Korijeni crkvene krize i njihov lijek

Dana 23. lipnja održana je u Rimu konferencija o temi ,,Korijeni crkvene krize“. Organizirala ju je zaklada Lepanto, čiji je predsjednik poznati katolički intelektualac i povjesničar Roberto de Mattei. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), mons. Bernard Fellay, poslao je opširni tekst koji se bavi temom konferencije jer nadbiskup Marcel Lefebvre stoji kao ključni svjedok krize u Crkvi i njezinim korijenima.

Kriza u Crkvi: Koji su korijeni, koji su lijekovi?

Ova konferencija je vrlo korisna jer danas je više nego potrebno prodrijeti u korijene krize u Crkvi. U rujnu prošle godine objavljena je Correctio filialis koju sam supotpisao. Želio sam, da "se sučeljavanje oko ovih važnih pitanja raširi tako da istina ponovno može zauzeti svoje mjesto, a zabluda biti osuđena" (FSSPX.News 26. 09. 2017.) pa sam potpuno suglasan s programom kojeg ste sebi postavili: „Odbacivanje zabluda i uz Božju pomoć, povratak potpunoj i živućoj katoličkoj istini što je nužan uvjet za preporod Crkve.“ (Predstavljanje kongresa, 23. lipnja 2018)

Prepiska između kardinala Ottavianija i nadbiskupa Lefebvrea

Vaša nakana je na liniji razmjene pisama između kardinala Ottaviania i nadbiskupa Lefebvrea koja je malo poznata, ali koja nam na vrijedan način može rasvijetliti stvar. Ova razmjena pisama odvijala se godinu dana nakon završetka sabora, 1966.

Tu je zapravo kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1966. poslao biskupima pismo u kome je sastavio popis deset zabluda koje su se pojavile nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Moguće je tu iščitati tvrdnje čija je aktualnost 50 godina kasnije i dalje ista:

„Neki ne razumiju apsolutnu, čvrstu i nepromjenjivu objektivnu istinu i umjesto toga podvrgavaju sve određenom relativizmu, pod izlikom da svaka istina neminovno slijedi ritam razvoja svijesti i povijesti” (br. 4).

,,Također se u području moralne teologije šire mnoge zablude. Nije malo onih koji se naime usuđuju odbaciti objektivni kriterij moralnosti, drugi ne prepoznaju naravni zakon i umjesto toga tvrde da je legitimna takozvana situacijska etika. Također što se tiče moralnosti i odgovornosti na području seksualnosti i braka, šire se sve više pogibeljna mišljenja” (br. 9).

Pitanje ,,objektivne i apsolutne istine” i ,,objektivne norme moralnosti”, promicanje ,,relativizma”, javnog priznavanja ,,situacijske etike” – to su korijeni krize u Crkvi.

Dana 20. prosinca 1966. godine nadbiskup Marcel Lefebvre, tada poglavar Otaca Duha Svetoga, odgovara kardinalu Ottavianiju popisom svih spornih pitanja. Ove dubije nisu bile njegove, nego one za koje je ustanovio da su uvedene u službeni nauk nakon sabora:

„Jesu li posrijedi:

• opseg jurisdikcije biskupa,
• oba izvora objave,
• nadahnuće Svetog pisma,
• nužnost milosti za opravdanje,
• nužnost katoličkoga krštenja,
• milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana,
• svrhe ženidbe,
• vjerska sloboda,
• posljednje stvari itd.

...tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u sumnju.“


Priznanje p. Petera Henricija (S. J.) dvadeset i četiri godine kasnije u njegovu članku „Sazrijevanje koncila“ (u: Glauben-Denken-Leben: gesammelte Aufsätze, Communio, 1993, str. 52), potvrđuje jasnoću tradicionalnog učenja koje se nakon koncila stavlja u pitanje, što je utemeljeni uzrok briga nadbiskupa Lefebvrea. Švicarski teolog uistinu ne oklijeva vidjeti u koncilu oštar sukob „dvaju različitih teoloških učenja koja se u načelu nisu mogla međusobno razumjeti.“

Praktične posljedice sumnji i zabluda

Ali nadbiskup Lefebvre nije bio zadovoljan nabrajanjem i osudom novonastalih dvojbi. On je odmah dodao u pismu kardinalu Ottavianiju: „Odmah su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve“. Praktične i pastoralne posljedice tih sumnji slijede iz pera nadbiskupa Lefebvrea:

• Sumnje o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.
• Sumnje o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.

• Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskoga dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji. (...)
• Sumnje o potrebi milosti za spasenje izazivaju nepoštovanje krštenja koje se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. (...)
• Sumnje o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim više nije jedina i nužna „Magistra Veritatis“.

Prijedlog specifičnih lijekova

Suočen s tim zlom nadbiskup Lefebvre se s puno poštovanja obraća Vrhovnom pastiru i predlaže konkretne lijekove: ,,Neka Sveti Otac u važnim dokumentima naviješta istinu, progoni zabludu, bez straha da naiđe na protivljenje, bez bojazni od raskola, bez bojazni da revidira saborske pastoralne odluke“.

Nagovori srijedom ne mogu nadomjestiti enciklike, pastirska pisma i pisma biskupima.

On moli Papu da učinkovito podupre vjerne biskupe: ,,Neka Sveti Otac:

• ohrabri biskupe da svaki za sebe ponovno uspostavi vjeru i moral, svaki u svojoj biskupiji kako doliči svakom dobrom pastiru,
• podupre hrabre biskupe, potakne ih da reformiraju svoje bogoslovije i ondje ponovno uspostave studij po svetom Tomi,
• generalne poglavare ohrabri da u novicijatima i redovničkim kućama održe fundamentalna načela svake kršćanske askeze, osobito poslušnosti,
• ohrabri razvoj katoličkih škola,
• tiska koji se temelji na zdravom katoličkom nauku,
• te katoličkih obiteljskih udruženja,
• na koncu ukori širitelje zabluda i ušutka ih“.

Na svojoj skromnoj razini, u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. koje je utemeljio 1970. godine, nadbiskup Lefebvre je nastojao provesti ova spasonosna sredstva u djelo: tomistički nauk u bogoslovijama, bogoslovima usaditi kršćansku askezu i poslušnost, u okruženju priorata osnivanje katoličkih škola, katolički tisak, kršćanske obiteljske udruge.

Ova praktična primjena bila je vrlo bitna za osnivača Bratstva: da učini ono što je moguće na svojoj razini sa svojim staleškim milostima, a da nikad ne zaboravlja – kao što piše kardinalu Ottavianiju – da je ,,samo Petrov nasljednik onaj koji može spasiti Crkvu“.

Od isključenja do uključenja... i obrnuto

Ovdje je prikladno dodati da je u očima nadbiskupa Lefebvrea ova praktična reakcija učinkovit lijek protiv relativizma. On želi odgovoriti na razini nauka, ali i na pastoralnoj razini jer je svjestan ideološke dimenzije pokoncilskih novotarija. No ne može se odgovoriti na ideologiju na čisto teoretski način jer bi se u tom odgovoru vidjelo samo suprotnu ideologiju, a ne suprotstavljanje ideologiji. Upravo je to način razmišljanja o ovom subjektivističkom relativizmu koji razvodnjava ,,objektivnu i apsolutnu istinu“ kao i ,,objektivne norme moralnosti“.

Doista su prethodno navedene „sumnje“ kao posljedica dovele u pitanje bitne stvari, a to je spasonosno poslanje Crkve i promicanje „sekundarnoga kršćanstva“ kako je to Romano Amerio vrlo dobro zapazio i prikazao. Ovdje se, gubeći iz vida suštinu stvari, u izlaganju nauka i morala koji su dosada bili jasni, sada stvara pomutnja. Ako spasonosno poslanje Crkve nije više primarno ni u središtu, onda ne postoji hijerarhijski strukturiran i skladan red i ako smo skloni opravdati proturječnosti i nedosljednosti, to je daleko više nego samo „sumnja“!

I tako se dolazi do toga da se ono što je u ustima našega Gospodina bilo isključivo: bilo jedno ili drugo („Nitko ne može služiti dvojici gospodara, ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati" Mt 6, 24) može pomiriti i postati inkluzivno, kako se danas govori. ,,Zamjena aut–aut (ili-ili) s et–et (i-i), spaja nebo i zemlju u mješovitu vrstu, čiji je dominantni konstitutivni element Zemlja“ (Romano Amerio, Eine Studie über die Veränderungen in der katholischen Kirche im XX. Jahrhundert, Edition Kirchliche Umschau, 2011, str. 496). – Sve u ime ,,pastoralnog milosrđa“, imigracije, ljudskih prava i ekologije...

Zato je nadbiskup Lefebvre inzistirao da Bratstvo sv. Pija X. dobije potpunu slobodu da ,,učini eksperiment tradicije“. Znao je da se relativističkoj ideologiji i neplodnim posljedicama za Crkvu (propadanje zvanja, stalni pad vjerske prakse...) kao iskustvo treba suprotstaviti plodovima dvije tisuće godina Tradicije. Želio je da se jednoga dana može ponovno primijeniti taj povratak Crkve Tradiciji. Prodrijeti do korijena krize istodobno znači prodrijeti do Tradicije: od učinaka do uzroka, od plodova do stabla, kao što nas sam Gospodin poziva da to učinimo. I ovdje nema ideologije koja bi se pobunila, jer činjenice i brojevi nisu ,,tradicionalistički“, a još manje ,,lefebvrovski“, oni su dobri ili loši, kao stablo koje ih proizvodi.

Neka se Crkva iz ovoga skromnoga, ali nepobitnoga iskustva vrati svojoj Tradiciji: to je cilj nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. A mi samo možemo prihvatiti zaključak njegova pisma kardinalu Ottavianiju: „Nedvojbeno je od mene vrlo smiono izražavati se na ovaj način. Ali sastavljam ove retke iz goruće ljubavi, iz ljubavi prema slavi Božjoj, prema našemu Gospodinu Isusu Kristu, prema Presvetoj Djevici Mariji, prema Njegovoj Crkvi, prema Petrovu nasljedniku, Rimskom biskupu i namjesniku Isusa Krista.“

Izvor: fsspx.news