Marija, Zaštitnica umirućih

Č

ovjek ne zna svoj kraj, već kao što su ribe uhvaćene udicom i kao što su ptice uhvaćene u zamku, tako su ljudi uhvaćeni u zlo vrijeme, što navali na njih iznenada (Propovjednik 9, 12).

Predodžba kulminacije posljednjih vremena?

U

pravo za blagdan sv. Josipa, zaštitnika naše domovine, izdane su zakonske odredbe kakve hrvatska prošlost ne pamti: da će u cijeloj zemlji biti zabranjeno služenje sv. Misa i podjeljivanje sakramenata.

Toma, Juda i Franjo

Tri bergoglianske ,,teze za Veliki četvrtak“

Eugenio Scalfari, deklarirani ateist i osnivač rimskoga dnevnoga lista La Repubblica, objavio je na Veliki četvrtak svoj peti intervju sa ,,svojim prijateljem“ papom Franjom. Taj intervju podigao je još jednom puno prašine. U njemu Franjo iznosi tri tvrdnje koje izražavaju njegovo shvaćanje kako se Bog ophodi s grešnicima:

1. ,,One (zle duše) neće biti kažnjene“

2. ,,Oni koji se ne pokaju će nestati“

3. ,,Nema pakla“

Takve izjave iz ustiju najvišega učitelja kršćanstva izazvale su, razumljivo, po cijelome svijetu pozornost i zapanjenost. Jer one se očito suprotstavljaju ne samo jednoznačnome svjedočanstvu Svetoga pisma, Predaje i vjekovnoga crkvenoga Učiteljstva, nego i ljudskome razumu. I to oštro.

a) Sveto pismo

Tko samo povremeno uzme Bibliju u ruku dobro zna da ona govori o beskrajnome milosrđu Božjem, ali koji i kažnjava grešnike, nepokajane čak s vječnom patnjom. Naš preblagi Otkupitelj Isus Krist sam govori 14 puta nedvoznačno o paklu da bi grešnike upozorio o toj strašnoj stvarnosti te ih opomenuo na obraćenje. U svome prikazu posljednjega suda on govori recimo: ,,Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!... Ovi će ući u muku vječnu.“ (Mt 25, 41. 46). O ,,nestanku“ nepokajanih nema u Bibliji ni najmanje naznake. Gornji citat, naprotiv, pobija ,,tezu uništenja“.

Dolazak antikrista i njegovo djelovanje

Posljednja nedjelja nakon Duhova, kao što je razumljivo, progovara nam o posljednjim događajima na kraju svijeta, o drugom Isusovu dolasku. Čuli smo današnje evanđelje u kojemu Gospodin zapravo proriče dva događaja – propast Jeruzalema i kraj svijeta, njegov drugi dolazak. Ta su dva proročanstva u tekstu isprepletena i zato nije lako razlikovati što se odnosi na jedan, a što na drugi događaj. Oni su također u međusobnom odnosu jer propast Jeruzalema nije samo jedinstveni događaj koji bi stajao sam za sebe, nego je on istovremeno slika posljednjih događaja na kraju svijeta. A što će se točno dogoditi na kraju svijeta i kako će teći ti događaji? O tome nam govori Isus kada se obraća učenicima prije svoje muke, vrlo iscrpne navještaje nalazimo potom u Knjizi otkrivenja sv. Ivana apostola, neke stvari nam na pojedinim mjestima naznačuje i sv. Pavao (npr. u Drugoj Solunjanima), a važan proročki navještaj nalazimo i u Starome zavjetu, u Knjizi proroka Danijela. Nema ništa što bi toliko intrigiralo ljudsku maštu kao posljednji događaji prije drugog Isusova dolaska i zato nije čudno da su mnoge sekte (poput npr., adventista i Jehovinih svjedoka) na temelju ovih izvještaja proricale točan datum kada će se dogoditi smak svijeta, da ove izvještaje tumače na najrazličitije, krive načine, pa i da se među katolicima šire kriva shvaćanja o pojedinim događajima. Pokušat ćemo zato na temelju katoličkog nauka – predaje, crkvenih otaca, naučitelja, mistika, velikih teologa, pogledati značenje pojedinih događaja koji su nam navješteni u sv. Pismu.

