Christus Rex

Hrvatsko srebro kao povod za izraz ljubavi prema domovini


Proteklo svjetsko nogometno prvenstvo bio je događaj koji je privukao prvorazrednu pozornost javnosti. Unatoč svim opasnostima komercijalizacije ili stvaranja idola od igrača i klubova kojima je nogomet obilježen i koje izaziva, ovaj je događaj nadišao okvire sporta i s obzirom na igre naše reprezentacije prešao u događaj od nacionalne važnosti. Čak štoviše, on je kao mikrokozmos – kako u zbivanjima na terenu, tako onome što se događalo izvan njega – pokazao stanje prilika u hrvatskome društvu, stvarnosti koja je sastavni dio života svakoga katolika.

Sport je kao oblik rekreacije koristan tijelu koje je uz dušu sastavni dio čovjekova bića. Zato njegovo promicanje – ako apstrahiramo od već spomenutoga problema okretanja vrtoglavih suma novaca na najvišim profesionalnim razinama – služi čovjekovu dobru. Svjetsko nogometno prvenstvo uspjelo je pored toga privući pozornost cijelih naroda i tako ih ujediniti oko zajedničkih naravnih vrijednosti. To se pogotovo ostvarilo u našemu narodu zbog velikoga uspjeha koji je postigla naša reprezentacija.

Ljubav prema domovini sastavni je dio kreposti ljubavi prema rodu i domu (pietas) koju dugujemo prema zemaljskim autoritetima – roditeljima i obnašateljima državnih vlasti (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II II, q. 101). O točnom značenju i važnosti ove kreposti prenosimo u nastavku izlaganje iz priručnika moralne teologije mons. Andrije Živkovića (Katoličko moralno bogoslovlje – Kršćanske kreposti [II. svezak], Zagreb, 1942. god., str. 380-384).

Pored zakona ljubavi Boga i bližnjega radi Boga, postoji još posebni zakon poštovanja onih, kojima iza Boga najviše dugujemo za svoj postanak i opstanak: roditelja i domovine. Na izljeve štovanja Boga nuka nas krepost bogoštovlja (religio), a na iskazivanje poštovanja najvećim dobročiniteljima iza Boga: krepost ljubavi prema rodu i domu (pietas).

1. - Pod izrazom 'ljubav' prema rodu i domu stvarno želimo označiti štovanje prema roditeljima, rođacima i domovini jer se radi o iskazivanju časti i poštovanja prema njima. Pa kako krepost bogoštovlja ima svoj socijalni značaj, tako ga ima i krepost rodbinske i domovinske ljubavi (...)

Pravedno je iskazivati čast i štovanje onomu tko to zaslužuje. Jasno je pak, da ih zaslužuju roditelji, kojima svatko duguje svoj dolazak na svijet i svoj prvi odgoj; zaslužuje domovina, kojoj svatko duguje svoj stručni odgoj, uspon, red i položaj u životu. (...) Kako nam je otac začetnik života (pater), tako je domovina u neku ruku roditeljka (patria). Kažemo zato: rodno mjesto, rodni grad, rođena moja zemlja i sl. dovodeći sve u vezi s pojmom oca roditelja od koga po Božjoj dobroti imamo ovaj život.

Predmet ljubavi k rodu i domu. Stvarni (materijalni) predmet (daljnji) predstavljaju čini, kojima im s jedne strane iskazujemo dužno štovanje, a s druge strane ističemo njihov odličan položaj u odnosu prema nama. Bliži stvarni predmet (formale quod) stoji u ostvarenju jednakosti između naše dužnosti i onoga prava, što ga imaju roditelji i domovina da očekuju od nas. Oblikovni (formalni) predmet (formale quo) jest ljepota i vrijednost što privlači svakoga, kad vidi ostvarenu tu jednakost, koju razum uvjerljivo opravdava.

(...) Ljubav se prema domovini isto tako razlikuje od ljubavi što je dugujemo zajednici (iustitia legalis), jer u domovini gledamo jednako roditeljku i odgojiteljku, rodnu kolijevku, koju ne prestajemo ljubiti ni onda, kad se od nje moramo trajno odijeliti, dok je na držanje zakonske dužnosti pravednosti vezan samo onaj, koji je doista član zajednice.

(...) Ljubav prema kraju i okolišu gdje smo rođeni i odgojeni, slična je ljubavi prema ocu i majci. Ne ljubimo samo taj kraj, nego ga isto tako štujemo i pratimo dobrim željama kao svoga dobročinitelja. Taj se rodni kraj obično i pokriva s pojmom domovina i ljubav se prema njemu proširuje na čitavu zemlju i državu, u kojoj se nalazi rodni mili kraj. S njega prelazi ta ista ljubav i na ljude što u njemu žive, govore jednim te istim jezikom i pokazuju jednake osobine u životu, radu i mišljenju. Od domovinske se ljubavi razvija nacionalna ljubav prema vlastitom narodu. Tako ljubav prema domovini redovno (ali ne kod svakoga) uključuje i ljubav prema narodu. Stvarno je ipak ljubav prema rodnom kraju ili domovini koja nas je 'rodila', prirodno pred ljubavlju prema narodnosnoj skupini pa su i dužnosti što ističu iz pripadnosti u toj ili onoj narodnosti, iza domovinski dužnosti. Isto tako treba znati, da je svatko domovini dužan ljubav, a državi savjesno vršenje zakonske pravednosti. (...)

Kad je sv. Augustin rekao riječi: 'Primi sunt tibi pater et mater, maior sit patria et ipsis parentibus' (Sermo 62,5), imao je na umu misao, da ni roditelje ne treba poslušati, kad bi savjetovali štogod protiv domovinskih interesa, kao što ni za ljubav prema domovini ne smije nitko izdati Božjih prava ni zahtjeva. Ljubav prema domovini može tražiti od pojedinca i najvišu žrtvu: položiti život za nju, jer je opće i zajedničko dobro nad dobrom pojedinca. Ta je žrtva oduvijek stajala u najvišoj cijeni kod svih naroda, pa joj ni kršćanstvo nije umanjilo vrijednost, već ju je samo podiglo i oplemenilo. Zato se grijeh protiv domovinske ljubavi smatra ružnim grijehom, kao što čovjeka napose ruži svaki grijeh protiv vlastitih roditelja. Taj je grijeh ujedno oduran i zato što je protudruštven, išao za osobnom koristi pojedinca ili za povredom zajedničkoga dobra.

2. - Krepost ljubavi prema roditeljima i domovini nalaže svakomu:

a) ljubiti ih na prvom mjestu kao svoje iza Boga najveće dobročinitelje. Ne samo ljubiti u srcu i na riječi, nego i na djelu. Za roditelje i za domovinu treba moliti, raditi, žrtvovati, a u izvanrednim se prilikama izvrći i smrtnoj pogibli;

b) pomagati ih duhovno i tjelesno. Ta se dužnost ne ukazuje doduše uvijek, ali se često dešava. Redovno im dugujemo ljubav i štovanje, ali iznimno i spomenutu pomoć. (...) Domovini u potrebi: prekodužni rad, otkidanje od vlastite imovine, dobrovoljne usluge (žrtve u novcu za bolnice, za prehranu djece i sl.), službu u vojsci za njezinu obranu i dr.

Zgriješit će teško napose protiv ove kreposti: (...) c) tko domovini nanese tešku štetu, povrijedi njezinu čast, počini izdaju ili je dovede u teško stanje pretjeranim i neopravdanim zahtjevima i nepravednim postupcima.

Bilješka. Djelotvorna ljubav prema domovini (rad za nju, oduševljenje, požrtvovnost, obrana) uspijevat će samo tamo, gdje je u dušama pojedinaca pripravljeno tlo za rast ove plemenite biljke. Svima je jasno, da se ljubav prema domovini ne može dugo održati u srcu, gdje je iščupana vjera i pouzdanje u Boga. Zato je svuda uvijek bila rado čuvena i primljena riječ: 'Za vjeru i dom!' Vjerski su ideali vrlo blizu domovinskima, niču iz jednoga korijena. Zato ih treba zajedno njegovati, štititi i braniti. Napadaji internacionale šire se pod zamamnim geslima i zavađaju mnoge. Tome nasuprot moraju danas i dušobrižnici pokazivati na moralno značenje domovinske ljubavi, isticati njezinu ljepotu, sukladnost s vjersko-moralnim stavom suvremenog idealnog čovjeka, te tako jačati borbu protiv pogibeljnih nastojanja, koja idu za rušenjem zdrava društvenog poretka.

Preko ispravno shvaćene i ispravno proživljavane domovinske ljubavi, uzgojit će se značajevi, uz koje joj jedino može sijati sunce sreće i ostati na snazi stečeno vremenito dobro. U pojedincima treba zato rasplamtjeti ponos, razgrijati zanos, ojačati uvjerenje, da je za domovinu vrijedno prinositi žrtve, kad se one izvijaju iz čista srca i bez sebičnih primjesa. Ali pripravnosti na žrtve može biti samo ondje, gdje se prinesena žrtva stapa s najvećim i najljepšim što čovjek može imati: sviješću, da je izvedeno djelo – izvedeno prema volji Stvoritelja i Gospodara života!

Ove nam riječi mogu pomoći da bolje vrednujemo značenje izvrsnog uspjeha hrvatske reprezentacije – osvajanja drugoga mjesta na svjetskome prvenstvu, što je pobudilo u cijelome narodu veliku radost. Opravdano je i potrebno radovati se uspjehu svoje zemlje i naroda koji je veoma pridonio njezinu ugledu u svijetu. Naš je narod to prepoznao i pokazao – ovaj veliki uspjeh proslavile su stotine tisuća naših sugrađana. Vjerujemo da taj osjećaj proizlazi iz korijena katoličke vjere koji unatoč velikoj vjerskoj krizi nisu u potpunosti nestali te su zadržani barem u onim naravnim moralnim vrijednostima.


S druge strane moramo ustanoviti da su u hrvatskome društvu prisutne snage koje se ogrješuju o ovu krepost te su htjele svim silama opstruirati proslavu uspjeha hrvatske reprezentacije. Mons. Živković spominje u svom tekstu nastojanja komunističke internacionale, koja su usmjerena uništenju svakog moralnog poretka. Te su snage i dan danas prisutne u hrvatskome društvu. Nekadašnji je jugoslavenski komunizam nakon demokratskih promjena evoluirao u svoju kriptoformu – tzv. socijaldemokraciju i ljevičarski liberalizam, dok je u sebi zadržao iste zasade koje predstavlja u novome ruhu. Jedna od tih zasada je i borba protiv hrvatskoga nacionalnoga identiteta koji je smetnja revolucionalnom, bezbožnom duhu upravo zbog svoga vjerskoga, katoličkoga obilježja koji se nalazi u srži hrvatskoga bića. Zato smo se mogli suočiti s besramnim napadima na naše igrače i izbornika iz tih istih lijevo-liberalnih medija te pokušajima opstruiranja proslave dočeka u glavnome gradu Zagrebu. To nam samo pokazuje da se iste snage nalaze na vodećim pozicijama hrvatskoga društva te da na suptilne načine rade na uništenju našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta.

Ovo nam je svjetsko prvenstvo u susljednim zbivanjima također pokazalo u kojoj je mjeri taj identitet kod drugih naroda uništen zbog revolucionalne politike koja se već desetljećima provoditi u zapadnim zemljama, a obilježena je nedostatkom zaštite zajedničkih nacionalnih vrijednosti i konačno prezirom kreposti ljubavi prema rodu i domu. Valovi useljavanja pretežito islamskih imigranata u zapadne zemlje koji su se posebno intenzivirali posljednjih godina, pokazali su svoje posljedice u teškim neredima i prijetnjama za opću sigurnost – kako je to već desetljećima prije uočio i navijestio nadbiskup Lefebvre. Dok je u našoj domovini proslava prošla bez ijednoga izgreda, u Francuskoj koja je osvojila naslov svjetskoga prvaka dogodili su se u vrijeme proslave nebrojeni paleži, pljačke, silovanja pa čak i ubojstva. Koliko god teško bilo društveno stanje u našoj domovini, moramo zahvaliti Gospodinu što smo sačuvani od većega zla i nadamo se da će ovaj radosni događaj biti poticaj za jednu dublju obnovu naše domovine – na moralnim i vjerskim temeljima, da bi se ponovno uspostavila Kristova društvena vladavina.


Našim vatrenima iskrene čestitke, svaka čast i hvala na izvrsnome uspjehu!

Arhiva bloga

Glasnik: