Uskrsnuće u svjetlu vjere

S

ada se svjetlost našega Gospodina, za koju se činilo da je nestala zauvijek, vraća i ponovno se pojavljuje u uskrsnoj noći.

Nadbiskup Lefebvre uoči biskupskih ređenja: generalni poglavar imat će zadaću voditi pregovore s Rimom

,,Onaj tko će imati glavnu odgovornost za odnose s Rimom kada mene više ne bude bit će Generalni poglavar Bratstva, p. Schmidberger, koji ima još šest godina mandata. On je taj koji će vjerojatno držati kontakte s Rimom odsada nadalje da bi se nastavili razgovori, ako se oni budu nastavili ili ako će se držati kontakti, što za neko vrijeme nije vjerojatno jer će u Osservatore Romano izaći naslov: 'Raskol mons. Lefebvrea, izopćenje'. Stoga će nekoliko godina – možda dvije ili tri godine, ne znam – biti odijeljenosti.“

(Konferencija za tisak, 15. lipnja 1988.)

Budimo podrška svećenicima!

Najviši cilj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je formacija i posvećenje svećenika. Tako to piše mons. Marcel Lefebvre u statutima o djelovanju Bratstva. Prije nego će se osvrnuti na apostolat prema vjernicima ili mladima, naš utemeljitelj govori o drugome cilju, a to je posvećenje svećenika.

,,Drugi cilj Bratstva je pomoći svećenicima da se posvećuju dajući im mogućnost duhovnih vježbi i sabranosti. Kuće Bratstva mogu biti sjedišta za svećeničke susrete, treći red, tiskovine koje služe posvećenju svećenika“.

U predavanju iz 1975. godine osvrće se mons. Lefebvre još detaljnije na taj vrlo dalekosežni apostolski vidik Bratstva.

,,Mislim da je jedan od najviših ciljeva Bratstva formacija svećenika. Trebale bi nam bogoslovije u svim zemljama svijeta. Tako daleko još nismo došli. A onda ne samo formacija svećenika, nego i duhovna podrška svećenicima koji su još uvijek u biskupijama. Mnogi su svećenici sada očajni, potpuno očajni.

Ne možemo tvrditi za sve svećenike – samo zato što ne služe misu svih vremena – da su loši svećenici. To bi bilo pretjerano reći. Mnogi trpe i primjećuju da im njihova sveta Misa ne daje više uporište; oni trpe u svome duhovnome životu, oni trpe kad vide druge svećenike koji napuštaju svećeništvo, koji više nisu pravi svećenici. Sve ih to boli.

Umjesto da ih sudimo, kritiziramo i ismijavamo, pokušajmo im pomoći, pomoći im da postanu sveti svećenici i da ponovo pronađu ono što im je nekada predstavljalo istinsku radost, što im je značio njihov svećenički život, što im je davalo duhovnu snagu.

Također, ti svećenici mogu doći u naše kuće na tri dana, četiri dana, pet dana, ako to žele. Pozovite ih! Oni trebaju osjetiti da doista ponovo nalaze u nama vjeru svoje mladosti, vjeru njihova svećeništva.

Osjeća se ta potreba, i ne bih se iznenadio, kad jednom budu rasprostranjene kuće Bratstva širom svijeta, da će svećenici dolaziti pitati mogu li ostati s nama i raditi s nama jer tamo gdje se nalaze nisu više dovoljno hrabri da nastave raditi jer ih drugi kritiziraju. Ili ih pokušavaju reciklirati i usmjeriti ih prema onome što oni ne žele činiti. Sigurno bi bili sretni kod nas djelovati“.

(Predavanje mons. Marcela Lefebvrea bogoslovima u Ecôneu 25. studenoga 1975.)

Izvor: fsspx.at

Kardinal Wuerl: Franjo mijenja papinstvo

Kardinal Wuerl susreće se s papom u Vatikanu

Prema Wuerlu, kardinalu Vašingtonske nadbiskupije, u intervjuu za America Magazine, Franjo je ponovno povezao Crkvu s ,,energijom Drugog vatikanskog sabora”, nastavljajući ono što je Drugi vatikanski rekao o temama kolegijalnosti i sinodalnosti.

Kada je novinar spomenuo da ,,Franjo mijenja papinstvo”, Wuerl se složio govoreći: ,,Da. Ono više nikada neće izgledati kao što je to bilo prije 25 ili više godina”.

Evo kako Wuerl vidi povijesni razvoj sjemena koncila:

,,Nakon koncila bilo je pretjerivanja. Bilo je teološke heremeneutike diskontinuiteta; bilo je svakovrsnih liturgijskih eksperimenata. Na jedan način se izgubio koncilski poziv da vratimo gledište na prvenstvo ljubavi kao motora koji vodi Crkvu, njezin nauk i nastojanja.

