subota, 22. srpnja 2017.

Časopis Obnova - intervju s p. Markom Tilošancem


Obnova – časopis za kulturu, društvo i politiku, objavio je u svojem posljednjem broju intervju s p. Markom Tilošancem, svećenikom Bratstva sv. Pija X., u kojemu se dotiču teme pojma Tradicije, poslanja Bratstva, stanja u Crkvi – napose našoj hrvatskoj te katoličkog nauka o društvenom uređenju. Tekst intervjua donosimo u nastavku.


Poštovani p. Tilošanec, najprije Vam zahvaljujemo što ste pristali govoriti za ovaj broj „Obnove“, koji obrađuje temu tradiciju. Za početak, zanima nas kako općenito ocjenjujete značenje tradicije za ljudsku kulturu, znanost, odgoj, obrazovanje...?

Čovjek se rađa i živi u zajednici – on ulazi u ljudsku povijest ne kao izolirana jedinka, nego kao društveno biće sa svim značajkama okoline u kojoj se nalazi. U osobnom razvoju on prima odgoj i obrazovanje na temelju stečevina dotičnoga naroda i vremena i nemoguće mu je potpuno se odvojiti od svoje okoline i živjeti kao da ga se ta stvarnost ne tiče. Temeljni je ljudski stav općenito, iako na jednoj podsvjesnoj razini, da se čovjek treba držati kulturne i duhovne baštine koju je stekao tijekom svoje prošlosti. To je jednostavno dio njegove naravi, a i potpuno je logično da primamo veliki dio ljudske mudrosti od naših predaka zahvaljujući njihovu iskustvu i dosezima ljudskoga duha. Ako pogledamo samo razinu tehnike, u kojoj su uistinu mogući veliki skokovi i prave revolucije i otkrića, ipak neke temeljne spoznaje ostaju jednake i nemoguće ih je zaobići. Tim više to vrijedi za djelatnosti ljudskoga duha u strogom smislu – kulturu, obrazovanje, ćudoređe, koji počivaju na nematerijalnom, duhovnom temelju, a kao što već samim razumom spoznajemo, ljudska duša je besmrtna, stvorena od Boga te stoji pod Božjom vlašću koja upravlja ovim svijetom. Čovjek svojim razumom spoznaje objektivni moralni zakon koji je upisan u njegovu narav i to je upravo temelj na kojemu se mora osnivati sva djelatnost njegovog duha.

Naše je hrvatsko i europsko društvo kršćansko. To možemo s pravom ustvrditi u povijesnom kontekstu, i unatoč suvremenom tragičnom procesu sekularizacije. Katolička je vjera izgradila cjelokupnu europsku civilizaciju u svim njezinim dijelovima. Upravo je Katolička Crkva bila ta koja je dala početke visokim obrazovnim, sveučilišnim ustanovama i vodila ih, pridonosila razvoju književnosti i jezika, koja je uvijek bila mecena visoke umjetnosti kojoj se svi danas divimo (i koja je svoje nadahnuće nalazila upravo u vjerskim temama!), kao i prirodnih znanosti – dovoljno je pogledati koliko su samo redovnici, poglavito isusovci, svojim genijem pridonijeli njihovu razvoju. Danas se te bitne i očite činjenice, nažalost, žele potisnuti i ne daje im se nikakva važnost – dapače, povijesni život i djelovanje Crkve prikazuje se na jedan lažan, mitološki način kako bi se cjelokupna stvarnost oblikovala prema revolucionarnoj, indiferentističkoj i relativističkoj paradigmi. To je upravo taj protutradicionalni duh koji sa sobom donosi kobne posljedice za naš osobni i cjelokupni društveni život, što se očituje u sve većoj moralnoj dekadenciji. Te su nove ,,vrijednosti“ koje se žele nametnuti današnjem čovjeku duboko protivne ne samo kršćanskom viđenju svijeta nego i uopće naravnom ljudskom shvaćanju. I zato ako nam je istinski stalo do cjelovite obnove našega društva, moramo se vratiti pravim vrijednostima, pravoj kulturnoj i duhovnoj baštini, a to je ona koju je naš narod izgradio kroz tolika stoljeća na temelju svoje katoličke vjere. Samo je na tom temelju moguće graditi svaki napredak i razvoj ljudskog duha, ali i onaj vremeniti.

Možete li nam objasniti pojam i značenje tradicije za Crkvu, za njezin nauk, duhovnost, disciplinu i život?

Katolički nauk uči nas da postoje dva izvora Božje objave – prvi je ona pisani koji nalazimo u knjigama Svetoga pisma, a drugo je usmena objava sadržana u propovijedanju Krista i apostola, a nazivamo je sv. Predaja ili Tradicija. Oba izvora imaju isti božanski izvor i isto nadahnuće, a važnija je sv. Predaja jer je ona prvotna i iz nje je nastalo Sveto pismo kao zapis Kristovih riječi i djela te apostolske poruke. Sama ta činjenica govori nam o važnosti tradicije, a od ove Tradicije kao božanskoga izvora objave (pisano velikim početnim slovom) razlikujemo tradiciju kao skup običaja i praksi (pisano malim početnim slovom) u teologiji, bogoslužju, duhovnosti, disciplini. Ta tradicija, iako nije apsolutno nepromijenjiva kao ona božanska, opet obvezuje Crkvu jer je ona praktični izraz i oblikovanje božanske Tradicije u životu Crkve. Zato je Crkva uvijek nastojala brižno čuvati svoje bogoslužje, stegu, teološku i duhovnu baštinu i nije dopuštala nikakve radikalne promjene. S vremenom su se, naravno, pojedini oblici mijenjali, no to je uvijek bilo polagano i postupno, u cilju njihovoga usavršavanja, a nikako radikalno i revolucionarno. Zato možemo reći da je sama bit Crkve Tradicija jer njezin život počiva na prenošenju i predaji toga blaga koje je ona primila od apostola i svetaca, u skladu s riječi sv. Pavla: ,,Predadoh vam ono što i primih“ (1 Kor 15,3). 



Kako gledate na ulogu tradicije u Katoličkoj Crkvi u novije doba, nakon promjena koje je donio Drugi vatikanski sabor? Kako su se te saborske promjene konkretno očitovale i koje su njihove implikacije?

Drugi vatikanski sabor dogodio se u kulturološki najturbulentnijem razdoblju prošloga stoljeća. Šezdesete su godine vrijeme studentskih nemira, prosvjeda protiv Vijetnamskog rata i hipi-pokreta te popratnih pojava – rocka, opijata i općenite težnje za odmakom od ustaljenih putova, eksperimentiranjem i iskorakom prema nečemu novome. Na političkom je planu to razdoblje hladnoga rata i još uvijek nastojanja za mentalnim oporavkom od strahota Drugoga svjetskoga rata. Upravo u tom povijesnom trenutku Crkva je, osluškujući znakove vremena kao što to ona uvijek mora činiti, učinila to ne kako bi pomogla čovjeku i svijetu da svoje djelovanje oblikuje i ispravi u svjetlu Evanđelja i katoličkoga nauka, nego da bi sama mijenjala svoj život i prilagođavala se čovjekovim težnjama. Tako je ovaj sveopći pacifizam kao ideologija koja ne proizlazi iz onoga pravoga mira koji je Krist dao svijetu svojom pobjedom nad smrću, nego se sastoji u političkom programu koji ima pred očima samo zemaljske ciljeve, ušao na velika vrata u Crkvu. To se prije svega očitovalo u samim motivima koje je izrazio papa Ivan XXIII. pri sazivanju Koncila. On je izjavio da Crkva treba ,,otvoriti prozore“ svijetu. Što to točno znači? Naravno da Crkva uvijek treba biti otvorena za svakog čovjeka kako bi mu navijestila poruku spasenja, treba mu izaći u susret s razumijevanjem za njegovu životnu situaciju, ali opet treba biti čvrsta u svojim stavovima. Međutim, u praksi se ova parola shvatila tako da se Crkva treba prilagoditi svjetovnim idejama i stremljenjima te prema njima preoblikovati svoj život – sve one oblike koji pripadaju njezinoj tradiciji. Ironija je povijesti da je sam papa Pavao VI., koji je još izričitije zastupao tu istu liniju, kasnije zapravo nesvjesno kao odgovor na tu parolu priznao da je kroz neku pukotinu u Crkvu ušao ,,dim sotonin“.

Tako se kroz složenim procesom dvoznačnih izjava koje su liberalni prelati uspjeli ubaciti u tekstove koji su se prethodno skrivali, a sada su dočekali priliku da svoje ideje provedu u djelo, kao i izjava izričito nespojivih s tradicijom Crkve, krenulo u radikalno preoblikovanje dominantne teologije, bogoslužja te discipline Crkve. Nametnuli su se moderni teolozi koji su svoje ideje oblikovali na svjetovnim filozofijama i zabludama, uveden je novi obred mise i sakramenata koji radikalno odstupaju od tradicionalnih te su zapravo podudarni s obredima nekatoličkih zajednica (protestanata), a i sama disciplina drastično je popustila, što je sve dovelo do velike revolucije u vjeri i životu Crkve.

Zanima nas kako su se promjene o kojima smo govorili u prethodnom pitanju odrazile na Hrvatsku? I u čemu se naš crkveni život razlikuje od onoga u zapadnim zemljama?


Poznato nam je u kakvim se društvenim prilikama nalazila Hrvatska u vremenu komunističkog režima i koliko su one otežavale život Crkve, koja je bila izložena što otvorenim, što suptilnim progonima. Veliki je paradoks da su komunističke represije u tom pogledu upravo spriječile punu provedbu pokoncilskih reformi te kao što je naš društveni i gospodarski razvoj za vrijeme komunizma bio zakočen, isto to bismo mogli reći i za crkveni, samo u ovom pogledu u pozitivnom smislu. Izolacija u kojoj je Crkva živjela u to vrijeme pogodovala je tome da se tradicija u izvjesnoj mjeri očuva i da Hrvatska ostade pošteđena onih divljih revolucionarnih reformi kakve su harale po zapadnim zemljama. Mogli bismo reći da ta relativno konzervativna klima, u usporedbi sa zapadnim zemljama, obilježava naš crkveni život i danas, uz činjenicu da revolucionarni proces od stjecanja hrvatske slobode i samostalnosti teče brže i nastoje se što vjernije oponašati modernistički uzori sa zapada te im se pokušavamo što više približiti.


Možemo li naše biskupe ocijeniti kao pristaše progresivne ili tradicionalne struje? Na društvenome planu većinu biskupa nedvojbeno se može označiti kao političke konzervativce...

Tijek provedbe pokoncilskih reformi možemo kod nas dobro pratiti po slijedu naraštaja biskupa i njihovoga mentaliteta. Možemo reći da su dobar dio onih biskupa koji su živjeli neposredno u vrijeme nakon koncila bili prilično tradicionalno orijentirani – da su zadržali onaj stari duh u kojemu su nastojali tumačiti i provoditi sve ono što je bilo nametnuto za provedbu. Primjer toga je bio kardinal Šeper koji je nastojao što je više moguće reforme uskladiti s tradicijom. Već je ona sljedeća generacija zadržala staru pobožnost i duhovnost, ali je polako izgubila osjetljivost za onaj čvrsti tradicionalni duh koji je označavao borbu protiv teoloških zabluda. Ogledni je primjer kardinal Kuharić koji je bio izvanredno pobožan i duhovan čovjek, ali nažalost bez dovoljne svijesti o opasnosti modernističkih zabluda i bez spoznaja o tome kakvi se destruktivni procesi odvijaju u Crkvi.

Tu bih htio spomenuti, nadovezujući se na prethodno pitanje, u kojem su se konkretnom obliku ti procesi kod nas očitovali. U teološkom se svijetu nametnulo kod nas nekoliko imena (Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda…) kao autoriteti i veličine čije se mišljenje uzimalo ako mjerodavno. Njih se isticalo kao referentne točke za tumačenje zbivanja u Crkvi i putokaz što treba činiti. U stvarnosti je ta skupina zastupala liberalnu i progresivističku teologiju, ali ne samo to: oni su u duhu tog istog zbližavanja s duhom vremenu kojemu je koncil dao poticaj osnovali ,,Teološko društvo Kršćanska sadašnjost“ koje je bilo kolaboracionističko udruženje, nastalo u dogovoru s komunističkim vlastima i s njihovim odobrenjem. Sam Vatikan nametnuo je sankcije protiv njihovih članova: zabranjeno im je svako napredovanje na teološkim fakultetima, neki naši biskupi su im zabranili djelovanje u svojim biskupijama, ali kardinal Kuharić je to, primjerice, tolerirao te ih je prešutno podržavao pa su oni svojim makinacijama uspjeli zavladati crkvenim strukturama. Oni su potom odgojili cijele naraštaje teologa i svećenika te ih se danas uzima kao hrvatske teološke ,,koncilske“ ikone.

