Christus Rex

Vive la revolution!


Revolucija i prevrat s permanentnim uništavanjem svega staroga obilježavaju pokoncilsku Crkvu. Ono čega su se pape XIX. i prve polovice XX. stoljeća silno bojale, ostvareno je šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Da bi se uključilo što više teologa, klerika i vjernika u revolucionarna previranja, trebalo je obećavati brda i doline, procvat svetosti, ujedinjenje s raskolnicima i krivovjercima, novo proljeće Crkve. A osobito kad mladi ljudi polude, zavedeni lažnim obećanjima, onda ništa više nije sveto. Dolazi do destrukcije neviđenih razmjera - a upravo se to događalo u drugoj polovici šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Liturgiju je valjalo osuvremeniti i približiti puku, zbaciti breme nepotrebnih propisa i farizejskih pretjerivanja, teologiju i filozofiju približiti modernoj znanosti i uvesti suvremene metode i slobodu razmišljanja koju ne sputava nikakav dikasterij s predpotopnim žbirima i rigoristima koji poput morskih pasa njuše svaku sumnjivu izjavu od Vatrene zemlje do Mandžurije i Crkvu pretvaraju u utvrdu odvojenu od modernog društva u kojoj caruju mediokriteti kojima je podaništvo posve prirodan način života.

Biblijsku je egzegezu konačno trebalo dovesti na znanstvenu razinu i osloboditi je veriga koje sputavaju slobodno istraživanje.

I dosta je bilo strogosti, cjepidlačenja i skrupuloznosti. Valjalo je zaživjeti u punini slobodu djece Božje.

Mnogi su se glasovi opomene čuli već nekoliko godina nakon početka revolucije. Ovakve revolucionarne demagoške naplavine nisu obećavale ništa dobro. Jasno je bilo da je sve krenulo nizbrdo. Gdje je god revolucija prošla, trava više nije rasla. Od zelenih pašnjaka s puno cvijeća, dobili smo osušene livade s puno trnja i zrikavaca. Nije bilo lako odmah prepoznati kako će stvari krenuti. Jadni su se katolici nadali protiv svake nade, ali to ipak nije pomoglo. Cijeli pothvat s Kristovim naukom i crkvenim duhom nije imao dodirnih točaka.

Došlo je do nesretnog stvaranja nekakvog mentaliteta popuštanja svim novotarijama. Kao da je većini katolika ubrizgano nekakvo cjepivo koje im je pomutilo pamet?! Otada pojedinci i pokreti koji veličaju poslušnost radi poslušnosti, bez obzira što je istina, dominiraju katoličkom javnošću. Kao da su crkvene vlasti posve slobodne u fabriciranju istine, posvema neovisne od Zakona i Proroka, a vjernici dužni bespogovorno prihvatiti i oduševljeno provoditi u djelo svaku novotariju. Tradicija je u najboljem slučaju kao nekakva lijepa uspomena ili arhiva citata. Kao kad govorimo o sv. Šimunu Stilitu - divimo mu se, ali ga nipošto ne nasljedujmo.

I pokušali su mnogi jadnici baš u poslušnosti provoditi revoluciju. Mnogi i s dobrim namjerama i s manje destruktivnosti i antitradicionalne žestine. Nažalost, sve je ostalo u snovima i nadama. Sve je to propalo. Blagoslov Božji svugdje je izostao. Bog očito ne želi ove pokoncilske eksperimente i novotarije.

A kakve su ove obljetnice koje smo proslavili i koje ćemo slaviti? Tužne, jadne i sive. Treba biti poprilično ograničen ili ideološki zaslijepljen i ne pogledati istini u oči. Ne prolaze više ni priče o kvaliteti i kvantiteti. Jasno je da reformu nije nadahnuo Duh Sveti. Ruševine su strašne!

Ondje gdje se umiješa Treća Božanska Osoba koja poput jaka vihora protrese cijeli pothvat, ne mogu izostati plodovi. Silan se oganj spušta na pothvate koje nadahnjuje Duh Sveti. Vatra ljubavi prema svetosti zapali sve sudionike vala obnove. Osjeti se posvuda Kristov ugodan miris, dolazi do procvata svetosti. I to je prava katolička obnova. A takvih je bilo više u povijesti Katoličke Crkve.

Nakon II. vatikanskog koncila samostani i sjemeništa su ispražnjeni. Novicijati su ukidani jedan za drugim. Broj katolika se stalno umanjivao, ali je zato stalno rastao broj otpadnika. Mnoštvo je svećenika i redovnika oženilo. Katolici su svugdje počeli sumnjati u nauk Crkve, ali i aktivno se suprotstavljati odlukama crkvenog Učiteljstva. O konvertitima jedva da se može govoriti, a misije su na izdisaju.

Kod nas se to i nije toliko osjetilo, jer nas je titoistički tip Željezne zavjese štitio od svih utjecaja sa Zapada, a tako i koncilskih. Premda su jugoslavenske tajne službe, onoliko koliko su mogle prepoznati što se zbiva u toj „sekti“, Katoličkoj Crkvi, ipak podupirale revolucionare koji su između ostalog rado surađivali s tim službama.