Ivan Pavao II. bio je veliki trenutak preusmjerenja u životu Crkve da bi nas vratio na put i rekao 'ne' pretjerivanjima i diskontinuitetu. Papa Benedikt zabio je čavao u lijes diskontinuiteta.

Sada dolazi papa Franjo koji govori: 'Zašto ne nastavimo ondje gdje smo započeli: kolegijalnost, sinodalnost'. Sinodalnost koju je započeo Pavao VI. je procvjetala pod Franjom.

Papa Franjo je pozvao na 'decentraliziranu' Crkvu u kojoj pojedine biskupske konferencije imaju više autoriteta da uspostave mjesne norme. U praksi je dopuštao i 'regionalne' odluke biskupa o temeljnim moralnim pitanjima, kao što je Pričest za one koji žive u preljubničkim zajednicama.”

Kardinal Wuerl nadalje zapaža:

,,Te dvije sinode o obitelji nisu bile nalik nijednoj drugoj sinodi prije njih jer su zapravo pozvale biskupe u postupak odlučivanja na transparentan, otvoren način.”

Iako možemo prigovoriti Wuerlu u vezi te navodne transparentnosti i tijekom i nakon sinoda (vidi knjigu Edwarda Pentina: 'Manipulacija vatikanskom sinodom?'), ima pravo u vezi doktrinarnog pitanja kolegijalnosti koja je unijela razdor u život Crkve od Drugog vatikanskog sabora i koja je ,,procvjetala pod Franjom”.

Nadbiskup Lefebvre ustao je snažno protiv zablude kolegijalnosti

Lefebvre protiv kolegijalnosti

Prema nadbiskupu Marcelu Lefebvreu (knjiga 'Optužujem koncil') kolegijalnost, koja je nadahnuta teorijom da vlast proizlazi iz mnoštva, tvrdi:

,,...da članovi biskupskog kolegija posjeduju pravo upravljanja općom Crkvom, bilo zajedno s Rimskim prvosvećenikom, bilo s drugim biskupima iz različitih biskupija. Iz praktičnog gledišta bi kolegijalnost postojala i preko međunarodnog vijeća koje rezidira u Rimu i upravlja općom Crkvom s Rimskim prvosvećenikom, i preko nacionalnih biskupskih zborova koji posjeduju istinska prava i dužnosti u svim biskupijama pojedinačnog naroda.”

Nadbiskup još dodaje:

Nadbiskup Lefebvre: zašto ići u Rim?

Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo.

Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Ako bih bio uvjeren da papa više nije tu, da pape više nema, zašto bih onda trebao ići u Rim? I kako bih se onda mogao nadati da postignemo da se Crkva vrati svojoj svetoj Tradiciji?

Jer samo papa može Crkvu voditi da se vrati Tradiciji. Samo on ima vlast, samo on ima odgovornost, a ako se pak on danas, nažalost, daje uvući u zablude Drugog vatikanskog sabora, to još nije razlog, da se od njega odijelimo. Sasvim suprotno, moramo poduzeti sve napore da bismo ga doveli do toga da promisli o ozbiljnosti stanja, da bismo ga potaknuli na povratak Tradiciji i tražili od njega da vrati Crkvu na put koji je ona slijedila dvije tisuće godina.

Neko od vas možda će mi odgovoriti, i neki koji nas zbog toga napuštaju, odgovorit će mi: ,,To je beskorisno, uzalud tratite vrijeme!“. Oni tako misle, zato što nemaju povjerenja u Boga. Bog može sve! Ljudski gledano je misao ispravna jer stanje je obeshrabrujuće. Ali dragi Bog može sve. I molitva može sve postići. I zato moramo moliti za papu, dvostruko moliti, da ga dragi Bog prosvijetli, da konačno otvori oči i uvidi pustoš koja se širi u Crkvi, da bi se bogoslovije ponovno napunile kao naše, da bi ponovno bilo svećenika koji služe pravu svetu Misu i pjevaju hvalu dragome Bogu, kao što je to naš Gospodin učinio na Križu i da se Misna Žrtva nastavi!

Zato idem u Rim. To je Svećeničko bratstvo, dragi moji prijatelji.

(Iz propovijedi nadbiskupa Lefebvrea održane u Zaitzkofenu prigodom svećeničkih ređenja, 26. veljače 1983.)

Izvor: fsspx.de

Je li moguće obratiti muslimane?