Kod već sljedeće generacije biskupa, koja odgovara danas već starijim ili nedavno umirovljenim biskupima, od tradicije se zadržao, kao što dobro primjećujete – društveni konzervativizam. Ali tome bismo, imajući cijeli sliku pred očima, trebali dodati ,,samo“, jer se onaj jasan teološki stav pomutio i polako ali sigurno nestaje. Doista možemo čuti kako naši biskupi prokazuju zablude i zločine komunizma, sjećamo se njihovog zalaganja za neradnu nedjelju, progovaraju o obrani nacionalnih interesa, ali ako u tome nedostaje onaj pravi temelj katoličkoga nauka i pruža se podrška modernističkim zabludama i njihovim glavnim proponentima, radi se nažalost samo o gradnji kuće na pijesku koja neće dugo potrajati.


To nažalost možemo zaključiti kod posljednje, nove generacije biskupa, koja se pod utjecajem aktualnoga nuncija oblikuje u skladu s usmjerenjem pape Franje. Što reći, primjerice, o postupku biskupa Košića koji pripada jednoj generaciji biskupa koja je nagovještaj ove nove te zna sasvim jasno očitovati konzervativne društvene stavove, a s druge strane ,,blagoslivlja“ izgradnju džamije u onom istom gradu u kojem je kršćanska vojska izvojevala jednu od najvažnijih pobjeda protiv Turaka tako da u spomen na to i sada svakodnevno zvone zvona? Ili što reći o izjavi biskupa Uzinića da su islamski doseljenici tu da nam povećaju natalitet? Tome bih dodao da je jedan drugi biskup, koji inače slovi kao konzervativan, jednom uglednom aktivistu odbio dati podršku za referendum o definiciji braka. Primjeri bi se mogli navoditi dalje, no vjerujem da sve ovo jasno pokazuje koliko je važno čuvati tradiciju u cjelovitosti jer ovaj kompromisni, relativistički duh vodi do sve većeg udaljavanja od katoličkoga nauka.


Pripadate Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. koje odbacuje mnoge novotarije Drugoga vatikanskoga sabora, Sabora koji nije proglasio niti jednu dogmu, što je važno apostrofirati za čitatelje. Koje stavove zastupa Bratstvo i kakav je njegov odnos prema crkvenim vlastima?

Nadbiskup Marcel Lefebvre osnovao je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u jeku početnog buktanja koncilskih reformi radi formacije svećenika koja je temelj života i razvoja Crkve. Pritom se uvijek držao jasnog načela da je katolička vjera potrebna za spasenje i, dok držimo vjerno poslušnost koju dugujemo crkvenim pastirima kojima je ta vlast dana od samoga Krista, opet ne postoji nikakav viši zakon koji bi mogao nekoga prisiliti da kompromitira svoju vjeru u ime poslušnosti. Zato svim srcem prihvaćamo i poštujemo sve ono što papa i biskupi čine za širenje katoličke vjere, dok s druge strane ne možemo pristati na ono što ide za njezinim potkopavanjem i protivno je katoličkom nauku i tradiciji. Kako je nadbiskup Lefebvre kazao u svojoj znamenitoj propovijedi 1988. prigodom ređenja četiriju biskupa: da je on samo pismonoša koji prenosi poruku koji smo svi mi primili od apostola. To je dužnost sviju nas i moramo vjerno čuvati taj nauk čistim i neokrnjenim, a najbolje jamstvo toga bit će naša vjernost vjekovnoj tradiciji Crkve.

Koji je stav „moderne“ Crkve prema Tradiciji i u kojoj se mjeri favorizira ili tolerira tradicionalna misa?


