboda kretanja, kada se unatoč stvarnosti problema nameću iracionalne mjere praćene totalitarističkim sustavom nadzora, predočava nam lakoću kojom je moguća trenutna pojava svjetski dominantne ličnosti kojoj će sva državna poglavarstva u ime višega dobra biti spremna predati sveopću vlast. Kao da se možemo uživjeti u tok zbivanja koji je tako sjajno opisao R. H. Benson u svom kultnom romanu ,,Gospodar svijeta“.
Ušli smo u stvarno stanje progona kada se svećenicima i vjernicima koji bi htjeli sudjelovati na sv. Misi i primati sakramente to zabranjuje pod prijetnjom kaznene odgovornosti. Odvija se pred nama stvarnost koja uz određene razlike sliči progonima iz vremena protestantske pobune u Engleskoj ili pak francuske revolucije, kada je služenje sv. Mise bilo kažnjivo djelo. Iako su motivi i kaznene mjere značajno različiti, zajedničke su ipak one bitne oznake – udar na nepovredivost sv. Mise i sakramenata koji proizlaze iz prava Crkve, koja su po svojoj naravi iznad svake društvene vlasti.
Iz toga razloga, kao što se to već dogodilo u nekim drugim zemljama, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. prisiljeno je do daljnjega obustaviti javno služenje sv. Misa u Hrvatskoj. Ono se ipak nastavlja neumorno boriti za Božju slavu i spasenje duša sa svim dostupnim sredstvima.
Molimo Gospodina da okonča ovo vrijeme duhovne pustoši i žalosti kakvo naša domovina (uza sve povijesne nedaće) dosada nije doživjela i da zaustavi pošast bolesti! Prikazujmo mu svoje molitve i djela pokore kao zadovoljštinu za grijehe, da bi odvratio od nas svoju tešku ruku te da bismo što prije doživjeli pravu obnovu katoličke vjere u našemu narodu!
Sv. Marijo, zdravlje bolesnih – moli za nas!
Sv. Josipe, zaštitniče sveopće Crkve – moli za nas!
p. Marko Tilošanec
[1] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2020_03_32_713.html
[2] http://www.zg-nadbiskupija.hr/odredbe-biskupa-hrvatske-biskupske-konferencije-u-vezi-sa-sprjecavanjem-sirenja-bolesti-covid-19
[3] Kard. Ottaviani i Bacci, Kratak kritički pregled Novog reda Mise.