Za vrijeme svog dugog poslanja u Africi nadbiskup Lefebvre stekao je temeljito znanje o lažnim religijama, čarobnjaštvu, a posebno o islamu. Još od koncila, a posebno nakon Asiza s praksom nerazumnog ekumenizma, Vatikan i biskupi umnožavali su „zajedničke molitvene susrete“ sa svim religijama.

Danas kada slušamo kako se na sve strane citira islam – i s građanske i s religiozne strane, kao primjer i izvor obogaćivanja, njegovo je svjedočanstvo posebno zanimljivo.

Ovaj članak uzet je iz francuskih novina Fideliter (rujan - listopad, 1987., #59): ,,Nadbiskup Lefebvre: Mojih četrdeset godina biskupstva".

Prosudba islama - nadbiskup Lefebvre

Sv. Pio V. zaštitio je španjolske katolike od islama

U vrijeme kada islam galopirajući napreduje u Africi pa čak i u Europi, dovoljno je okrenuti se učiteljstvu Crkve. Pročitajte pisma koja je sv. Pio V. naslovio na kralja Španjolske. Rimski prvosvećenik osuđuje islam, religiju koju on, pobjednik kod bitke u Lepantu (7. listopada 1571.), zna i predobro, i javno osuđuje opasnosti koje on predstavlja za katoličanstvo.

Papa traži Filipa II. da snažno i hrabro intervenira protiv islama, da bi spriječio da se pokvarenost i nemoral koje on širi prošire u katoličkoj sredini. Svatko je znao u to vrijeme da je bilo španjolskih katolika koji su bili zavedeni islamom i napustili svoju vjeru. To je bilo vrlo teško vrijeme.

Danas nitko ne zna povijest; više nismo spremni učiti iz povijesti, jer se pretvaramo da se sve promijenilo, da je sve u redu i da su svi dobri. Pa opet, ako citiramo samo europske žene koje su se udale za muslimane, vidimo da su oni muževi koji su napustili svoje žene, držeći se Kur'ana, uzeli i djecu koja su rođena u tom braku – pod isprikom da prema kuranskom zakonu djeca rođena u miješanom braku trebaju biti muslimani. 

Euharistija i odgoj

Nadbiskup Lefebvre objašnjava koliko je važno da roditelji imaju pobožnost prema svetoj Euharistiji radi odgoja djece.

Ljudi koji su na bračnom putu trebaju imati veliku ljubav prema Svetoj Misnoj Žrtvi i prema Svetoj Euharistiji. Od tamo će crpiti milosti da ispune svoje poslanje onako kako Bog želi, osobito u vezi onoga što se tiče odgoja njihove djece.

Vrlo je bolno danas za katoličke roditelje kada oni osjećaju da im odgoj njihove djece isklizava iz ruku zbog sablazni ovoga svijeta. Oni koji bi trebali štititi obitelji i pomoći roditeljima da ih odgoje na kršćanski način su oni koji ih, naprotiv, sablažnjuju, vode u grijeh, udaljuju ih od našeg Gospodina Isusa Krista. Koja žalost, koja tragična situacija za današnje obitelji! Kolika sam pisma primio od žalosnih roditelja, moleći bogosloviju da moli za njihovu djecu, za sina, za kćer, koji su se posve okrenuli od Boga, koji su posve napustili svu vjersku praksu, koji žive nemoralne živote! A to su djeca potpuno kršćanskih obitelji, potpuno katoličkih obitelji.

Tako da se danas više nego ikad moramo prisjetiti da milosti kršćanskog odgoja djece dolaze prije svega od ljubavi i pobožnosti samih roditelja prema Svetoj Euharistiji. I od tamo će zauzvrat i njihova djeca trebati crpsti sve milosti koje će im trebati da se odupru sablaznima ovoga svijeta.

(Propovijed održana u Econêu, 7. siječnja 1977.)

Povratak normalnoj situaciji

Budući da je riječ o budućnosti koja, kako znamo, pripada Bogu, teško je praviti prognoze. Ipak, najprije ustvrdimo da stanje pomutnje u Crkvi nije poteklo od nas, nego od onih koji su se revno trudili nametnuti Crkvi novo usmjerenje; usmjerenje koje je u suprotnosti s Tradicijom i koje je čak osudilo crkveno Učiteljstvo.

Ako se naše stanje čini nenormalnim, onda stoga što oni koji danas imaju vlast u Crkvi spaljuju ono što su ranije štovali, a štuju ono što je ranije spaljivano. Oni koji su se udaljili od uobičajenoga i tradicionalnoga puta, morat će se vratiti onomu što je Crkva uvijek učila i što je uvijek činila.

