Sv. Antun Marija Claret (23. 10.)

Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko poslanje. Sv. Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša. (...)

Oduvijek je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom, a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000 propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205 propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer, umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana, nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast… ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla, ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači, jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede protiv Boga… Ono što me napose potiče da propovijedam bez prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla, umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je dužnost… Reći ćete možda  da će me grješnici izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći, samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete reći da grešnik ne misli na pakao i ne vjeruje u njegovo postojanje. Tim gore po njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere? Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate, nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje, odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.”

Nikad nije putovao kolima ili mulom, nego bi uvijek pješačio: često i sporednim putovima, pustarama i poljima; po kiši, snijegu ili žarkom Suncu. Svaku misiju – koja bi trajala po tri, devet ili više dana – preporučio bi u ruke Majke Božje te bi prije propovijedi sa zajednicom uvijek najprije izmolio krunicu. Potom bi propovijedao najčešće o jednoj od četiri posljednje životne stvarnosti, o težini grijeha, očuvanju kreposti ili obraćenju sv. Marije Magdalene ili sv. Augustina.

Koliko god je prezirao grijeh, nikada ne bi prekoravao, ismijavao ili zastrašivao grješnike, jer znao je da ih samo blagost može potaknuti na pokajanje. Krotkim postupcima u kojima se postojano izgrađivao, neprestano je doticao srca grešnika. Rado se služio elokventnim katalonskim govorom te prispodobama iz svakodnevnog života tamošnjeg kraja. Ljudi bi dolazili iz vrlo udaljenih mjesta, samo da bi čuli njegove propovijedi. Potom bi čekali satima, ponekad i danima da bi pristupili ispovjedi, imajući sa sobom hranu koju su uzeli od kuće. Često bi imao moć proniknuti u srce puno dublje od samog pokajnika. Propovjedaonica, oltar i ispovijed ispunjavali su mu čitav dan. Jeo je i spavao vrlo malo. Ponekad bi pronalazio vremena za apostolsko spisateljstvo i planove o otvaranju vjerske izdavačke kuće. Trideset uzastopnih dana narod je napunio veliku crkvu sv. Stjepana u Olotu da bi slušao njegove trosatne propovijedi. Iako bi po 15 sati dnevno ispovijedao, u pomoći mu je bilo još 24 svećenika. Tri svećenika čitavo su jutro podjeljivali sv. Pričest. Molitva sv. krunice poslijepodne je odzvanjala poput glasnog huka. A u kapelici, neprestana pobožnost križnog puta. Duše su dolazile izdaleka da bi prisustvovale velikom događaju, misiji u Olotu. Bog je izvršio ovaj divan, uistinu čudesan duhovni pothvat preko svojeg poniznog sluge, o. Clareta.

Izvor: www.katolik.hr