Sada vidimo iz godine u godinu da se nad Crkvu u Hrvata nadvijaju olovni oblaci malovjerja, sumnje i pobune. Sve je to daleko od zapadnih mjerila, ali proces, premda usporen, lagano, ali sigurno uništava našu svetu pradjedovsku vjeru. U vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. vidjelo se jasno ko dan da se Papine riječi selektivno čitaju: tumače nam ih njemački progresisti i naša sitna provincijska piskarala, jadne duše koje se za nekoliko srebrnjaka odriču naše svete vjere i naše katoličke Tradicije i običaja na koje možemo biti ponosni.

Kad se već slave obljetnice, osim onih velikih osmjeha od uha do uha i veličanja našminkanih pokoncilskih pejzaža te napamet nabubanih tekstova krcatih kojekakvim otrcanim frazama blagopokojnih mitteleuropskih i naših domaćih kratkovidnih optimista koje desetljećima slušamo, k tome i nove fraze, sada već slobodnije u odmaku od Tradicije, friško prevedene iz austro-njemačkih dijecezanskih listova. Ne, ne, vrijeme je konačno napraviti bilancu:

Je li zbilja došlo do procvata svetosti? Budući da je jasno da nije, zašto nije?

Nije došlo niti do ujedinjenja s raskolnicima i krivovjercima, a ekumenizam, kao novotarija posve nepoznata životu Katoličke Crkve od svetoga Petra do Ivana XXIII. jednostavno nije put k jedinstvu. Koliko je god bio težak predkoncilski povratak zalutalih ovčica u stado Kristovo, bio je kudikako uspješniji i djelotvorniji. Koliko su samo svetosti izrodile unije s istočnim kršćanima koji su se vratili Crkvi Kristovoj! To je bio jedini ispravni put!

Liturgija je osiromašena, obred okljaštren. Novus ordo je jednostavno loš i ne izriče katoličko pravovjerje kao tradicionalni Rimski obred. Osim toga, liturgiju je zahvatila manija promjena. Uvukao se nespokoj i nestalnost koji su duhu liturgije dijametralno oprečni. Nikoga većma ne može uvjeriti spika o plemenitoj ljepoti Rimskog obreda prvih stoljeća! Obred je razbrbljan, dosadan i profaniziran. Stoga su modernisti prisiljeni proganjati staru Misu. Ova njihova mašinerija toliko truda ulaže da mladima sakrije stari obred ili na ga svim mogućim sredstvima pokuša ocrniti.

Liturgija nije približena puku. Najbolji je dokaz tome sve manji broj vjernika na reformiranim misama. Najmodernije crkve i liturgije na Zapadu posjećuju samo još umirovljenici. Dotle su crkve s tradicionalnom Misom u pravilu svugdje prepune.

Jesmo li zbilja bolje upoznali Bibliju? Je li moderna egzegeza pridonijela jačanju svijesti o veličini Svetog pisma? Naravno da nije. Pa to je svima jasno. Liberalna protestantska egzegeza, iako zaodjenuta plaštem znanstvenosti, rada i istraživanja, obična je demonska podvala Katoličkoj Crkvi. Žao mi je svih onih isfrustriranih koji ovim putem krenu tražiti Boga. Mogu samo izgubiti vjeru i pasti u bezboštvo.

Bultmann ili ludobaba Uta Ranke-Heinemann koji katolicima s onom pruskom nadmenošću prodaju svoju istinu, jadni su primjerci zatrovanosti protukatoličkom promidžbom i življenja pod prokletstvom Lutherove izmišljotine „Sola Scriputra“. Pa da i danas nakon toliko stoljeća, s ovakvim protestantizmom netko uopće može pomisliti da u tome ima nešto.

Imamo mi svoje katoličke egzegete, svoju katoličku egzegezu i ljubav prema Svetom pismu.

Jadan je narod čiji se svećenički kandidati hrane knjigama Hansa Künga, Edwarda Schillebeeckxa, Karla Rahnera ili Leonarda Boffa i Gustava Gutiérreza da druge ne spominjemo.

Stoga je Sveti Uficij i danas nužan. Pa nazivali mi te predane prelate i teologe i „starim karabinjerima“, kako je sebe sam kardinal Ottaviani nazivao. U Crkvi mora postojati institucija koja vjeru Crkve i vjeru malenih čuva od napada zabluda i nevjere. 

Nakon pedeset godina bilanca je jasna. Koncil treba revidirati. To je bio pastoralni Koncil, nije dogmatski. One novotarije koje su pape prije toga stoljećima osuđivali, valja odmah ukloniti i nanovo osuditi. Crkva se mora odreći ekumenizma i vratiti se misiji. Vjersku slobodu nanovo valja osuditi, a kolegijalnost udaljiti iz života Crkve dok se strukture nisu posve uništile.

Tradicionalna Misa mora postati jedinim obredom Katoličke Crkve. Novus ordo treba zabraniti skupa s Pričešću na ruke, koncelebracijom, laicima koji pričešćuju itd. itd.

Revoluciju valja maknuti iz tijela Crkve, revolucionare suspendirati a divinis ili ekskomunicirati. Revolucionarna načela jasno osuditi. Tek onda može početi istinska katolička obnova. Zar sumnjate da vrlo brzo neće uslijediti silni plodovi?! Ovdje ne treba obećavati brda i doline. Valja se moliti Duhu Svetomu, postiti i činiti pokoru. Vihor će se itekako začuti.

Jedan vjernik

Arhiva bloga

Glasnik: