Korizma – kratak put k savršenstvu

M

atejevo evanđelje sadrži na kraju 5. poglavlja – uvoda u propovijed na gori – Gospodinov poziv: „Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“

Za dinamičan post

K

orizma je vrijeme posta: manje hrane za tijelo, a više hrane za dušu.

Poziv na molitvu i korizmenu milostinju za ukrajinske grkokatoličke vjernike

U

jedinstvu s našim prijateljima, ukrajinskim katoličkim Bratstvom svetog Jozafata u tradiciji bizantskog obreda, želimo pozvati na molitvu i korizmenu milostinju u ovoj velikoj nevolji.

Laka pokora uz Gospu

I

stina, na prvi pogled, pokora nas plaši. Možda ju jednostavno ne želimo činiti, ili mislimo da ne možemo. Ali taj je stav uništenje života Milosti, jer je suprotan Kristovomu životu.

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Što je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono što je osobno počinio.

Možemo činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih požuda. Nakon što su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim koji me zarobljava zakonom grijeha“ (Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen“ (1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata, ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi djelovanje Božje milosti.

Nadalje, čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima – možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj božanskoj pravednosti.

Konačno, pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe, čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na bilo koju nakanu.

Nadbiskupove riječi o postu i nemrsu

Nadbiskup Lefebvre izdao je ovo pojašnjenje iz svog ureda na bogosloviji u Ecôneu. Prije samo deset godina nakon utemeljenja Bratstva, nadbiskup Lefebvre poslao je ovo pismo da bi stavio u kontekst razdoblje korizme. Kako je to bilo istinito 1982. kada je on to napisao, još je istinitije danas 2017.: često vjernici pitaju što bi trebali činiti, ili moraju činiti u korizmeno vrijeme.

Katolička Crkva doista ima bogatu povijest što se tiče primjerenih pravila kojih se treba držati za vrijeme korizme. Ali osim propisanih – napisanih pokorničkih pravila, treba postojati duh pokore, a iznad svega, molitve. To dvoje ide zajedno, kako nadbiskup dolje objašnjava.

Korizmena poruka o postu i nemrsu

Draga moja braćo,

prema drevnoj i spasonosnoj tradiciji Crkve, prilikom početka korizme upućujem vam ove riječi da bih vas ohrabrio da uđete u ovo pokorničko razdoblje srčano, s raspoloženjem koje Crkva želi da bi postigli svrhu za koju je Crkva propisuje.

Ako pogledamo u knjige s početka ovog stoljeća, pronaći ćemo da one navode tri svrhe zbog kojih je Crkva prepisala ovo pokorničko vrijeme:

1. Da bismo zauzdali požudu tijela.
2. Zatim da bismo lakše uzdigli naše duše prema božanskim stvarnostima.
3. Na kraju, da bismo dali zadovoljštinu za svoje grijehe.

Naš Gospodin dao nam je primjer za vrijeme svog života ovdje na zemlji: molite i činite pokoru. Međutim, naš Gospodin, kako nije imao požude ni grijeha, činio je pokoru i davao zadovoljštinu za naše grijehe, tako nam pokazujući da naša pokora može biti korisna ne samo za nas, nego također i za druge.

Moliti i činiti pokoru. Činiti pokoru da bismo bolje molili, da bismo se približili svemogućem Bogu. To je ono što su svi sveci činili, to je ono na što nas podsjećaju sve poruke Blažene Djevice.

Digitalni post – koristiti vrijeme za dobra djela i molitvu!

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

,,Pronosimo uvijek umiranje Isusovo u tijelu da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (1). S ovom jezgrovitim izrekom daje nam sv. apostol Pavao zasigurno jednu misao vodilju za korizmeno vrijeme. Ovdje je jezgrovito izražen smisao i svrha svetog pokorničkog vremena. Nasljedujmo našeg Spasitelja u njegovom primjeru mrtvljenja da bi u nama ojačao njegov božanski život. Ali ipak, što bi to trebalo mrtviti da nastane život? Ne zapliće li se sv. Pavao ovdje u protuslovlje? Kako to može iz smrti izrasti život?

