Dana
23. rujna 1968. godine je na glasu izvanredne svetosti umro nadaleko
poznati padre Pio iz kapucinskog samostana San Giovanni Rotondo u
južnoj Italiji. Kao vizionarski ispovjednik koji je prosvjetljivao i
obraćao duše, kao moćni molitelj koji je očigledno sve postizao
kod Boga, kao čudotvorac koji je znao pomoći u svakoj potrebi, bio
je svugdje prepoznat i čašćen kao izvanredan dar božanske
providnosti. Tek nakon njegove smrti počelo se shvaćati njegovo
stvarno poslanje za sadašnje vrijeme: u svome životu on je naime
ostvario i živio upravo ono što je izgubljeno u modernoj Crkvi i
društvu.
1) Znanje o
snazi Božje milosti
Moderni
čovjek je potpuno uronjen u materijalno. On ne poznaje ni svoje
nadnaravno poslanje ni preobražavajuću snagu Božje milosti. Više
ne računa na nju. Duhovno potpuno osiromašen i zakržljao, čovjek
živi samo za zemaljsko koje mu znači sve. Padre Pijo je bio živo
očitovanje snage Božje milosti. Bezbrojni grešnici i nevjernici
koji su došli u doticaj s njime bili su pogođeni milošću i
obratili se. U njemu se događalo nešto poput eksplozije milosti.
Bezbroj čuda i mističnih događaja učinio je po njemu Bog na
očevidan način. S pravom se govorilo da se kroz njega prozirno
moglo vidjeti Boga, da je bio otvoreni prozor u nebo.
2)
Značenje križa
Danas
se želi kršćanstvo bez križa. Uklonjen je centar i životni izvor
kršćanstva. Postaje križnog puta uklonjene su iz crkava, a raspela
iz učionica i ureda. Ne želi se više ništa znati o križu i
patnji. Padre Pio je naprotiv ovdje na zemlji bio živa slika
raspetoga Spasitelja. Bio je tako blisko sjedinjen s raspetim Isusom
da se govorilo da je bio mistično Isusovo utjelovljenje. Raspeti s
Golgote je došao da na otajstveni način dalje živi u raspetome iz
Gargana. Padre Pio napisao je 18. ožujka 1915.: ,,Ja sam
razapet iz ljubavi!“ I tako je doista bilo. Pedeset godina je
vidljivo nosio Kristove rane na tijelu, tako naviještajući svijetu
zaboravljenu istinu: samo po križu, u nasljedovanju trpećega
Gospodina, je mir i spasenje. Moramo nositi križ kako bismo došli u
Nebo.
3)
Svijest o opasnosti đavolskoga djelovanja
Moderna
crkva se oprostila s đavlom. Više nitko ne vjeruje u postojanje
upropastitelja ljudi, a time više ni u opasnost vječne propasti. U
životu padre Pija okrutnost đavla postala je očiglednom. Od
djetinjstva do smrti su padre Pija često mučili demoni. Nisu mogli
podnijeti to što im je oteo toliko duša. Često su mu se
pojavljivali u strašnom obličju kako bi ga prestrašili i tukli.
Godine 1912. pisao je padre Pijo svom ispovjedniku: ,,Modrobradi
ne želi biti potučen. Uzeo je već gotovo sva obličja.
Nekoliko me dana dolazio posjetiti među
ostalim sa drugim pratiocima, naoružan
štapovima i željeznim oruđem. Tko zna koliko me je puta bacio
iz kreveta, pri čemu me povlačio po sobi.
Ali strpljenja! Isus, Blažena Djevica Marija, mali anđeo,
sveti Josip i sv. otac Franjo bili su gotovo uvijek sa
mnom“. Malo kasnije: ,,Još sam bio u
krevetu kad su me spopali ti Kozaci. Pretukli su me na tako barbarski
način da smatram velikom milošću da sam to mogao
podnijeti, a da pritom ne umrem“. Padre Pio je
predobro iskusio kako okrutno đavao bjesni da upropasti duše. I
znao je vrlo jasno: samo molitvom i žrtvom, svetošću života, mogu
se oteti duše propasti. I zato se zbog sućuti za ljude koji su u
opasnosti da se izgube posve žrtvovao i bezuvjetno prihvatio patnje
koje je Isus dopustio. U istoj godini 1912. vrlo lijepo piše: ,,U
patnji je Isus još bliži. On promatra, on je taj
koji prosjači za napore, za suze, On ih treba za duše...“
4.
Veliko poštivanje svete Misne Žrtve
Nažalost,
suvremena teologija i njom nadahnuta liturgijska reforma proizvela je
kao gorko voće novu Misu koja je, ispražnjena svoga istinskoga
sadržaja, osiromašena u plitku, bezizražajnu društvenu gozbu.
Vjernici više ne znaju ništa o posadašnjenju Kristove žrtve na
Križu i sigurno ne mogu od nje živjeti. Međutim, kod padre Pija je ta istina jasno zasjala. Nebrojeni posjetitelji u San Giovanni
Rotondu koji su nazočili Misi padre Pija bili su zapanjeni kako je
padre Pijo doživljavao sv. Misu i proživljavao Kristove patnje,
supateći s Njegovim smrtnim strahom i mučenjem na križu. Događalo
se mistično sjedinjenje s Kristovom patnjom. Tako je postao
suotkupitelj i u Misi otvorio veliki izvor milosti. Hodočasnici su
tako razumjeli što je sv. Misa i kako bismo ju trebali slaviti. Ne
samo zajedno moleći misne molitve, nego prije svega žrtvujući se i
povezujući se s Kristom koji pati.
5)
Duh molitve
Ljudi
više ne mole. Padre Pio bio je veliki molitelj koji je bio sate i
noći uronjen u molitvu te je duboko doživljavao ono što je često
svjedočio: ,,Molitva je ključ koji nam pruža pristup Božjem
srcu. Samo molitva je sposobna preobraziti svijet“. Padre
Pio je uistinu svetac našega vremena. Njegov život bio bi program
za obnovu cijeloga svijeta. Da su koncilski pape bili usvojili ovaj
program, kakva bi se velika obnova Crkve tada dogodila.
Svatko
tko s njime dolazi u kontakt ili nešto čita o njegovom životu mora
biti očaran njegovom osobnošću. Oduševljava ga snaga njegove
ljubavi. Tko ga zaziva i štuje, neće se razočarati. Tko god
posluša njegov primjer i savjete, radostan će iskusiti snagu
njegove pomoći.
Srdačan
pozdrav i svećenički blagoslov,
p.
Stefan Frey
