utorak, 16. listopada 2018.

Kako trebamo prosuditi lik Pavla VI.?


Pavao VI. je papa koji je zaključio Drugi vatikanski sabor kojeg je započeo njegov prethodnik Ivan XXIII. Tokom pontifikata Pavla VI. je stvorena Novus ordo Missae. Ovako je on bez oklijevanja pisao nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: ,,Drugi vatikanski sabor nije ništa manje autoritativan od Nicejskog sabora, čak i važniji u nekim pogledima. Nadbiskup Lefebvre nad kojim je izrečena suspenzija a divinis tokom pontifikata Pavla VI. dao je svoje mišljenje o Pavlu VI. bogoslovima u Ecôneu u nizu predavanja koja je održao na temu Učiteljstva koja su postala temeljni materijal za njegovu knjigu ,,Oni su ga raskraljili(Angelus Press, 1994.), koje donosimo povodom nedavnoga veoma kontroverznoga čina njegove kanonizacije. Poglavlje 31. ,,Pavao VI., liberalni papa pruža snažne indikacije o onome što bi osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X. rekao o toj kanonizaciji. Oblik pitanja u tekst nadbiskupa Lefebvrea je naknadno dodan kako bi se bolje mogla slijediti njegova analiza.

Kako će Pavla VI. prosuđivati Crkva budućnosti?

Očigledno, Crkva će jednog dana prosuđivati ovaj koncil i ove pape. Posebice, što će biti s Pavlom VI.? Neki ga nazivaju krivovjercem, raskolnikom i otpadnikom; drugi vjeruju da su dokazali da nije djelovao za dobro Crkve i da stoga nije bio papa – pretpostavka koju drže sedisvakantisti. Ne poričem da ova stajališta nemaju određene argumente sebi u prilog. Možda će se, reći ćete, za 30 godina otkriti tajne, ili će izaći na površinu elementi koji su trebali biti očiti tadašnjim promatračima, izjave koje je davao ovaj papa, a koje su u potpunom protuslovlju sa crkvenom tradicijom, itd. Možda. No mislim da takve pretpostavke nisu potrebne; zapravo smatram da bi ih bilo pogrešno usvojiti. Drugi smatraju simplicistički da su bila dvojica papa: jedan, pravi papa, zatočen u podrumima Vatikana, a drugi, lažni, njegov dvojnik, posjednut na Petrovo prijestolje, koji je radio na uništenju Crkve. Izdane su knjige o dvojici papa temeljene na ,,objavama opsjednute osobe i na navodnim znanstvenim argumentima koji tvrde da, primjerice, dvojnikov glas nije isti kao onaj pravoga Pavla VI…!

Koje je vaše vlastito obrazloženje pontifikata Pavla VI.?

Pravo rješenje čini mi se sasvim drugačijim, mnogo složenijim, težim, bolnijim. Dao nam ga je prijatelj Pavla VI., kardinal Daniélou. U svojim Memoarima koje je objavio član njegove obitelji, kardinal jasno tvrdi: ,,Jasno je da je Pavao VI. liberalni papa. Takvo rješenje je povijesno najizglednije jer je ovaj papa sam bio plod liberalizma. Cijeli njegov život bio je prožet utjecajima ljudi koje je odabrao da ga okružuju i da njime upravljaju, a oni su bili liberali. Pavao VI. nije skrivao svoja liberalna nagnuća. Na koncilu su ljudi, koje je odabrao kao moderatore koji će zamijeniti one koje je postavio Ivan XXIII., bili kardinal Agagianian, kardinal bezbojne ličnosti iz Kurije, i kardinali Lercaro, Suenens i Döpfner, sva trojica liberali i papini prijatelji. Predsjedavatelji su bili smješteni za glavnim stolom, a ova trojica liberala su upravljali koncilskim raspravama. Na isti način podržavao je Pavao VI. liberalnu stranku koja se opirala tradiciji Crkve tokom cijeloga koncila. Ovo je priznata činjenica. Pavao VI. je ponovio na kraju koncila – citirao sam Vam to – iste riječi koje je izrekao Lammenais: ,,L'Eglise ne demande que la liberté' – Crkva ne traži ništa osim slobode – nauk koji su osudili Grgur XVI. i Pio IX. Pavao VI. je neporecivo bio jako snažno pod utjecajem liberalizma. To objašnjava povijesnu evoluciju koju je Crkva iskusila tokom zadnjih nekoliko desetljeća, a opisuje vrlo dobro i osobno ponašanje Pavla VI. Liberal, kao što sam vam rekao, je čovjek koji živi u stalnom protuslovlju. Izriče načela i čini suprotno, on je stalno nedosljedan.

Biste li mogli ponuditi neke primjere u korist Vaše analize?

Slijedi nekoliko primjera teza-antiteza zavrzlami koje je Pavao VI. volio predstavljati kao mnoštvo nerješivih problema, a koji zrcale njegov zabrinuti i konfliktirani um. Enciklika Ecclesiam suam (8. kolovoza 1964.) pruža ilustraciju: ,,Ako, kao što smo rekli, Crkva ostvaruje ono što je Božja volja u njezinom pogledu, steći će si veliko spremište energije te će nadalje stvoriti potrebu da izlijeva tu energiju u službi svim ljudima. Imati će jasnu svijest o poslanju primljenom od Boga, o poruci koju treba proširiti nadaleko i naširoko. U ovome leži izvor naše evanđeoske dužnosti, naše poslanje da podučavamo sve narode i naše apostolsko nastojanje da stremimo za vječnim spasenjem svih ljudi. (…) Sama narav darova koje je Krist dao Crkvi zahtijeva da se prošire drugima i podijele s drugima. To treba biti očito iz slijedećih riječi: ,,Idite dakle i naučavajte sve narode Kristove posljednje zapovijedi svojim apostolima. Riječ apostol implicira poslanje koje je neizbježno“. To je teza, a antiteza slijedi odmah potom: ,,Na ovaj nutarnji poticaj ljubavi koja traži izričaj u vanjskom daru ljubavi, mi ćemo primijeniti riječ dijalog. Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojemu živi. Ona ima nešto za reći, poslati poruku, nešto priopćiti. I konačno pokušava složiti sintezu, koja samo pojačava antitezu: ,,Prije nego što možemo obratiti svijet – kao sam uvjet obraćenja svijeta – moramo mu pristupiti i govoriti mu[1].




Imate li drugi primjer?

Ozbiljnije su riječi kojima je Pavao VI. suzbio latinski jezik u liturgiji nakon koncila i koje su još karakterističnije za njegovu liberalnu psihologiju. Nakon što je ponovio sve prednosti latinskoga jezika: sveti jezik, nepromjenjivi jezik, sveopći jezik, u ime prilagodbe poziva na ,,žrtvovanje latinskoga jezika, priznajući u isto vrijeme da će to biti veliki gubitak za Crkvu. Ovo su njegove vlastite riječi, koje je prenio Louis Salleron u svojoj knjizi La nouvelle messe (Nova Misa) (Nouvelles Editions Latines, 2. izdanje, 1976., str. 83). Dana 7. ožujka 1965. rekao je vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra: ,,Crkva čini žrtvu u odricanju od latinskoga jezika, svetoga, lijepoga, izražajnoga i elegantnoga jezika. Crkva žrtvuje stoljeća tradicije i jedinstva jezika u ime uvijek rastuće želje za univerzalnošću. ,,Žrtva o kojoj je govorio je postala stvarnost s naputkom Tres abhinc annos (4. svibnja 1967.) koji je uveo korištenje narodnoga jezika za glasno izgovaranje misnog Kanona. Čini se da je ova ,,žrtva u umu Pavla VI. bila konačna.

To je još jednom objasnio 26. 11. 1969. kada je predstavio novi obred mise: ,,Glavni jezik Mise više neće biti latinski jezik, nego narodni jezik. Za bilo koga tko je upoznat sa ljepotom i snagom latinskoga jezika, njegovom prikladnošću za izričaj svetoga, zasigurno će biti velika žrtva vidjeti da je zamijenjen s narodnim jezikom. Gubimo jezik stoljeća kršćanstva, postajemo kao uljezi reducirani na profano u književnoj domeni izražavanja svetoga. Također gubimo veliki dio udivljujućega, neusporedivoga bogatstva umjetnosti i duhovnosti sadržanoga u gregorijanskom pjevanju. Stoga s dobrim razlogom osjećamo žaljenje, čak i bol. Sve je dakle trebalo odvratiti Pavla VI. od nametanja ove ,,žrtve i uvjeriti ga da zadrži uporabu latinskoga. Naprotiv, pronalazeći neobično mazohističko zadovoljstvo u svojoj 'boli', odlučio je djelovati protiv načela koja je upravo predstavio, i odredio ,,žrtvu u ime promicanja razumijevanja molitve, varljivog argumenta koji je samo bio modernistička izlika. Liturgijski latinski jezik nikada nije bio prepreka obraćenju nevjernika ili njihovom obrazovanju kao kršćana. Sasvim suprotno: jednostavni narodi Afrike i Azije su voljeli gregorijanske napjeve i ovaj sveti jezik, znak njihove pripadnosti katoličanstvu. Iskustvo također pokazuje da je tamo gdje misionari Latinske Crkve nisu postavili latinski jezik, posijano sjeme budućega raskola.


Pavao VI. je ova opažanja popratio proturječnom izjavom: ,,Rješenje se čini banalno i prozaično, ali je dobro jer je ljudsko i apostolsko. Razumijevanje molitve je vrijednije od trošnih svila kojima je bilo kraljevski odjenuto. Vrednije je sudjelovanje naroda, naroda današnjice koji želi da govorimo jasno, razumljivo, riječima koje mogu biti prevedene u njihov svjetovni jezik. Ako nas plemeniti latinski jezik odvaja od djece, mladih, svijeta rada i posla, ako je neprozirni zaslon umjesto prozirnoga kristala, bismo li mi ribari ljudi učinili dobro kada bismo zadržali njegovu isključivu uporabu u jeziku molitve i religije? Ah, koja umna zbrka. Tko mi brani da se molim na vlastitom jeziku? Ali liturgijska molitva nije privatna molitva, to je molitva cijele Crkve. Nadalje, tu je prisutan drugi žalostan manjak razlikovanja: liturgija nije pouka usmjerena vjernicima, nego bogoštovlje koje kršćanski narod usmjerava Bogu. Katekizam je jedna stvar, a liturgija druga. Bit nije u tome da ,,govorimo jasno ljudima okupljenima u crkvi, nego u tome da ovi ljudi mogu slaviti Boga na najljepši, najsvetiji i najsvečaniji mogući način. ,,Molitva Bogu s ljepotom je bilo liturgijsko načelo sv. Pija X. Koliko je samo bio u pravu!

Kako biste opisali liberala?

Vidite, um liberala je sukobljen i zbrkan, tjeskoban i proturječan. Takav um je bio um Pavla VI. Louis Salleron je to dobro objasnio kada je opisao tjelesno držanje Pavla VI. govoreći da je ,,imao dva lica. Ne licemjeran – ova riječ izražava zlobnu namjeru za obmanom koja nije bila prisutna kod Pavla VI. Ne, imao je dvostruku osobnost i suprotnost između njegovih dvaju lica je to izražavala: tradicionalist na riječima, a modernist po djelovanju; katolik u pretpostavkama i načelima, a progresivac u svojim zaključcima; ne osuđujući ono što je trebao, a potom osuđujući ono što je trebao očuvati. Ova psihološka slabost je pružila savršenu priliku neprijateljima Crkve. S jedne strane zadržavajući katoličko lice (ili polulice, kako želite), protuslovio je tradiciji bez oklijevanja, podržavao je promjenu, blagoslovio preobrazbu i progres te činio djela neprijatelja Crkve koji su ga poticali. Zar Izvestia, službene novine Sovjetske komunističke partije, nisu od Pavla VI. zatražile moju osudu i osudu Ecônea u ime Drugoga vatikanskoga sabora? Talijanske komunističke novine L’Unita su učinile isto nakon propovijedi koju sam održao u Lilleu 29. kolovoza 1976., bijesni zbog mog napada na komunizam, posvetili su cijelu stranicu svome zahtjevu. ,,Čuvajte se’’, pisali su obraćajući se Pavlu VI., ,,čuvajte se opasnosti koju Lefebvre predstavlja i nastavite s izvanrednim pristupom započetim kroz ekumenizam Drugoga vatikanskoga sabora’’. S takvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji? Ovo je tužna ilustracija pravila koje smo već utvrdili: liberalizam vodi od kompromisa do izdaje.

Kako bi svećenici i vjernici odani Tradiciji trebali postupati pod liberalnim papom?

Psihologiju liberalnog pape je lako zamisliti, ali teško podnositi! Doista, takav nas vođa – bio to Pavao VI. ili Ivan Pavao II. – postavlja u vrlo delikatan položaj. U praksi se naš stav treba temeljiti na prethodnome razlikovanju koje postaje nužno u izvanrednim okolnostima kod pape kojega je osvojio liberalizam. Ovo je razlikovanje koje trebamo učiniti: kada papa govori nešto u skladu sa tradicijom, slijedimo ga; kada se protivi vjeri ili podržava protivljenje vjeri ili dopušta da bude učinjeno nešto što napada vjeru, tada ga ne možemo slijediti. Temeljni razlog za to je taj što Crkva, papa i hijerarhija trebaju služiti vjeri. Oni ne stvaraju vjeru, oni joj trebaju služiti. Vjera ne može biti stvorena, ona je nepromjenjiva i treba se prenositi. Iz tog razloga ne možemo slijediti papinsko naučavanje koje želi opravdati djelovanje protivno tradiciji. Slijedeći to sudjelovali bismo u samouništenju Crkve, u uništenju naše vjere. Jasno je da je ono što se neprestano zahtijeva od nas – potpuna podložnost papi, potpuna podložnost saboru, prihvaćanje cijele reforme – u suprotnosti s Tradicijom, u smislu da nas papa, sabor i reforme odvode daleko od Tradicije, kao što to sve više svake godine pokazuju činjenice. Stoga zahtijevati ove stvari bi značilo tražiti od nas da sudjelujemo u propasti vjere. Nemoguće! Mučenici su umrli kako bi obranili vjeru. Imamo primjere utamničenih kršćana, koji su bili mučeni, slani u koncentracijske logore zbog vjere. Zrno tamjana prikazano idolima i njihovi životi bi bili osigurani. Jednom mi je bilo predloženo: ,,Potpišite, potpišite govoreći da prihvaćate sve, a zatim nastavite kao prije!’’ Ne! S vjerom se ne igra.

Izvor: fsspx.news

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.