Posjet mladomisnika p. Markusa Buchmaiera Hrvatskoj

O

bičaj je da svake godine svećenik – mladomisnik na službi u našem Austrijskom distriktu pohodi kapele diljem Distrikta da bi podijelio svoj mladomisnički blagoslov.

Benedikt XVI. – slaba obrana svećeničkoga celibata

15.

siječnja 2020. privukla je iznimno veliku pozornost objava knjige koju su napisali Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah pod nazivom Des profondeurs de nos coeurs (Iz dubina naših srdaca).

Ecône 2019.: duh Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Biskup Alfonso de Galarreta dao je mladim svećenicima zaređenima u Ecôneu 28. lipnja 2019., na blagdan Presvetoga Srca Isusova, poruku koja je bila više od homilije – pravi sažetak svećeničkoga života u duhu Utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Doista, prvi generalni asistent je, osvrćući se na jedan od duhovnih nagovora nadbiskupa Marcela Lefebvrea, ukazao na bitne vidike duhovnosti Bratstva:

1. Prvenstvo nadnaravnoga duha tako da se ne da svećeničkoj duši da po svom kontaktu s naturalizmom gubi snagu;

2. Propovijedanje istinskoga nauka da bi se vjernicima dala hrana koju toliko trebaju;

3. Molitveni život u srcu apostolskoga života jer naš Gospodin je trs, a mi smo samo loze;

4. Rimski duh i ljubav prema Crkvi u njezinome stalnome naučavanju, ljubeći otajstveno tijelo Crkve kao što ga je Krist ljubio, do potpunoga predanja samih sebe;

5. Briga za crkveni hijerarhijski poredak koji se protivi neoprotestantskom sekularizmu gdje bi svećenički celibat bio opcionalan;

6. Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, posebno prema Gospi Žalosnoj, koja je intimno sjedinjena s djelom otkupljenja koje je poduzeo Njezin božanski Sin.

Svaka strana duhovnoga blaga Bratstva – koje nije drugo nego dvijetisućljetno blago Crkve – prosvijetlit će službu novozaređenih i učiniti ih da sjaje za slavu Božju i spasenje duša.

Svećeničko ređenje u Bogosloviji Bratstva u SAD-u: pet novih svećenika za Crkvu

Bogoslovija sv. Tome Akvinskoga u SAD-u s radošću obznanjuje da su četvorica bogoslova bili zaređeni za đakonat i petorica za red svećeništva. U petak ujutro, 21. lipnja, preuzvišeni biskup Tissier de Mallerais služio je sv. Misu s podjelom svetih redova, uz prisustvo više desetaka svećenika i stotine vjernika diljem zemlje.

Crkva nas svake godine na tu svečanu prigodu poziva da razmatramo izvanredno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista i Njegova vječnoga svećeništva. Polaganjem biskupovih ruku, novozaređeni svećenik postaje drugi Krist. On prima u svoju dušu neizbrisivi svećenički biljeg koji ga uvodi u red Melkisedekov zauvijek. Po toj neizrecivoj promjeni svećenikova duša postaje nerazdvojno sjedinjena s Kristom te je njegova prva svećenička zadaća klanjanje.

Novozaređeni su pozvani slijediti Kristove stope do podnožja križa, do podnožja oltara, da budu posrednici između Boga i čovjeka prikazujući žrtvu koja je otkupila svijet i opraštajući grijehe koji čovjeka drže u ropstvu. Po ustima biskupa Gospodin govori svojim novim svećenicima: ,,Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima... Vi ste moji prijatelji ako činite sve što vam zapovijedam”.

Što to Krist zapovijeda svojim prijateljima? ,,Ako tko želi ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i ide za mnom.” Svećenik je stoga razapeti čovjek, čovjek koji je odabran i pozvan da živi samo za Boga, prikazujući sebe kao žrtvu za spasenje duša. On je pozvan da u duše ulijeva milost koja obilato proistječe iz Presvetoga Srca Isusova.

Marija i svećeništvo

Međutim, postoji samo jedan način da iskažemo Bogu najveću slavu, upravo po žrtvi našega Gospodina na Križu koja se svakodnevno obnavlja na oltaru. Tu se samo po Kristu, s Kristom i u Kristu daje Presvetome Trojstvu sva čast i slava. Isto tako postoji samo jedna mogućnost otkupljenja i vraćanje božanskoga života dušama, upravo po Krvi našega Gospodina koja se ulijeva u duše po kanalima sakramenata, da bi ih izbavila iz zatvora istočnoga grijeha, očistila od svih prljavština, očistila ih i iscijelila od duhovne gube, ispunila svjetlošću i svim božanskim blagom.

A tko je prema volji Gospodina našega Isusa Krista jedino sposoban izvršiti na zemlji djelo otkupljenja, nastaviti iskazivati Bogu svu slavu i ulijevati Kristovu Krv u duše? Svećenik. Prema tome, ono što najviše zaokuplja Bezgrješno Srce Djevice, koje tako čezne za spasenjem svoje jadne izgubljene djece, jest svećeništvo. Najdublja želja naše Kraljice je pružiti svome Sinu nastavljače Njegova spasiteljskoga djela, tako da bi po tim sredstvima, blisko sjedinjenima s Njezinim Sinom po svećeničkome znamenu, plamen Njegovoga Presvetoga Srca mogao gorjeti svugdje na zemlji: Put, Istina i Život.

Koliko dakle mora biti velika želja Blažene Djevice da se posvuda umnože ovi raspodjelitelji božanskih milosti, Kristovi instrumenti ,,par excellence“. Jer upravo po njima može ona prije svega ispuniti svoje poslanje da daje svijetu Isusa, posvećuje duše i pretvara ih u druge Kriste. Bez njih bi one duše za koje je Ona toliko molila, tako puno trpjela i žrtvovala svoga Sina; te duše, njezina ljubljena djeca, bile u opasnosti da se vječno odvoje od svoje Majke, da budu vječno proklete.

Zato Ona želi obavljati svoju službu Posrednice svih milosti, osobito među velikodušnim dušama, u kojima podiže poziv, poziva ih na viši život s milostima svjetla i snage da prevladaju oklijevanja i prepreke, također s bezbrojnim milostima u izravnoj pripremi za svećeništvo, sve do blagoslovljenoga trenutka kada može predstaviti ređenika svome Sinu koji ga po biskupovim rukama doista čini drugim sobom. Doista, ,,ako Djevica, Majka Božja, ljubi sve duše gorljivom ljubavlju, ona ima posebnu naklonost prema svećenicima koji su živa slika Isusa Krista“ (Pio XI.).

Izvor: fsspx.news

Subđakonska ređenja u Zaitzkofenu (6. 4. 2019.)

U subotu (6. travnja) koja se naziva Sitientes prema prvim riječima Introitusa, biskup Alfonso de Galarreta zaredio je tri subđakona u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu: Nijemca, Austrijanca i Poljaka, što je odraz međunarodnoga obilježja bogoslovije.

Subđakon se posvećuje definitivno službi Bogu, što je fizički označeno ceremonijom ,,koraka”: budući subđakon poziva se imenom i stupa korak naprijed da bi očitovao svoje obećanje da će od toga trenutka obdržavati vječnu čistoću i svakodnevno moliti molitve božanskoga časoslova (brevijara). Sada mu Crkva nalaže da nastavlja molitvu koju je Krist uspostavio na zemlji, ujedinjujući se s Njegovim bogoslužjem, hvalom i zagovorom koji on nastavlja na Nebu. To predanje mora ga zaštititi u njegovoj čistoći i staviti ga u srce trenutnih zbivanja koja Crkva bolno proživljava.

Prije tri godine učinjeno je ispitivanje u njemačkome kleru koje je otkrilo da se otprilike pola svećenika više ne ispovijeda svake godine, a pola ih više ne moli svaki dan. Trebamo snažno utvrditi da se obnova u Crkvi može postići samo težnjom za svećeničkom svetošću: sinodalni pristup i rasprave o celibatu ne samo da kler neće izvući iz slijepe ulice, nego će je u nju samo još dublje uvući.

Novi subđakoni trebaju se na veoma poseban način posvetiti Djevici Mariji, moliti je da ih očuva, razmatrati o njoj u svojim srcima i hvaliti Njezino vječno djevičanstvo da bi isprosili spasenje čovječanstva. Trebaju moliti vjernu Djevicu da bi mogli s Njome ostati na podnožju križa sve dok se ne ispuni djelo spasenja.

Izvor: fsspx.news

Écône - Svećenici za sutra

Nakon videozapisa o svećeničkom pozivu snimljenoga u bogosloviji Bratstva za njemačko govorno područje u Zaitzkofenu, donosimo jedan stariji uradak iste vrste, snimljen za vrijeme nadbiskupa Lefebvrea, 1986. godine u Écôneu. Uz pojašnjenja samoga Nadbiskupa, u njemu nalazimo vrlo vrijedne popratne komentare o biti i poslanju svećeništva, put kandidata (bogoslova) do primanja sakramenta svetoga Reda kao i popratne liturgijske obrede. Videozapis je popraćen hrvatskim titlovima.

Molimo za nova sveta svećenička zvanja koja će pridonijeti obnovi katoličke vjere usred današnje crkvene krize, posebno u našem hrvatskom narodu!

Građevina koja govori o Bogu - projekt bogoslovije Bratstva u Dillwynu (SAD)

U mjesecu lipnju posvećenome čašćenju Srca Isusova koje je uzor Kristova svećeništva pozvani smo moliti za nove svećenike koji će biti zaređeni ovaj mjesec u bogoslovijama Bratstva. Kao poticaj tome donosimo prijevod filma koji predstavlja veličanstveno zdanje bogoslovije Bratstva u SAD-u (Dillwyn) otvorene prije dvije godine. Važnost ovoga projekta je u osnovi bit Bratstva sv. Pija X. čija je glavna zadaća, prema želji nadbiskupa Lefebvrea, formirati svećenike. Zato ova jedinstvena nova bogoslovija ima cilj providjeti optimalne uvjete za formaciju svetih svećenika.

Poziv na svećeničko ređenje u Zaitzkofenu i kandidati

Tko može pomoći izliječiti današnju vjersku i moralnu krizu? Samo katolički svećenik putem vjere, morala, discipline, duhovnoga života i svete liturgije. Radi te ponovne izgradnje kršćanstva je nadbiskup Lefebvre 1970. utemeljio Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a 1978. Bogosloviju Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu. Bez toga ne bi bilo barokne crkve u Stuttgartu, škole za dječake u Wangdu ni gimnazije za djevojke u Schönenbergu, nijednoga priorata, osnovne škole i gimnazije u Saarbrückenu, nijedne kuće u Poljskoj, Češkoj kao ni drugim istočnim europskim zemljama. Naši kandidati dolaze doista iz njemačkoga govornoga područja, ali od pada željezne zavjese i iz onih europskih zemalja koje su prije trpjele pod komunističkom vladavinom. Još jednom: Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zalaže se za ponovnu izgradnju kršćanstva, obnovu Crkve po obnovi katoličkoga svećenstva i što veću podršku dobije, to će više ovo od Boga željeno djelo uspijevati.

Ove godine, 30. lipnja, na blagdan posvete katedrale u Regensburgu, će se šest mladića uspeti stepenicama oltara da bi iz ruku biskupa Alfonsa de Galarrete primili veliku milost svećeništva za vrijeme i vječnost: dva Austrijanca, jedan Nijemac, jedan Švicarac, jedan Poljak i jedan Rus, što nas posebno raduje. To će ponovno nakon prvoga ređenja 1981. biti veći broj ređenika. 1987. je naime bilo sedam kandidata, 1984., 1985. i 2002. bilo je šest mladomisnika.

Dođite zato na ovu svečanost u velikome broju! Poduzmite iz ljubavi prema Crkvi naporno putovanje, molite za kandidate za ređenja, a također i za Generalni kapitul koji će se održati u srpnju u Ecôneu.

Budimo podrška svećenicima!

Najviši cilj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je formacija i posvećenje svećenika. Tako to piše mons. Marcel Lefebvre u statutima o djelovanju Bratstva. Prije nego će se osvrnuti na apostolat prema vjernicima ili mladima, naš utemeljitelj govori o drugome cilju, a to je posvećenje svećenika.

,,Drugi cilj Bratstva je pomoći svećenicima da se posvećuju dajući im mogućnost duhovnih vježbi i sabranosti. Kuće Bratstva mogu biti sjedišta za svećeničke susrete, treći red, tiskovine koje služe posvećenju svećenika“.

U predavanju iz 1975. godine osvrće se mons. Lefebvre još detaljnije na taj vrlo dalekosežni apostolski vidik Bratstva.

,,Mislim da je jedan od najviših ciljeva Bratstva formacija svećenika. Trebale bi nam bogoslovije u svim zemljama svijeta. Tako daleko još nismo došli. A onda ne samo formacija svećenika, nego i duhovna podrška svećenicima koji su još uvijek u biskupijama. Mnogi su svećenici sada očajni, potpuno očajni.

Ne možemo tvrditi za sve svećenike – samo zato što ne služe misu svih vremena – da su loši svećenici. To bi bilo pretjerano reći. Mnogi trpe i primjećuju da im njihova sveta Misa ne daje više uporište; oni trpe u svome duhovnome životu, oni trpe kad vide druge svećenike koji napuštaju svećeništvo, koji više nisu pravi svećenici. Sve ih to boli.