Naše Bratstvo održava kontakte s brojnim biskupima i svećenicima diljem svijeta koji prema svojim mogućnostima podržavaju naš rad. Naše je poslanje formacija svećenika i otvoreni smo za kontakte i suradnju sa svima koji uistinu žele pridonijeti dobru Crkve. No isto tako, u Crkvi ima brojnih biskupa i svećenika koji, dok se zalažu za ekumenizam i međureligijski dijalog, ne vide ništa sporno u skandaloznim činima kao što je primjerice međureligijski skup u Asizu (gdje su pape molili za mir zajedno s predstavnicima najrazličitijih religija), prema Bratstvu i svima koji se zalažu za tradiciju Crkve gaje veliku odbojnost, do razine prezira. To je jasno očitovanje onoga duha koji je svojedobno papa Benedikt XVI. nazvao ,,diktaturom relativizma“ u kojoj prolazi, samo ne zahtjev za objektivnom istinom. Kriza je nažalost u Crkvi dosegla takve razmjere da većim dijelom prema tradicionalnoj Misi prevladava ili antagonizam ili jednostavno potpuna nezainteresiranost. S druge strane, kako se situacija sve više pogoršava, sve više ljudi počinje uočavati razloge koji dovode do takvog stanje te se propitkivati i tražiti odgovore, do kojih na kraju i dolaze i pronalaze ih u tradiciji. Vjerujem da će se taj trend i dalje nastavljati i da će dovesti do polaganoga, ali sigurnoga utvrđivanja (možemo reći i razdvajanja) pozicija onih koji su beskompromisno za katolički nauk, i onih koji su vjeru očito kompromitirali i izgubili.

U čemu je „tajna“ ili „misterij“ Tradicionalne mise?

Jednom bismo riječju obred tradicionalne Mise mogli označiti teocentričnim – onim u kojemu je Bog doista u središtu i sve je, u cijelosti obreda, kao i u pojedinim dijelovima, usmjereno na iskazivanje hvale, časti i klanjanja svemogućemu Bogu. To je prije svega izraženo usmjerenjem liturgijske molitve, gdje je svećenik okrenut prema oltaru koji simbolizira samoga Krista, a ne prema narodu jer se Kristova žrtva prinosi nebeskome Ocu, a ne narodu. Tu je zatim latinski jezik koji je uistinu kultni jezik i izraz je uzvišenosti otajstva. Potom dolaze brojna poklecanja, znakovi križa, molitve koje se izgovaraju tihim glasom, zvona, kađenje, uzvišenost gregorijanskoga pjevanja, sve su to dijelovi koji progovaraju o ljepoti i dubini onog neizrecivog – Božjega otajstva među nama, a to je sam Krist koji po rukama svećenika silazi na oltar pod prilikama kruha i vina da bi se prikazao nebeskome Ocu kao žrtva zadovoljštine za naše grijehe i hvale koju upućujemo Gospodinu. Svi ti dijelovi pomažu uzdići naše duše prema Bogu, pomažu nam u sabranosti u promatranju toga velikoga otajstva Božje ljubavi prema nama.


Možete li nam reći nešto o djelovanju i planovima Bratstva u Hrvatskoj? 


Naše Bratstvo prvi je put javno nastupilo u Hrvatskoj prije pet godina kada je održalo prvu javnu svetu Misu u Zagrebu. Otada smo malo-pomalo pokušali pojačati svoju prisutnost, a od prošle jeseni to je postalo redovito tako da smo mogli uspostaviti  i redovito služenje svete Mise u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a pokrenuli smo djelovanje i u Slavonskome Brodu. Želimo svijest o ljepoti i uzvišenosti tradicionalnoga obreda Mise te cjelovite katoličke tradicije učiniti dostupnim i poznatim što je moguće više vjernika. Da bismo to ostvarili, vodimo svoju internetsku stranicu na kojoj donosimo aktualne vijesti iz života Crkve i našega djelovanja, kao i časopis Christus Rex koji povremeno izlaz. Da bismo bogoslužje učinili što svečanijim, potrebni su nam prikladni prostori jer nam nažalost crkvene vlasti općenito ne žele učiniti dostupnima svoje crkve. To smo uspjeli učiniti u Splitu gdje smo trajno uredili svoju kapelu u jednom prostoru blizu poljudskoga stadiona, a na drugim mjestima to još uvijek tražimo te smo prisiljeni organizirati Mise u iznajmljenim dvoranama hotela i društvenih domova. Vjerujem da će zanimanje za tradiciju u našoj zemlji koja ima snažne vjerske temelje sve više rasti i da će se u skladu s time, uz Božju pomoć, naš apostolat dalje razvijati.


Jedna od ispraznica koje se često mogu čuti u političko-medijskom prostoru je ona da se Crkva ne smije miješati u politiku, no ipak ćemo Vas pitati kako ocjenjujete društveno-političku situaciju u našoj državi? Što bi prema Vama trebalo učiniti i kojem cilju treba težiti? Kojim se načelima voditi s obzirom na nauk Crkve?

Crkva i država su dva savršena društva, svako u svojem redu. To znači da ona posjeduju dostatna sredstva za samostalno ostvarenje vlastitih ciljeva. Crkva ima prvenstveno nadnaravno poslanje – brigu za vječno spasenje ljudskih duša, a prvotno poslanje države je briga oko vremenitoga dobra svojih građana – osiguranje svih uvjeta potrebnih za dobar i sretan život te pravedni društveni poredak. No kako su udovi Crkve ljudi koji žive u zemaljskom redu stvarnosti, Crkve se također na jedan posredan način tiče i vremenito dobro vjernika, a kako je država dio cijeloga stvorenoga svijeta čiji je tvorac svemogući Bog koji njime upravlja, tako se i nje na posredni način tiče i ono duhovno, vječno dobro svojih građana. Crkva i država su dakle dvije različite stvarnosti, ali ne odvojene ni međusobno stopljene, nego povezane, upravo kao što su nepomiješane, nerazdvojene, ali povezane dvije naravi u Kristu – njegova božanska i ljudska narav. To je vrlo važno razlikovati da bismo odmah odgovorili na taj sekularistički prigovor da se Crkva ,,ne smije miješati u politiku“. Crkva se ne smije izravno baviti politikom jer to nije njezino poslanje, ali je se društvena zbivanja itekako tiču jer ona (a Crkva nije samo hijerarhija, nego i svi vjernici) živi i djeluje u toj stvarnosti koju ona ima zadaću oblikovati da bude uređena po kršćanskim načelima; jednako kao što se država ne smije miješati u unutarcrkvena pitanja, ali ima pravo i obvezu u svemu što spada u njezinu domenu stvoriti uvjete tako da vjernicima može pospješiti ostvarenje njihovog konačnoga cilja, a to je spasenje duše. Taj pojam trebaju dakle jako dobro poznavati ne prije svega oni koji postavljaju taj prigovor, nego baš kršćani katolici koji djeluju u javnosti ili se bave politikom jer smatram da je upravo ovo neznanje uzrok svih zastranjenja za koja su, nažalost, nerijetko odgovorni oni koji se izjašnjavaju kao katolici. Crkvi dakle nije samo mjesto ,,u sakristiji“ kao što bi to željeli bezbožnici ili indiferentisti da bi oni uredili državu po svojem vjerskom uvjerenju da za Boga nema mjesta u javnom prostoru, ali isto tako država i Crkva nisu stopljene u jedno kao što je to slučaj u islamskom nauku, već se radi o dvije posebne stvarnosti koje trebaju biti povezane jer imaju iste subjekte i jer zajedno rade za vječno i vremenito dobro čovjeka, svaka prema svojem određenju.

Kada smo razjasnili taj općeniti pojam, moramo precizirati pojedinosti koje su to točno sekundarne zadaće države i u kakvome odnosu ona stoji prema Božjem zakonu. Rekli smo, Bog je stvoritelj svega svijeta i upravlja svime. Ništa ne izmiče njegovoj vlasti i sve na ovome svijetu stoji u odnosu obveze prema Bogu, kako pojedinci tako i zajednice i društva – obitelji, ustanove, a konačno i sama država. Nikakva ljudska stvarnost na ovome svijetu ne može se proglasiti slobodnom od Božje vlasti nad sobom – čovjek je i pojedinačno kao osoba i skupno u vidu udruženja i društava, dužan poštivati Božji zakon i živjeti po njemu. To je obveza koja se svečano daje roditeljima na krštenju djeteta – oni moraju brinuti za njegovo ne samo vremenito, nego i vječno dobro i u cijeloj obitelj mora se poštivati Božji zakon. Jednako vrijedi i za državu, koja je također ljudsko društvo za koje vrijede sve obveze prema Bogu. Država se dakle mora brinuti za poštivanje moralnoga zakona, tako da spriječi, koliko je u njezinoj moći, svaki oblik nemorala i zla i da promiče ćuroredni život prema Božjem zakonu. To zlo nije samo onaj naturalistički pojam koji priznaju sekularisti, u smislu nanošenja šteta osobnom materijalnom dobru i cjelovitosti života pa zato država kažnjava krađu, narušavanje osobnog ugleda klevetom, ubojstvo i fizičko povređivanje, nego se to tiče upravo cijeloga božanskoga zakona koji obuhvaća svih deset zapovijedi, a ne samo onoga što se odnosi na čovjekove uske, zemaljske interese povezane s ugodom i zadovoljstvom. Država zato treba iz poštovanja prema petoj Božjoj zapovijedi, da bi spriječila teški grijeh i ubojstvo, zakonski zabraniti pobačaj i eutanaziju. Iz poštovanja prema šestoj zapovijedi treba zabraniti kontracepcijska sredstva i umjetnu oplodnju koji su teška povreda ljudske spolnosti i procesa rađanja, zatim pornografiju te promicanje dženderističke, homoseksualne ideologije koja protunaravno stanje izjednačava s brakom, a dodajmo tome i razvod jer nikakva ljudska vlast ne može raskinuti brak koji je jednom valjano sklopljen. To je moral koji se tiče odnosa prema bližnjemu i koji država ima tešku obvezu čuvati i spriječiti svaki oblik nemorala koji bi kvario njihove građane i vodio ih vječnoj propasti.

No osim toga, postoji i moral koji se tiče odnosa prema Bogu, a on obuhvaća prve tri Božje zapovijedi. Pođemo li od treće zapovijedi, postat će nam jasno da država treba učiniti svojom zakonodavnom i kaznenom vlašću sve da bi vjernicima omogućila obdržavanje dana Gospodnjega – da treba zabraniti rad nedjeljom trgovinama i javnim ustanovama i obrtima koji nisu nužni za ispunjavanje životnih uloga društva. Zbog druge zapovijedi država treba zabraniti i sankcionirati svako izrugivanje vjerskih svetinja i bogohulnih čina ili izjava. A prva Božja zapovijed nalaže državi da treba ispovijedati svoju vjeru i javno iskazivati odanost i čast svemogućemu Bogu, i to upravo onako kako je Bog sam objavio – prema propisima božanski objavljene vjere, a to je samo katolička vjera. Država zato tu vjeru treba ispovijedati kao službenu i podupirati njezino širenje, a ne smije potpomagati ni materijalno, ni moralno rad drugih, krivih religija.

Vjerujem da nije teško usporediti u kojoj mjeri naša hrvatska stvarnost odgovara ovim zahtjevima božanskoga zakona. Hrvatska država krši Božji zakon i gazi po njemu po gotovo svim navedenim točkama. U Hrvatskoj je još od vremena komunizma dopušten pobačaj, oko kontracepcijskih sredstava i pornografije nitko da bi se sjetio uopće postaviti pitanje, dopustila se i liberalizirala umjetna oplodnja, razvod braka obavlja se poput raskida oporuke, uvedeno je ,,registrirano partnerstvo“ između istospolnih osoba, dženderističke udruge dobivaju ogromne svote novca i paradiraju svake godine svojim perverzijama po našim gradovima na račun hrvatskih građana. U ime božanstva novca i zarade trgovine rade nedjeljom, u kazalištima se održavaju predstave, u kinima i na televiziji prikazuju se nemoralni filmovi sa psovkama, bez ikakvih ograničenja. Konačno, sve se religije tretiraju indiferentistički i sve ih se podjednako favorizira i subvencionira, od prave Kristove Crkve do istočnjačkih sljedbi, a vračari i vidovnjaci dobivaju prostor na našim televizijama bez problema.

Zato ako govorimo o tome što treba učiniti za dobro i pravedno uređenje hrvatskoga društva, ovo je sasvim jednostavan odgovor – svaki se katolik treba zalagati da država potpuno poštuje Božje zapovijedi. To je prvi kriterij koji mora proći svaka politička stranka i svaki kandidat i po kojemu se treba voditi svaki katolik jer inače on nije katolik, nego je svoju vjeru ostavio u crkvi i stopio se s duhom ovog modernoga poganstva i nevjere. Vidimo, nažalost, koliko je naša hrvatska stvarnost udaljena od tog božanskog zahtjeva i mislim da je bilo već dosta ovog obmanjivanja te da je vrijeme da konačno dobijemo prave katoličke ljude koji će poraditi za dobro ove zemlje. U protivnom nam se ne piše dobro i nemojmo se zavaravati da će božanska pravednost lako oprostiti sve ove silne zločine i grijehe protiv Božjih zapovijedi. Pročitajmo samo kako je na to proročki upozoravao naš velikan bl. Alojzije Stepinac i neka nam njegove opomene budu pouka!


Razgovor vodio: Davor Dijanović

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.