Kako bi se to moglo dogoditi? Ljudski govoreći čini se da će samo i jedino Papa – ili recimo tako: jedan papa – biti kadar ponovno uspostaviti uništeni red na svim područjima. No ipak, ove stvari bi radije trebalo prepustiti Božjoj providnosti.

U svakom slučaju imamo dužnost učiniti sve da zadržimo poštovanje prema hijerarhiji dok joj njezini članovi još zbilja pripadaju, i svjesno razlikovati između božanske ustanove s kojom moramo biti veoma povezani i zabluda koje mogu naučavati loši pastiri. Moramo činiti sve što je u našoj moći da ih osvijestimo i obratimo svojim molitvama i primjerom blagosti i ustrajnosti.

Svjedoci Križa našega Gospodina Isusa Krista

Moji dragi prijatelji,

primit ćete sakrament svete Potvrde. Ne sumnjam u to da su vas vaši roditelji i svećenici dobro za to pripravili. Ovi su se ljudi potrudili i pomogli su vam da bolje razumijete bit svete Potvrde. Nakon obreda sami ćete moći prosuditi što sakrament Potvrde za vas znači.

Sam naš Gospodin Isus Krist htjede ustanoviti sakrament Potvrde. To se nije dogodilo bez razloga. Već samo ime “sakrament Potvrde“ znači da ćete biti utvrđeni u milosti koju ste primili već na krštenju, da će Duh Sveti kojeg ste primili na dan svojeg Krštenja, u Vama ubuduće obitavati u još većoj mjeri. Jednog ćete dana morati odlučno suprotstaviti zaprekama koje će vam se u vašem kršćanskom životu ispriječiti, puno većim, težim zaprekama.

Onda ćete ustrebati ovu posebnu milost Duha Svetoga. Osobito ćete ustrebati dar jakosti koji će vam Duh Sveti kod primanja ovog sakramenta darovati na divan način.

Na početku obreda biskup će ispružiti ruke i zazvati Duha Svetoga da uđe u srca. Pri tome biskup nabraja sve darove Duha Svetoga. U tom trenutku ipak još nećete primiti milost sakramenta. Na koncu ćete kleknuti do biskupovih nogu u pratnji vašeg krizmanog kuma. U tom trenutku, kad biskup položi ruku na vašu glavu i izgovori riječi sakramenta Potvrde, Duh će Sveti na osobit način sići u vašu dušu i opečatiti vašu dušu.

U vaše će se srce utisnuti neizbrisiv biljeg, kao i biljeg krštenja. Bit će to znak koji će biti vidljiv i očit svim anđelima i svecima neba. Oni će spoznati da ste vi primili milost sakramenta Potvrde.

Koji će biti učinci ove potvrdne milosti? To su na osobit način dva učinka. Prvi učinak je pomoć za vaše kršćansko posvećenje i usavršavanje. Ona će vam biti pomoć u kršćanskom životu. Zamijetit ćete da biskup vaše čelo znamenuje znakom križa. Time vam pokazuje da se ne smijete bojati svjedočiti križ našega Gospodina Isusa Krista. Ne smijete se bojati javno svjedočiti svoju vjeru u ovaj križ. Ovaj se križ mora utisnuti u vaše srce kako biste zadobili sve veću ljubav prema Gospodinu našem Isusu Kristu. Sve đavolske utjecaje i zle utjecaje svijeta, koji žele iskvariti vašu dušu, ovaj će križ od vas otklanjati. Na taj ćete način dobiti više hrabrosti i snage boriti se protiv đavlovih utjecaja i utjecaja svijeta.

Vi ste svjedoci Crkve!

Dragi prijatelji, Crkva je u današnje vrijeme u vrlo bolnom i mučnom stanju. Stoga bih vam želio uputiti nekoliko riječi ohrabrenja.

Jedna od glavnih osobina katolika koji su sačuvali vjeru, jest vjernost. Budite vjerni! Naš nas Gospodin Isus Krist sam ohrabruje da budemo vjerni: „Euge, serve bone et fidelis! – Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ (Mt 25, 21). Naš Gospodin od nas očekuje da budemo vjerni. Vas je izabrao dragi Bog, dragi prijatelji. Ne sumnjam da ćete ostati vjerni katoličkoj vjeri i da ste zbilja vjerni. Ostat ćete vjerni Vjerovanju koje ste naučili od svojih roditelja. Ostanite vjerni Vjerovanju i katekizmu Katoličke Crkve.

