,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama

Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe.“ - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama“ u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Hrvatsko srebro kao povod za izraz ljubavi prema domovini

Proteklo svjetsko nogometno prvenstvo bio je događaj koji je privukao prvorazrednu pozornost javnosti. Unatoč svim opasnostima komercijalizacije ili stvaranja idola od igrača i klubova kojima je nogomet obilježen i koje izaziva, ovaj je događaj nadišao okvire sporta i s obzirom na igre naše reprezentacije prešao u događaj od nacionalne važnosti. Čak štoviše, on je kao mikrokozmos – kako u zbivanjima na terenu, tako onome što se događalo izvan njega – pokazao stanje prilika u hrvatskome društvu, stvarnosti koja je sastavni dio života svakoga katolika.

Sport je kao oblik rekreacije koristan tijelu koje je uz dušu sastavni dio čovjekova bića. Zato njegovo promicanje – ako apstrahiramo od već spomenutoga problema okretanja vrtoglavih suma novaca na najvišim profesionalnim razinama – služi čovjekovu dobru. Svjetsko nogometno prvenstvo uspjelo je pored toga privući pozornost cijelih naroda i tako ih ujediniti oko zajedničkih naravnih vrijednosti. To se pogotovo ostvarilo u našemu narodu zbog velikoga uspjeha koji je postigla naša reprezentacija.

Ljubav prema domovini sastavni je dio kreposti ljubavi prema rodu i domu (pietas) koju dugujemo prema zemaljskim autoritetima – roditeljima i obnašateljima državnih vlasti (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II II, q. 101). O točnom značenju i važnosti ove kreposti prenosimo u nastavku izlaganje iz priručnika moralne teologije mons. Andrije Živkovića (Katoličko moralno bogoslovlje – Kršćanske kreposti [II. svezak], Zagreb, 1942. god., str. 380-384).

Pored zakona ljubavi Boga i bližnjega radi Boga, postoji još posebni zakon poštovanja onih, kojima iza Boga najviše dugujemo za svoj postanak i opstanak: roditelja i domovine. Na izljeve štovanja Boga nuka nas krepost bogoštovlja (religio), a na iskazivanje poštovanja najvećim dobročiniteljima iza Boga: krepost ljubavi prema rodu i domu (pietas).

1. - Pod izrazom 'ljubav' prema rodu i domu stvarno želimo označiti štovanje prema roditeljima, rođacima i domovini jer se radi o iskazivanju časti i poštovanja prema njima. Pa kako krepost bogoštovlja ima svoj socijalni značaj, tako ga ima i krepost rodbinske i domovinske ljubavi (...)