Umjesto da ih sudimo, kritiziramo i ismijavamo, pokušajmo im pomoći, pomoći im da postanu sveti svećenici i da ponovo pronađu ono što im je nekada predstavljalo istinsku radost, što im je značio njihov svećenički život, što im je davalo duhovnu snagu.

Također, ti svećenici mogu doći u naše kuće na tri dana, četiri dana, pet dana, ako to žele. Pozovite ih! Oni trebaju osjetiti da doista ponovo nalaze u nama vjeru svoje mladosti, vjeru njihova svećeništva.

Osjeća se ta potreba, i ne bih se iznenadio, kad jednom budu rasprostranjene kuće Bratstva širom svijeta, da će svećenici dolaziti pitati mogu li ostati s nama i raditi s nama jer tamo gdje se nalaze nisu više dovoljno hrabri da nastave raditi jer ih drugi kritiziraju. Ili ih pokušavaju reciklirati i usmjeriti ih prema onome što oni ne žele činiti. Sigurno bi bili sretni kod nas djelovati“.

(Predavanje mons. Marcela Lefebvrea bogoslovima u Ecôneu 25. studenoga 1975.)

Izvor: fsspx.at

Dajmo našu djecu Bogu!

Činjenica je da za svećenička zvanja treba moliti. Sam Isus o tome govori u evanđelju: „I on reče učenicima svojim: ,,Žetva je velika, a poslanika je malo. Molite zato gospodara žetve, da pošalje poslanike u žetvu svoju!“ (Mt. 9,37-38). Engleskinja Eliza Vaughan bila je posebno ohrabrujući primjer majke koja je, prožeta svećeničkim duhom, redovito molila za zvanja. Eliza potječe iz snažne protestantske obitelji. Ta je obitelj zapravo bila jedan od utemeljitelja automobilske kompanije Rolls-Royce. No čak i u djetinjstvu, dok se školovala u Francuskoj, snažno su je se dojmili dobar primjer i napori Katoličke Crkve u brizi za siromašne. Nakon što se udala za pukovnika Johna Francisa Vaughana u ljeto 1830., Eliza se obratila na katoličku vjeru usprkos prigovorima svojih rođaka. Za vrijeme progona katolika u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete I. (1558. - 1603.), preci Vaughana radije su odabrali zatočeništvo i izvlaštenje nego da iznevjere svoja uvjerenja. Courtfield, naslijeđeni obiteljski dom, postao je mjesto izbjeglištva za svećenike u tim desetljećima terora u Engleskoj, mjesto gdje se sveta Misa često služila u tajnosti. Otada je prošlo skoro tri stoljeća, ali katolička vjera obitelji nije se promijenila.

Tako je duboko i žarko bilo Elizino obraćenje da je predložila svome mužu da prikažu svu svoju djecu ponovo Bogu. Ta izvanredna žena imala je naviku moliti svaki dan jedan sat pred Presvetim Sakramentom u kućnoj kapelici u Courtfieldu. Molila se Bogu za veliku obitelj i mnoga zvanja među djecom. I njezine molitve bile su uslišane! Rodila je četrnaestoro djece, a zadnje, John, umrlo je ubrzo nakon rođenja 1853. Od trinaestoro djece koja su živjela, šest od osam dječaka postali su svećenici: dva svećenika u redovničkoj zajednici, jedan dijecezanski svećenik, biskup, nadbiskup i kardinal. Od pet kćeri, četiri su postale časne sestre. Koji blagoslov za obitelj i koji utjecaj na cijelu Englesku!

Vaughanova djeca uživala su u ugodnom djetinjstvu, budući da ih je njihova kreposna majka znala odgajati na vrlo prirodan način ispreplićući duhovne i vjerske obveze sa razonodom i radošću. Zahvaljujući njihovoj majci, molitva i svakodnevna Misa u kućnoj kapelici bili su isto tako dio svakodnevnog života kao i glazba, sport, amatersko kazalište, jahanje i igra. Djeci nikada nije bilo dosadno kada bi im majka pričala priče o životima svetaca, koji su malo pomalo postali njihovi najbolji prijatelji. Eliza je rado dopustila djeci da ju prate u posjetu bolesnicima i potrebitima u kraju. U takvim prilikama učili su se biti velikodušni, žrtvovati se i dati dio svoje ušteđevine ili svoje igračke. Ubrzo nakon rođenja četrnaestoga djeteta, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon njezine smrti, pukovnik Vaughan napisao je u pismu kako je uvjeren da mu je božanska providnost donijela Elizu. „Danas sam zahvalio Gospodinu na klanjanju što sam mu mogao vratiti svoju voljenu ženu. Izlio sam mu svoje srce, pun zahvalnosti što mi je kao primjer i vođu dao Elizu s kojom sam i sada povezan neraskidivom duhovnom vezom. Kakvu mi je divnu utjehu i milost ona donijela! Još je uvijek vidim kao što sam je često viđao pred Presvetim Sakramentom: njezinu unutarnju čistoću i izvanrednu ljudsku blagost koju je njezino prekrasno lice odražavalo za vrijeme molitve.“

Radnici u Gospodnjemu vinogradu

Mnoga zvanja u obitelji Vaughan jedinstveno su nasljeđe britanske povijesti i blagoslova koji je došao posebno preko njihove majke, Elize. Kada je imao šesnaest godina, njihov najstariji sin Herbert podijelio je odluku o svome svećeničkome pozivu sa svojim roditeljima. Njihove reakcije bile su različite. Njegova se majka, koja je puno molila za to, nasmijala i rekla: „Dijete moje, ja to već dugo znam“. Njegov je otac, međutim, trebao malo više vremena da se pomiri s tom odlukom, budući da nasljeđe ide najstarijemu sinu te se nadao da će Herbert imati vojničku karijeru. Kako je mogao znati da će njegov sin jednoga dana biti nadbiskup Westminstera, utemeljitelj misionara Millhill te potom kardinal? Pa ipak se otac pokorio njegovim željama kako je to jednom opisao svome prijatelju: „Ako Bog želi Herberta za sebe, onda može imati i sve druge“. Iako se Reginald oženio, kao i Francis koji je naslijedio obiteljsko imanje, Gospodin je pozvao ostalu djecu. Roger, koji je drugi po starosti, postao je benediktinski gvardijan, a kasnije i voljeni nadbiskup Sydneya u Australiji gdje je sagradio katedralu. Kenelm je bio cistercit, a kasnije dijecezanski svećenik; Joseph, četvrti sin, postao je benediktinac kao brat i kasnije utemeljio novi samostan. Bernard, najživahniji od svih, koji je volio plesanje, sport i zabavu, postao je isusovac. Jednog dana prije negoli je pristupio redu rekao je svojoj plesnoj partnerici: „Ovaj ples s tobom je moj posljednji ples jer ću se pridružiti isusovcima“. Šokirana djevojka je odgovorila: „Zaista? Želiš postati isusovac!? Ali ti koji tako voliš svijet i koji si tako odličan plesač!?“ Njegov dvosmisleni, ali divan odgovor bio je ovaj: „Zato posvećujem sebe Bogu.“ Johna, najmlađega, zaredio je za svećenika njegov najstariji brat, Herbert, te je kasnije postao pomoćni biskup Salforda u Engleskoj. Četiri od pet kćeri iz obitelji ušle su u samostane. Gladis je ušla u Družbu od Pohođenja, Teresa se pridružila sestrama milosrdnicama, Claire klarisama, a Mary je postala augustinska priorica. Margaret, peta kći Vaughana, također je htjela postati časna sestra, ali nije mogla zbog lošega zdravlja. Posvećena Bogu, živjela je kod kuće, ali je posljednjih pet godina svog života provela u samostanu.

Izvor: http://www.sspx.com.au/

Je li poslušan Crkvi svećenik koji služi tradicionalnu ili novu Misu?

Prava i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.

Dragi Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.

Posebno ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija, svete Radegunde i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti katoličku vjeru.

Mogao si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju, našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin hrabrost koji Ti služi na čast.

I zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim. Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske poslušnosti.

Zatim, mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape, svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.

Jer ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše poslušnosti. Jesus Christus heri, hodie et in saecula - ,,Isus Krist jučer, danas i zauvijek“.

Nitko ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan drugoga.

I zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus Christus heri, hodie et in saecula. A ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.

Kako smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise, istih sakramenata, iste molitve – Pater Noster kao jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.

S druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji, shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda djevica, itd.

Svećenik – otac i pastir duša

Msgr. Lefebvre kao uzor

U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: „Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.

Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

Kriza u Crkvi je kriza vjere

Pred kraj svoga života, 4. ožujka 1991., nadbiskup Lefebvre je napisao:

,,Svećenik koji prinosi pravu žrtvu, podijeljuje sakramente, podučava katekizam, budno pazi na spasenje duša je obnovitelj kršćanstva. Kršćani se moraju okupljati oko tih zaista vjernih svećenika i organizirati čitavi kršćanski život. Bilo kakav duh nepovjerenja prema svećeniku koji zaslužuje povjerenje slabi i destabilizira otpor prema uništavateljima vjere.“

Kriza u Crkvi je zapravo kriza vjere, novotarije i reforme koje su proizašle iz Drugog vatikanskog sabora oslabile su, i u mnogim slučajevima, uništile vjeru. Iako je ona primarno kriza vjere, tu su i druge posljedice: jedna od njih je gubitak povjerenja u crkvu i kler. To je prava opasnost i nadbiskup je iskusio obje i upozorio na njih vjernike.

Krepost ufanja pretpostavlja vjeru i utemeljena je na vjeri. Kao što svaki dobar katekizam naučava, samo vjera nas neće spasiti bez dobrih djela; moramo imati i ufanje i ljubav. Ufanje je nadnaravna krepost po kojoj čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati vječni život i sva sredstva koja su nam potrebna da bi ga postigli ako činimo što se od nas zahtjeva.

Uistinu, krepost ufanja uključuje povjerenje u sredstva spasenja i povjerenje u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja. Ona traži ne samo povjerenje u Katoličku crkvu, koja je produžetak našeg Gospodina Isusa Krista, već također povjerenje u predstavnike našeg Gospodina, biskupe i svećenike. Oni primaju autoritet od našeg Gospodina Isusa Krista; oni prikazuju sredstva spasenja, oni su učitelji Otkrivenja u Njegovo Ime i oni su djelitelji Njegove milosti preko sakramenata.

Nijekati potrebu za tim sredstvima posvećenja bilo bi podjednako sumnji u samoga Boga i Njegov božanski plan. Zato je gubitak povjerenja u kler prava opasnost. Kriza je u samom izvoru tog nepovjerenja. ,,Izdali su nas svećenici i biskupi, tako da moramo biti oprezni.” To ponekad čujemo kao da bi bila dužnost biti oprezan oko svega, pa čak i svećenika koji zaslužuju to povjerenje, kao što je nadbiskup upozorio. Hvala Bogu, većina vjernika koji dolaze u kapele Bratstva sv. Pija X. vjeruju njegovim svećenicima i poglavarima, ali ta opasnost uistinu postoji.

Još jednom, razumljivo je to kao posljedica te strašne krize u kojoj se nalazimo. No ipak, to je prepreka za vlastito posvećenje i oslabljuje otpornost prema neprijateljima i uništavateljima vjere.

Naš cilj, i za svećenike i vjernike, je obnoviti sve u Kristu. Svugdje izgraditi oko priorata i škola katolički duh; gdje je vjera zaštićena i gdje ona, preko poduke svećenika, svugdje svijetli; gdje se ufanje u Boga i Njegovu Crkvu jača primjerom savjesnih svećenika; gdje se ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve više i više stavlja u praksu.

Obnovimo naše čvrste nakane da radimo na toj obnovi u našem osobnom životu, našem obiteljskom životu, našem župnom životu i u cijelom društvu. Neka nova Križarska vojna na nakane posvećenja Rusije i nama pomogne da budemo velikodušniji u našim molitvama i prinošenju žrtava.

U Bezgrješnom Srcu Marijinu,

p. Arnaud Rostand, lipanj 2009.

Zdrava svećenička duhovnost

Prenosimo tekst objavljen na službenoj stranici Njemačkog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (fsspx.de).

***

Jedan mladi biskupijski svećenik iz Hrvatske je usavršio svoj studij u Međunarodnoj bogosloviji Presvetog Srca Isusovog u Zaitzkofenu. U vrijeme svog boravka ondje pristupio je Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i u ljeto 2016. preuzeo je svoj prvi apostolat. Kao oproštaj od Bogoslovije održao je 2. srpnja u prisutnosti biskupa Bernarda Fellaya i rektora p. Franza Schmidbergera jedan lijepi nagovor.

Preuzvišeni biskupe, velečasni oče rektore, draga braćo u svećeništvu, dragi bogoslovi, časna braćo, sestre, dragi vjernici,

na jednoj Misi koju sam ovdje služio još kao mladomisnik spomenuo sam da sam kao bogoslov često razmišljao o tome kako bi trebala izgledati jedna idealna bogoslovija. Stalno sam razmišljao što bi u jednoj uobičajenoj modernoj bogosloviji trebalo promijeniti - što ukinuti, a što uvesti. No kada sam po prvi puta došao ovamo, mogao sam odmah ustanoviti - da, upravo to je idealna bogoslovija koju sam si zamišljao. Taj dojam nije bio samo prvo oduševljenje, već nakon dvije i pol godine koje sam ovdje proveo mogu još jednom potvrditi to uvjerenje. Kao što sam kazao u našem filmu o Bogosloviji, ovdje se radi o jednoj cjelovitoj svećeničkoj formaciji. Ponajprije bih tu osobno istaknuo važnost molitve i duhovnog života. U jednoj atmosferi bez tišine, sa stalnim nezadovoljstvom u modernoj Crkvi, ne može se istinski duhovno rasti. Već prve posjete ovdje, prije nego sam konačno pristupio, doživio sam uistinu kao duhovne obnove i nadam se da sam ovdje postao ne samo malo pobožniji, kako to otac rektor zna kazati, nego da odavde mogu ponijeti sa sobom jednu zdravu svećeničku duhovnost.

Svjedočanstvo jednog bogoslova - od pravoslavlja do katoličke Tradicije

Kao nastavak na film o Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu: 'Svećenička formacija u trećem tisućljeću', donosimo zasebni dodatak u kojemu se nalazi svjedočanstvo jednog bogoslova o svom putu do Tradicije. Ruski bogoslov, abbé Victor Pasichnik, donosi nam svoje kratko svjedočanstvo kako je pronašao put od pravoslavlja do katoličke Tradicije u okrilju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Molimo da mnogi koji su odijeljeni od Crkve pronađu put do katoličkog jedinstva kao i za nova katolička duhovna zvanja!

Svećenička formacija u trećem tisućljeću

Nedavno je snimljen film o tradicionalnoj svećeničkoj formaciji kakvu je Crkva oduvijek promicala i čuvala, a Svećeničko bratstvo sv. Pija X. je želi očuvati za sadašnje i buduće naraštaje, kako bi se Crkva izgrađivala i rasla. Film je snimljen u jednoj od Bogoslovija Bratstva, onoj njemačkog govornog područja u Zaitzkofenu. On nam želi prikazati lik katoličkog svećenika koji, ukorijenjen u istinski katoličkom nauku, bogoslužju i duhovnosti, može postati Božje oruđe za izgradnju Njegovog kraljevstva u ovome svijetu. Među brojnim prilozima koji su ugrađeni u film - odsada dostupan s hrvatskim prijevodom, nalazi se i svjedočanstvo hrvatskog svećenika, p. Marka Tilošanca.

Svećenici su, nažalost, dobrim dijelom izgubili iz vida svoj vlastiti identitet, svoje svećeničke navike, dužnosti kao i ciljeve. Vrlo često uistinu više ne znaju tko su i što su, na što su pozvani i koje su im ovlasti i dužnosti. To je duboka duhovna katastrofa jer posljedice u dušobrižništvu, za podjelu sakramenata, a osobito s obzirom na svetu Misnu Žrtvu jesu tragične.

Stoga je bila duboko katolička misao – posve po uzoru na sv. papu Pija X. u njegovoj brizi za Crkvu i svećeništvo – koja je potakla utemeljitelja Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Bratstvo koje je on utemeljio posve stavi u službu katoličkog svećeništva.

„Cilj Bratstva jest svećeništvo i sve što se na njega odnosi, a ništa drugo nego ono što sadrži, a to znači onako kako je to htio naš Gospodin Isus Krist kada je rekao: 'Ovo činite meni na spomen.'“ (Statuti Bratstva II,1)

„…usmjerenje i ostvarenje života svećenika prema onome što čini bitni razlog njegovog postojanja: prema svetoj Misnoj Žrtvi u svemu što ona znači, prema svemu što iz nje istječe i svemu što ona nadopunjuje.“ (Statuti II, 2)

Najplemenitija dužnost Bratstva stoga je formacija svećenika.

Molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu

– tradicionalnih katoličkih svećenika, i u našem hrvatskom narodu!

Uključimo se u tu nakanu svojom molitvu i potporom!

Mons. Lefebvre o posvjetovnjačenju svećenstva

Krilatica koja će pomoći da se svećenik prilagodi svijetu, bila je pri ruci: „Svećenik je čovjek kao svaki drugi“; dakle, mora se odijevati kao drugi, baviti se svojim zanimanjem kao i oni, imati kao i oni slobodu kod odlučivanja kojem sindikatu ili kojem političkom usmjerenju dati prednost, imati slobodu oženiti se. Sjemeništa su se samo trebala prilagoditi ovom novom „tipu svećenika“.

Nažalost, ovaj se jezik nije čuo samo kod tradicionalnih neprijatelja Crkve, nego i kod svećenika i kod biskupa.

Nije trebalo dugo čekati posljedice: napuštanje svih duhovnih obilježja, traženje svjetovnih zanimanja, preoblikovanje kulta po ukusu svijeta i samo nekoliko godina kasnije, gubitak vjere koji je doveo do vjerolomstva tisuća svećenika.

Nova Bogoslovija FSSPX-a u SAD-u - građevina koja govori o Bogu

Dok se diljem zapadnog svijeta bilježi drastičan pad svećeničkih zvanja kao i broja raspoloživih svećenika, interes za Tradicijom diljem svijeta sve više raste. Najbolji pokazatelj toga je dosadašnja američka Bogoslovija FSSPX-a u Winoni, koja više ne posjeduje dovoljno prostora da bi mogla primiti buduće svećeničke kandidate. Stoga je u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. odlučeno da se krene u projekt izgradnje nove Bogoslovije, koja će raspolagati dovoljnim kapacitetima da bi se bogoslovima omogućila redovita formacija. Tako je stvoren projekt koji predstavlja nešto jedinstveno u novijoj povijesti Crkve.

Kako modernizam uništava život Crkve na svim razinama, njegov posebno vidljiv odraz uočljiv je u liturgiji, naročito u arhitekturi. Brutalna bezobličnost i apstraktnost, koja ni po čemu ne upućuje na Boga – i dapače, može biti izraz jedino relativističkog duha ovog svijeta ili pak panteističkih kultova, preplavila je čitavu Crkvu. Ne samo u zapadnom svijetu općenito, nego i u Hrvatskoj, gotovo je nemoguće pronaći novije izgrađenu crkvu koja bi bila izraz katoličkog duha i koja se izdvaja iz sveopćeg stanja krize nadnaravnog.

Nova Bogoslovija Bratstva kao duboko tradicionalni, katolički arhitektonski projekt, prožet nadnaravnim duhom, predstavlja u tome svjetionik u ovoj tami crkvene krize, te ulijeva nadu i sigurnost da je danas uistinu moguće obnoviti katolički život na svim razinama.

U početku možete pogledati prvi video koji predstavlja projekt izgradnje Bogoslovije općenito.

Nedavno je predstavljen i novi video koji govori o važnosti katoličke crkvene arhitekture za duhovnost i vjerski život.

Molimo za nove svećenike kao i sve one koji se žele odlučiti da slijede Krista Velikog Svećenika prema tradiciji Crkve!

Reverenda – zapreka ili znak svjedočanstva?

Hodajući debrecenskim ulicama...

U svakodnevnom životu doživljavam jednu vrlo aktualnu a istodobno i vječnu činjenicu koja se tiče odjeće povezane sa svećeničkim životom. U današnje vrijeme, puno se govori o svjedočanstvu. To je samo po sebi lijepa misao, samo pitanje je kako da to ostvarimo. Odgovor je vrlo očit, a ujedno i logičan: Neka svatko na mjestu i u uvjetima u kojima živi, na takav način živi svoje svjedočanstvo.

Ovo se naravno još više odnosi na ljude posvećene Svemogućem Bogu, na svećenike i redovnike. Naime riječ je o ljudima Gospodina Isusa Krista. Isus je jasno rekao: „Propovijedajte evanđelje svim narodima!“. Isus nas treba. Iz ovoga pak slijedi da je strogo zabranjeno, a na području duhovnog života čak i opasno po život, kad čovjek posvećen Isusu ne postupa u skladu s njegovim pozivom.

Što to znači pojaviti se, gdje god se netko nalazio, u svećeničkoj ili redovničkoj odjeći? To znači potpuno i jasno življenje našeg identiteta. Usto, to znači i propovijedanje Evanđelja. Netočna je, čak je lažiranje istine, tvrdnja da svećenička ili redovnička odjeća obeshrabruje ljude od Isusa i od Crkve. Ovo ćemo odmah razumjeti čim prijeđemo na latinske izraze za svećeničku i redovničku odjeću. Odjeća redovnika je „habitus“. Na latinskom jeziku ta riječ znači „ponašanje, navika“. Jasno se izražava da je onaj tko nosi redovničku odjeću Bogu predana osoba; ta predanost podsjeća na življenje posebnog načina života. Redovnik, što god da radio, gdje god se nalazio, on je uvijek redovnik, i ostaje predan Bogu.