Čini mi se ipak da nije dostatno biti samo vjeran u vjeri. Nije dovoljno samo biti vjeran Predaji. Ako želimo zbilja biti vjerni duhu Isusa Krista u svakom pogledu, koji odgovara duhu Crkve, onda moramo biti vjerni i svetosti Crkve. Ne smijemo biti vjerni samo u vjeri, ufanju i ljubavi, nego zbilja u svetosti Crkve. Crkva je usko vezana za Tradiciju. Ako postoji jedan znak Crkve vjerne Tradiciji, onda je to ovaj znak svetosti. Bogu hvala da skupine Crkve koje su vjerne Tradiciji kao vi i ljudi u svim zemljama, koji se okupljaju oko vjernih svećenika, očituju svetost Crkve. Sretni smo da možemo ustvrditi da se u ovim skupinama koje su vjerne katoličkoj Tradiciji, može pronaći bit svetosti Crkve.(…)

Svećenička zvanja, duhovna zvanja kao časna braća ili časne sestre, očitovanje su svetosti Crkve. Crkva po tome dobiva snažno očitovanje svoje svetosti. Pobožni narod, pa čak i nevjernici, prepoznaju autentičnost Crkve po njezinoj svetosti. Oni prepoznaju njezinu svetost po postojanju svetih svećenika, časne braće i časnih sestara koji se ne boje priznati pripadnost svojem staležu.

Vjernost Presvetoj Djevici i Crkvi

Ne možemo se odvojiti od onoga što predstavlja cijeli naš život, smisao našega postojanja, smisao našega Otkupljenja, razlog postojanja Crkve. Stoga u svojem srcu trebamo sačuvati ovu ljubav prema Crkvi, ovu duboku ljubav prema našoj svetoj Katoličkoj Crkvi u koju je naš Gospodin zatvorio sva blaga Svojega života i Svoje milosti.

Moramo također biti vjerni Presvetoj Djevici Mariji kojoj je naš Gospodin Isus Krist povjerio sve Svoje milosti kako bi nam one bile po njoj podijeljene.

Ako smo uistinu vjerni Crkvi, ako smo uistinu vjerni Presvetoj Djevici Mariji, onda smo sigurni da živimo u istini, što god da se dogodilo, koje god se sablazni oko nas događale, što god da nam se kaže, što god da se misli, kaže ili objavi. Mi ostajemo vjerni, vjerni onome što je Crkva uvijek vjerovala, vjerni onome što su nam sveci svojim životom pokazivali.

Nadbiskup Marcel Lefebvre

Propovijed na svećeničkom ređenju p. Franza Schmidbergera 8. prosinca 1975. godine

Nadbiskup Lefebvre, islam i mediji

Za vrijeme tiskovne konferencije u Francuskoj 14. studenog 1989., nadbiskup Lefebvre je bio optužen da je potvrdio da bi „najbolja stvar za muslimane bila da se vrate kući.“ Dodao je da će muslimani u Francuskoj, „nametnuti malo po malo svoje zakone. Kršćanski zakoni ne mogu biti usuglašeni s islamskim zakonom... Muslimani ne mogu biti katolici, oni ne mogu biti istinski Francuzi. Mi im ne smijemo dopustiti da se politički ili vjerski organiziraju. Izgradnja džamija je katastrofa!“ Obraćajući se novinarima, Preuzvišeni je dodao: “Vaše žene, vaše kćeri, vašu djecu će se otimati i odvoditi u skrivene stambene četvrti Casablance.“

Međunarodno udruženje protiv rasizma i antisemitizma (LICRA) je podigla građansku tužbu protiv nadbiskupa Lefebvrea, optužujući ga za rasizam i govor mržnje prema muslimanskoj zajednici. Na zaključenju sudskog postupka, Preuzvišeni je oslobođen optužbi za rasizam, ali je zbog kompromisa osuđen za govor mržnje naspram muslimanskoj zajednici i kažnjen s 5000 franaka. Nadbiskup Lefebvre se, naravno, žalio na tu nepravednu presudu. Morao je samo dokazati da je ono što je rekao o otimanju bijelih djevojaka za muslimanske hareme istinito. Budući da je to javna činjenica, nema nikakvog govora mržnje prema muslimanskoj zajednico. Naprotiv, to je nevjerojatna sablazan i činjenica koju treba obznaniti da ljudi shvate da smo usred ogromne bitke između prave religije i Muhamedovog surogata, islama. Usred prijetnje koja dolazi s bliskoistočnim ratom, shvaćamo tko su pravi neprijatelji katoličke i europske civilizacije koju smo primili u nasljeđe.