Rješenje zagonetke je začuđujuće jednostavno, ali već desetljećima palo u zaborav (2). Kao što je dobro sjeme u opasnosti da ga zaguše korov i trnje, tako se događa i sa sjemenom božanskog života koji je u krštenju, posvetnom milošću, uronjen u našu dušu. Ono je takoreći okruženo nebrojenim grješnim sklonostima koje su posljedice naše naravi ranjene istočnim grijehom kao i osobnim grijesima. Popušta li čovjek tim iskvarenim nagonima, oni počinju sve više i više bujati, pritiskati ono božansko u nama, da bi ga konačno ugušili. Protiv njih se treba dakle odlučno boriti i iskorijeniti ih. To je zadaća pokore, odnosno kršćanskog mrtvljenja. I tako uistinu omogućava pokora neslućeno veliko čudo da kršćanin kroz umiranje samom sebi uskrsne u slavu Kristovog života.

A sada prijeđimo na konkretno. Duboki poznavatelj čovjeka i Boga, evanđelist Ivan, nabraja u svojoj Prvoj poslanici tri kategorije grešnih sklonosti koje se protive ljubavi prema Bogu te su s njome nespojivi: požuda očiju, požuda tijela i oholost života (3). Protiv ovog trostrukog neprijatelja u našoj duši vrijedi trajno voditi borbu mrtvljenja, posebno snažno sada u korizmi.

1) Protiv požude očiju

Svi mi primjećujemo u nama sklonosti prema svjetskim ispraznostima koje nam možda mediji nude preko slike i tona kao neprestanu vatru koja očima priređuje požudu. Isto tako stvaraju trgovački centri na nas privlačnu moć koja nas zavodi kupovati stvari koje ne trebamo. Materijalizam, lakomost i konzumeristički mentalitet oznake su našeg vremena. Našu dušu tako natrpavamo da u njoj često više ne ostaje mjesta za istinska dobra.

II. korizmena nedjelja

Nakon što nam je prošle nedjelje Crkva naznačila kojim putem trebamo ići u ovom korizmenom vremenu, danas nas upućuje na konačni cilj. Upućuje nas na razlog i smisao žrtve, odricanja i pokore, a to je vječna slava u nebu. Nju nam očituje Isus u svom preobraženju na gori Taboru. To je veliko otajstvo, velika sila kojoj smiju svjedočiti samo trojica odabranih učenika. Tim očitovanjem svoje božanske slave Gospodin želi ojačati svoje učenike. On im želi dati utjehu i razlog postojanosti u teškim trenutcima njegove muke, kada će njihova vjera biti stavljena na kušnju. Zato nam i Lukino evanđelje u ovom istom odlomku spominje kako je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom upravo o svojoj muci. Jedno je s drugim nerazdruživo povezano – križ vodi prema nebeskoj slavi, koja se bez njega ne može ostvariti. Učenici će doduše u tim trenucima zatajiti, ali će zato nakon Kristovog odlaska u nebo biti pozvani da nastavljaju njegovo djelo šireći kršćansku vjeru po cijelom svijetu. Tada će postati istinski svjedoci Kristovog križa, kao i njegove slave jer će žrtva njihovih života postati sjeme iz kojeg će niknuti vjera novih kršćana, sjeme koje će proširiti Božje kraljevstvo po cijelomu svijetu.

A sveti Pavao nam u današnjoj poslanici pokazuje jedan od bitnih vidika tog puta koji vodi prema vječnoj slavi, a to je čistoća duše i tijela. To je uistinu jedno od Gospodinovih blaženstava koje nam je obznanio: blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Čistoća je bitna i neizostavna krepost kršćanskog života u njegovoj cjelokupnosti, u svim staležima i životnim pozivima. U kršćanskom poretku stvari, u Crkvi, razlikujemo tri staleža ili poziva: 1. svećeništvo odnosno posvećeni stalež, 2. brak, i 3. predbračni stalež, odnosno posvećeni laikat. Sva ova tri staleža imaju svoju ćudorednu čistoću koju smo kao kršćani svečano obvezni čuvati. Prvo, možemo vidjeti da je Crkva od samog početka jasno prepoznala prikladnost i potrebu da svećenici i viši klerici žive u beženstvu. Ono je simbol najuže povezanosti između Krista i Crkve, koju sv. Pavao čak prikazuje ženidbenim vezom. Svećenik je onaj koji predstavlja drugog Krista, koji dapače jest drugi Krist, kada Gospodin u njegovoj osobi prikazuje svoju žrtvu Križa na oltaru, kada rađa krštenike na novi život, kada pokornicima udijeljuje milost oproštenja. I zato je potrebno da se svećenik potpuno preda u svojoj službi dušama, cijelim i nepodijeljenim srcem, koje ne smije biti navezano ni na što drugo, već posve predano Gospodinu. On treba poput Krista koji po njegovim rukama silazi na oltar postati živom žrtvom za Gospodina, da bi tako darivao novi život ovome svijetu.

Kršćansku ženidbu uspoređuje sv. Pavao sa ženidbenim vezom Krista i Crkve. Supružnici činom žendbene privole predaju jedno drugome ius ad corpus alterius – pravo na svoje tijelo. Oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo i trebaju živjeti jedno za drugo. Prvi cilj njihove ženidbe je rađanje i odgajanje potomstva. Za to je Gospodin ustanovio ženidbu još u raju zemaljskom – da bi se u njoj rađalo novo potomstvo za nebesko kraljevstvo. A drugi je cilj uzajamna pomoć i lijek protiv požude. Oni se trebaju u nesebičnoj i velikodušnoj ljubavi jedno drugome darivati, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Kao što se Krist predao za sve nas podnijevši smrt na križu, tako se i oni trebaju žrtvovati jedno za drugo. U svim kušnjama i poteškoćama, oni ne smiju gledati svoju vlastitu korist, užitak ili udobnost, nego moraju brinuti za dobro supružnika, odnosno uzajamno dobro: najprije ono najviše dobro – spasenje duša, a onda i vremenito. S time je usko povezana i predbračna čistoća, koja čini plodno tlo budućeg zajedničkog života. Samo spremnost na odricanje i žrtvu prije braka može stvoriti čiste, zdrave, hrabre mlade ljude koji će postati simbol muževnosti i ženstvenosti u današnjem pokvarenom svijetu, a nečistoća je ta koja rađa mlitavošću, kukavičlukom i gubitkom vlastitog identiteta.

Vrijednost Korizme

Sveti Antun ispovijeda

“Magna sententia… ut sit in hominis anima amor ut pereat, odium ne pereat…” “Felices qui oderunt custodiendo, ne perdant amando…” Sveti Augustin na gotovo poetski način govori o posvećenju! Moramo voljeti u sebi ono što je Bog učinio, a mrziti ono što je naše, tj. grijeh. Onaj tko ljubi vlastiti život na neuredan način, tražeći vlastitu sreću samo na ovoj zemlji ili u čisto osjetilnim ugodama, ozbiljno se izlaže pogibelji da iz vida izgubi cilj radi kojega je stvoren i da ga ne dostigne…

Kolike se osobe isključuju iz beskrajne sreće, odabirući prolazno dobro i predodređujući se tako za vječne kazne! Moramo u sebi ukloniti plodove istočnoga grijeha, ubiti „staroga čovjeka“ da bismo dopustili „novomu“ da živi i raste! To znači da se moramo boriti se protiv loših nagnuća, neurednosti u duši i nastojati dopustiti milosti da u nama raste! Valja dakle mrziti u nama sve ono što se tiče grijeha, a voljeti ono što se tiče milosti. To je naše veliko poslanje, razlog zbog kojeg se nalazimo ovdje na zemlji!

Jasno, obeshrabrili bismo se kad bismo trebali samo vlastitim snagama dostići ovaj cilj koji je toliko iznad naših sposobnosti jer sami ne možemo pribaviti nužna sredstva. Bog nam je pak u ruke dao ova sredstva…Na nama je služiti se njima s pouzdanjem i revnošću, hraneći trajno u našim dušama želju za rajem. I najveći grješnik može dostići svetost ako se skrušena srca obrati Bogu, ispovjedi svoje grijehe i počne živjeti kršćanskim životom! Primjer je upravo gore citirani sveti Augustin; bijaše daleko od vjere, a postade velikim svetcem!

Glavna su sredstva posvećenja sakramenti i sveta Misa! A ta sredstva moramo popratiti molitvom i pokorom! Presveta je Djevica u velikim ukazanjima u Lourdesu i Fatimi ponavljala nužnost molitve i vršenja pokore radi obraćenja grješnika.