,,Kada vidite na svetom mjestu grozotu pustoši“. Prorok Danijel koji je živio u 6. st. pr. Kr., u babilonskom sužanjstvu, prorekao je strašne događaje koji će uslijediti nakon tri stoljeća. Tada se podigao sirijski kralj Antioh Epifan koji je okrutno progonio Židove – zauzeo je Jeruzalem, provalio u hram i u njega postavio Zeusov kip i prisiljavao Židove da se odreknu vjere u pravoga Boga te da se klanjaju idolima. No to proročanstvo ne staje na tom događaju, nego se odnosi i na strašne događaje na kraju povijesti. Sv. Pavao nam u Drugoj poslanici Solunjanima (2, 3-4) govori da ,,treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi ili podiže iznad svega što se zove Bog ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe kao da je Bog“. Prije drugoga Isusova dolaska treba na svijet doći antikrist – čovjek grijeha, sin propasti, kako nam govori sv. Pavao, koji će se praviti Bogom. O njegovu djelovanju govori nam sv. Ivan u Otkrivenju, a crkveni oci, mistici izložili su nam po Božjem prosvjetljenju još detaljnije njegov lik i pokušat ćemo pogledati što će se to točno dogoditi i kako će nastupiti antikrist. On će biti ponajprije jedna konkretna osoba – ne neka određena skupina ili društvo, nego čovjek. Pomislili bismo možda da će antikrist biti sam sotona koji će se utjeloviti, no – kako nam tumači sv. Ivan Damaščanski i sv. Hildegarda – on neće biti istovremeno đavao i čovjek, nego pravi čovjek koji će se roditi od žene i koji će u svemu oponašati Krista. Odatle i značenje riječi antikrist – on će biti Kristova imitacija, ali na negativan način, najveći Kristov protivnik tako da će zavoditi ljude na potpuni otpad od Boga i on će biti najgori čovjek koji je ikada živio.

Svetopisamsko utemeljenje čistilišta i njegove patnje

,,Uzdamo se u Gospodina da će onaj, koji je u vama započeo dobro djelo i dovršiti ga do dana Isusa Krista“. Ove riječi današnje poslanice govore nam o stvarnostima koje smo obilježili prethodnih dana, koje promatramo cijeli mjesec studeni – posljednje stvari, sudbine čovjekove duše nakon njegove smrti. Djelo čovjekova spasenja počinje krštenjem, ono se razvija i jača primanjem sakramenata i to djelo – ako čovjek ostane vjeran – bit će dovršeno u vječnosti. Ako postignemo savršeno sjedinjenje s Bogom, ako na nama ne bude nikakve ljage grijeha, ono će biti dovršeno odmah nakon naše smrti, bit ćemo odmah pripušteni u blaženo zajedništvo s Bogom u nebu. Budemo li pak trebali dati zadovoljštinu za naše grijehe, to djelo bit će dovršeno nakon naše smrti, kada ćemo morati proći kroz patnje čistilišta. U četvrtak smo obilježili Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih i zapravo je cijeli mjesec studeni posvećen molitvi za naše pokojne, razmatranju posljednjih stvari i zato ćemo pokušati promotriti stvarnost čistilišta – mjesta u kojemu se nalaze duše koje su umrle u Božjoj milosti, ali ipak ne mogu odmah ući u nebo, nego moraju dati zadovoljštinu Božjoj pravednosti za svoje grijehe, zadovoljštinu koju su propustili učiniti na zemlji.

Čuli smo riječi današnje poslanice – Bog će djelo spasenja u nama dovršiti do dana Isusa Krista, odnosno do Njegova drugog dolaska. To znači da ono neće nužno biti dovršeno odmah nakon smrti, da nećemo nužno odmah biti pripušteni u nebo. Krunu vječne slave u nebu postići će odmah oni koji su dali potpunu zadovoljštinu – poput mučenika koji su svojom krvlju okajali sve svoje grijehe, oni na kojima nije bilo nikakve ljage grijeha, koji su umrli u savršenoj svetosti, duhovnom sjedinjenju s Bogom. No taj stupanj je teško postići jer imamo iskustvo, osjećamo kako smo slabi, kako često griješimo – makar i u onim malim stvarima, a Bog će tražiti da damo zadovoljštinu njegovoj pravednost za svaki, pa i najmanji prijestup Njegove božanske volje. A ako to ne učinimo na zemlji, u ovome životu, morat ćemo u drugome. To je biblijsko, teološko, razumsko utemeljenje nauka o čistilištu – koji je od Boga objavljeni nauk, nasuprot protestantskim krivovjerjima koja taj nauk odbacuju.

Molitva sv. Barbari za sretnu smrt

O sveta djevice Barbaro! Kada si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju, onda ti je premilostivi Isus obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć biti oslobođeni od nagle i nepripravne smrti. Učini dakle, pomoćnice moja, da se Isus spomene prolivene tvoje djevičanske krvi i tvoje žarke ljubavi te po dobrostivom obećanju svojem ne pusti da moja duša izađe iz tijela prije nego se očisti pravom ispovijedi i Presvetim Oltarskim Sakramentom okrijepi za put u vječnost. Amen.

(Iz molitvenika 'Kruh Nebeski'. Spomendan sv. Barbare slavi se 4. prosinca)