Slijedi izjava nadbiskupa Lefebvrea:

Ne vaditi citate iz njihova konteksta

Citati utemeljitelja Svećeničkog bratstva svetog Pija X. kadšto se navode zbog čisto osjećajnih reakcija: zbog zabrinutosti ili strasti. Poseže se za jednim citatom da bi se obrazložio trenutačni stav, a onda se poseže za nekim drugim da se neku tezu obrazloži a posteriori. Što bi Nadbiskup mislio o onima koji tako prisvajaju njegove izreke? Što bi rekao onima koji gomilaju citat za citatom, a onda izvlače zaključke koji su više slični matematičkim jednadžbama? Budući da ne možemo govoriti umjesto preminulog Utemeljitelja Bratstva sv. Pija X., navest ćemo njegove vlastite riječi. U vrijeme njegova života bio je konfrontiran s ljudima koji su mu spise rabili kako bi s podignutim prstom nanjušili „protuslovlja“ ili su pak htjeli iskoristiti priliku za donošenje ishitrenih i stoga neurednih teoloških zaključaka.

„Ne kažem da se između rečenica ne može uzeti jednu i onda je suprotstaviti nekoj drugoj rečenici, istrgati je iz konteksta i na ovaj način staviti mi u usta stvari koje tako nisam želio reći. Moguće je da sam katkad rekao prilično oštre rečenice, primjerice da je Koncil više ili manje raskolnički (šizmatički). U određenom smislu to je i točno jer tu postoji određeni prekid s Tradicijom. U tom smislu, dakle, u kojem Koncil predstavlja lom, prekid s Tradicijom, može se u određenom smislu reći da je raskolnički. Kada sam pak to izrekao, to nije trebalo definitivno značiti da je Koncil zbiljski, iz temelja bio raskolnički. To se mora razumjeti u kontekstu sa svim onim što kažem. Koncil je u toj mjeri raskolnički u kojoj pravi prekid s prošlošću: to je točno. To pak opet ne znači da je u strogom, teološkom smislu riječi raskolnički.

Ako se dakle izraze tako tumači, može se reći: „Tako! Ako je Koncil raskolnički, onda je papa koji ga je potpisao raskolnik i svi biskupi koji su potpisali Koncil jesu raskolnici i ni u kojem se slučaju s njima ne smije imati posla.“ To su krivi nazori. To je ludo, to nema smisla!

Poradi toga sam u „Cor Unum“ [glasniku za članove Svećeničkog bratstva] objavio ovaj članak o vjeri. Ne znam jeste li pročitali komentar o snazi, djelovanju vjere od patera Bernarda, komentar o članku svetog Tome Akvinskoga. On preuzima duh svetog Tome Akvinskoga kada točno pokazuje nevjeru kod vjernika, kada pokazuje da postoji pogibao u vjeri, da postoje mnogi vjernici o kojima bi se reklo: „Oh! On nema više vjeru, poganin je, bezbožac“. Ako tako želimo, u određenoj mjeri jer su to ljudi koji više ne žive vjeru, koji svoju djecu ne odgajaju kršćanski, ljudi koji misle poganski, svjetovno, materijalistički i na sve druge moguće načine. Onda se kaže: „Oni nemaju više vjeru!“ Može li se zbilja reći da su izgubili vjeru? Nešto je drugo ne imati više duha vjere, ne živjeti više svoju vjeru i ne imati više vjeru – to su različne izjave. Opasno je primijeniti odmah ove stvari na nekoga jer po krštenju i dalje imaju djelovanje, snagu vjere. Imaju snagu i djelovanje vjere ali ih ne primjenjuju, ne prakticiraju ih. To je nešto drugo!“

(Nadbiskup Lefebvre na duhovnim vježbama za svećenike 1980.)

Sprovodni obredi mons. Lefebvrea

2. travnja 1991. – 2. travnja 2015.: Prije 24 godine uz nazočnost bezbroj svećenika i vjernika u Ecônu je pokopan nadbiskup Marcel Lefebvre.

„Sveti Toma razmišlja kod pitanja o bratskom ukoru je li dolično da se katkad primjenjuje i prema poglavarima. Sa svim potrebnim razlikovanjima odgovara anđeoski Naučitelj da se ovaj ukor mora primjenjivati kada je u pitanju vjera. Tko to pak može iskreno reći da danas vjera naroda i cijele Crkve nije ozbiljno ugrožena: u liturgiji, u katehezi i u crkvenim institucijama?

Čitajmo uvijek iznova svetog Franju Saleškog, svetog Roberta Bellarmina, svetog Petra Kanizija i Bossueta, i spoznat ćemo s čuđenjem da su se morali boriti protiv istih zabluda. Osobitost današnje dramatične situacije sastoji se u tome da ovo unakazivanje Tradicije potječe od Rima i biskupskih konferencija; ako dakle želimo sačuvati svoju vjeru, prisiljeni smo pretpostaviti da se kod rimskih autoriteta zbiva nešto neobično. Zacijelo se moramo pridržavati nezabludivosti Crkve i Petrova nasljednika, ali moramo priznati i teško stanje u koje je zapala naša katolička vjera zbog orijentacije i dokumenata koje dobivamo od Crkve. Naš se zaključak poklapa s onim što smo kazali na početku: sotona vlada preko dvoznačnosti i podvojenosti koje su njegova borbena sredstva kako bi obmanuo ljude koji su premalo čvrsti u vjeri.“

(Odlomak iz propovijedi: „Sotonino remek djelo“)

Mons. Lefebvre o posvjetovnjačenju svećenstva

Krilatica koja će pomoći da se svećenik prilagodi svijetu, bila je pri ruci: „Svećenik je čovjek kao svaki drugi“; dakle, mora se odijevati kao drugi, baviti se svojim zanimanjem kao i oni, imati kao i oni slobodu kod odlučivanja kojem sindikatu ili kojem političkom usmjerenju dati prednost, imati slobodu oženiti se. Sjemeništa su se samo trebala prilagoditi ovom novom „tipu svećenika“.

Nažalost, ovaj se jezik nije čuo samo kod tradicionalnih neprijatelja Crkve, nego i kod svećenika i kod biskupa.

Nije trebalo dugo čekati posljedice: napuštanje svih duhovnih obilježja, traženje svjetovnih zanimanja, preoblikovanje kulta po ukusu svijeta i samo nekoliko godina kasnije, gubitak vjere koji je doveo do vjerolomstva tisuća svećenika.

Nadbiskup Lefebvre o uravnoteženom pristupu krizi

„Liberal nužno ne mora biti heretik. Znate, liberalizam ima određeni dijapazon… Onaj liberalizam, onaj fundamentalni, radikalni liberalizam koji je grijeh, da, on je sigurno hereza. Postoji k tome i liberalizam mlakih…

Postoje stupnjevite razlike, mnoge nijanse, sve do blagog oblika liberalizma. Ali pod izlikom da je to blagi oblik liberalizma reći: 'Onaj je ondje heretik, kao onaj koji ima liberalna načela 18. stoljeća koja su heretična'. Tu ipak postoji razlika…

Moramo realistično gledati stvari! I ne moramo odmah reći, jer je jedan dobar katolik kojega poznajete, čovjek koji dijeli Vašu vjeru, imao nesreću izreći rečenicu koja je pomalo dvoznačna – jamačno se prevario ili se loše izrazio. - 'Oh! Onaj ondje je liberal, on je heretik, vjerojatno je mason!'. A upravo se to brzo događa! Ovaj je duh zastrašujući!

Svete riječi

„Naše su duše stvorene za istinu. Naš razum, odbljesak božanskog duha, dan nam je radi spoznaje Istine, da nam dade svjetlo koje će nam pokazati cilj prema kojemu se treba usmjeriti sav naš život[…] Poradi toga je najžurnija zadaća vaših pastira, koji vas moraju poučavati u istini, dijagnosticirati one duhovne bolesti što zablude jesu. A kako ne žaliti, kako je već činio sveti Pavao, da neki od onih koji su primili misiju propovijedanja Istine nemaju više hrabrosti izreći je ili je pak predstavljaju tako dvosmisleno da se više ne razaznaje gdje se nalazi granica između Istine i zablude.“

mons. Marcel Lefebvre

Riječ mons. Lefebvrea o lošem duhu

Na koncu svoga života nadbiskup Lefebvre spoznao je da je povijest Bratstva bila povijest njegovih rascjepa. Teška situacija družbe unutar Crkve pokazala se navlastito u slučajevima prepirki i raspri. Ni isusovci se u vremenu u kojem su opet donosili vjeru u svijet nisu nalazili u drukčijem položaju: jednom im se divilo, onda ih se progonilo, isto tako ih se pozdravljalo kao i oštro kritiziralo, nekada i cijepalo.

Bratstvo je, dakle, doživjelo odvajanja s jedne kao i s druge strane. Vidjelo je upravitelja Écônea kako odlazi, odlazak američke Bogoslovije, jednoga od generalnih asistenata, jednog poglavara argentinske Bogoslovije La Reja, jednog bivšeg župnika pariške crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet, jednoga od četvorice biskupa. Nitko nije izuzet, čak ni posve veliki! Utemeljitelj, koji je u jednog trenutku u Bogosloviji koju je on sam utemeljio gotovo maknut s položaja, a drugi je put poslao van cijelo osoblje američkog Distrikta, nije nipošto bio iznenađen ovim kušnjama. Na određeni su način ove kušnje bile dokazom za to da se zloduh borio protiv jednog djela koje je u dušama prouzročilo beskrajno puno dobra dok je svoje dužnosti i dalje djelatno ispunjalo.

Kada je jedanput jedna skupina svećenika napustila Bratstvo, nadbiskup Lefebvre je opisao opasnosti kojima je Bratstvo bilo izloženo. Pokazao je da su neki pali zbog umora i obeshrabrenosti te su onda relativizirali zablude, prihvatili novu Misu. Pokazao je također, kako je trenutačno slučaj, da su mnogi naveli izgovore i krive optužbe kako bi opravdali odlazak; kod toga su se obrušili na navodno odstupanje autoriteta Bratstva sv. Pija X. Pred svojim svećenicima 16. srpnja 1989. ovako se izrazio:

„Drugu napast koju đavao pobuđuje u duhu nekih od naših svećenika koji izazivaju novi rascjep u Bratstvu, može se ovako sažeto izložiti: 'U početku smo vjerovali Bratstvu, njemu, njegovim načelima, u ono što čini. No, sada konstatiramo da je duh Bratstva postao neki drugi i iz vjernosti prema prvotnom Bratstvu napuštamo sadašnje Bratstvo!'

Kako bi se opravdao ovaj stav, moraju se potom tražiti naznake promjene. I od ovog se trenutka iskorištavaju čak i najmanje sitnice, njih se grubo zlorabi, napuhuje, dok ne postanu pravim klevetama. To je bilo ovako kod patera (ime) i kod patera (ime), tada bi optužba išla čak i do mene. Onda je valjalo zavarati vjernike kako bi slijedili one koji su nas napustili. Cijeli je pothvat utemeljen na laži. Zbilja su oni, koji su tvrdili da postoji protuslovlje između sadašnjega i negdašnjega Svećeničkog bratstva, bili 'sedisvakantisti' i otvoreno su se protivili moliti za papu.(…) Za ovaj odlazak su se morala naći obrazloženja. To je bilo jednostavno. 'Mi smo čisti, a drugi su nečisti.'

Nadbiskup Lefebvre nas potiče VI.

Uzeto iz:

Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea 29. listopada 1981. u Münchenu

Dragi prijatelji, Crkva je u današnje vrijeme u vrlo bolnom i mučnom stanju. Stoga bih Vam želio uputiti nekoliko riječi ohrabrenja.

Jedna od glavnih osobina katolika koji su sačuvali vjeru, jest vjernost. Budite vjerni! Naš nas Gospodin Isus Krist sam ohrabruje da budemo vjerni: „Euge, serve bone et fidelis! – Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ (Mt 25, 21).

Naš Gospodin od nas očekuje da budemo vjerni. Vas je izabrao dragi Bog, dragi prijatelji. Ne sumnjam da ćete ostati vjerni katoličkoj vjeri i da ste zbilja vjerni.

Ostat ćete vjerni Vjerovanju koje ste naučili od svojih roditelja. Ostanite vjerni Vjerovanju i katekizmu Katoličke Crkve.

Mons. Lefebvre: Je li uvijek potrebno govoriti o krizi?

Mislim kako je potrebno ostati u stvarnosti, onakvoj kakva ona uistinu jest. Prije svega, nismo dužni uvijek dati svoje mišljenje o papi. Ljudi ne očekuju to od nas, ne očekuju da sutra u vašim propovijedima bude uvijek nešto o Papi. Postoje druge teme. Pustite ovaj problem, pustite ovaj uistinu vrlo osjetljiv, težak i bolan problem koji žalosti i muči vjernike. Ako vam netko osobno dođe i pita vas o tome, dajte mu riješenje Svećeničkog Bratstva, ono što misli Bratstvo: «ovo je misao vodilja Bratstva u sadašnjim prilikama u pogledu na Papu, Sakramente i sv. Misu.» No, nemojte uvijek uzeti ovo kao temu za vašu propovijed tako da vjernici izađu nakon toga uplašeni. Jedni kažu: «Ah. On je rekao ovo, ono. Nije u potpunosti u redu itd.» To nije u redu, to uznemirava vjernike, to ničemu ne služi. Ono što ljudi od nas traže jest posvećenje, biti posvećeni po Sakramentima, po Svetoj Misnoj Žrtvi. Govorite im o njihovim vlastitim problemima, o njihovom osobnom posvećenju. Bog zna kako tema ne nedostaje. Kadšto, kada ste u prilici održati neko predavanje ili vas netko osobno za to zamoli, skupite nekoliko osoba i objasnite im situaciju na vrlo precizan način.