N
ekoliko mjeseci prije svojeg odlaska u nebesku domovinu (1991.), nadbiskup Marcel Lefebvre mogao se osvrnuti na dva desetljeća djelovanja svoje zajednice.U jednoj propovijedi u Ecôneu od 1. studenoga 1990. osvrnuo se na osnutak zajednice iz 1970.
„Da, doista, danas, upravo danas je prošlo dvadeset godina otkako sam se uputio u Fribourg k preuvišenome biskupu Charrièreu iz Fribourga kako bih ga upitao o rezultatima njegova ispitivanja i potrebne provjere naših statuta, naših uredbi, koje sam mu podnio početkom srpnja. Imao je dakle četiri mjeseca da ispita te konstitucije. Priznajem da sam se u biskupsku palaču uputio pomalo zabrinut. Vremenske prilike već su postale vrlo neprijateljske prema bilo kojem djelu Tradicije. Zbog toga me veoma zaokupilo tjeskobno pitanje što bi mi odgovorio preuzvišeni Charrière. Ali na moju začuđenost kao i, razumljivo, na moje veselje, odmah mi je rekao: „Da, da, slažem se! Odmah ću Vam ovo potpisati.“
Pozvao je svojega tajnika, zamolio ga za dokumente, pismo naslovljeno na mene je već bilo spremno i Preuzvišeni je ispred mene potpisao prihvaćanje naših statuta, naših uredbi. Priznajem da je to za mene bilo jedno malo čudo i s napetošću sam pomišljao o reakciji naših „starijih“, naših prvih bogoslova, na ovo službeno prihvaćanje utemeljenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. I zaista, kada sam došao u Rue de la Vignettaz i priopćio to dragoj subraći koja su bila prisutna, neki od njih su i danas ovdje nazočni, bila je to prava eksplozija radosti i čuđenja. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. službeno je bilo priznato od mjesne crkve iz Fribourga preko preuzvišenoga biskupa Charrièrea! A nešto kasnije ti isti statuti koji su bili odobreni od biskupa Charrièrea i poslani u Rim, također su dobili službeno odobrenje od kardinala Wrighta, predstojnika Kongregacije za kler. Odobrenje je potpisao tadašnji tajnik Kongregacije nadbiskup Palazzini, danas kardinal Palazzini, dakle službeno. Kardinal Wright i današnji kardinal Palazzini prepoznali su blagodat ovih statuta i ohrabrili nas da nastavimo već započeto djelo. Kakva milost za Bratstvo, što smo dobili ova službena priznanja!...
Nadbiskup podsjeća na tužne i potresne okolnosti razdoblja nakon Koncila:
„Oh, nažalost, bili smo prisiljeni ustanoviti da će se revolucija koja je izbila, početi svakodnevno sve više širiti. Nalazili smo se u 1970. godini, koncil je zatvorio svoja vrata prije pet godina i uvedene su razorne reforme, razorne! Jer što se u konačnici dogodilo svećenicima župnicima, tim jadnim svećenicima, od kojih mnogi od svećeništva nisu imali više ništa, osim samoga imena? To su dokazali tako što su napustili svećeništvo i ponovno se priključili svijetu. Mnogi su od njih sačuvali još svoju vjeru, zadržali želju da se svetački prikažu u svojoj Misnoj žrtvi. Ali tada su im i svetu Misnu žrtvu i njihov katekizam donekle istrgnuli iz ruku, takoreći, tu riječ Božju istaknutu u tradicionalnom katekizmu, koji nije ništa drugo doli navještaj riječi našega Gospodina Isusa Krista. Njihov su katekizam krivotvorili. Od njih se zahtijevalo da poučavaju drugu vjeru koja više nije katolička vjera. Predočite si samo bol tih svećenika! I danas su još prisiljeni svu djecu iz svoje župe poučavati ove tvrdnje koje su u suprotnosti s njihovom vjerom, koje su u suprotnosti s katoličkom vjerom. Otrgnuli su im Misnu žrtvu, izmijenili je, približili su je sasvim očigledno protestantskoj Gospodnjoj večeri mnogo više negoli stvarnoj katoličkoj Misnoj žrtvi.
To je očito. Ova je promjena ovim mnogim svećenicima nanijela duboku bol. Uostalom, mnogi od njih su se povukli. Biskupi su se povukli i otišli kako ih se više ne bi prisiljavalo da ovu revoluciju provode u djelo. Mnogi su svećenici napustili svoje župe, a oni koji su mogli isto su se tako povukli. Vidio sam kako neki od njih plaču, plaču od boli! A uvjeren sam, i rekao sam to već mnogo puta, da su najmanje dva nadbiskupa, madridski i dublinski, umrli od boli zbog ove stravične revolucije koja je promijenila narav svećenika. Svećeniku koji više ne mora prinositi stvarnu Misnu žrtvu, već samo mora održavati jednostavno euharistijsko slavlje, puko dijeljenje obroka poput protestanata, i koji više ne mora poučavati istinski katekizam onako kako ga je sam naučio u djetinjstvu, to znači ubod bodežom u srce, a tim više za biskupe koji znaju da su u izvjesnom smislu odgovorni za ono što se događa u njihovoj biskupiji. Da, ova strašna reforma bila je stvarno revolucija koja se nastavlja dalje i još nije prestala. Stoga mi recite, dragi moji prijatelji, moja ljubljena braćo, je li ustanovljenje Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. bilo beskorisno, uzaludno? Ono je jasno usmjerena proturevolucija kroz utvrđivanje vjere, katoličke vjere svih vremena; ono je proturevolucija kroz prinošenje stvarne Misne žrtve, koja je izvor svetosti, izvor života...“.
Utemeljitelj Bratstva ukazuje na važnost dvojice prvih bogoslova:
„Nastanak našega Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. sasvim je sigurno htjela Providnost. U tom sam tim više uvjeren jer sam i sam bio Božje oruđe, ponekad možda ponešto nedostatno upravljivo, budući da sam se tijekom tih godina 1969. i 1970. odjednom zapitao ne bi li se trebalo odreći ovog pothvata. Samo zato što su mi moja dvojica anđela čuvara stajala uz bok, naime Abbé Aulagnier i Abbé Tissier de Mallerais, koji su me ojačali i stajali uz mene. Predočujem si to poput svetih anđela koji su stajali uz našega Gospodina u Maslinskom vrtu i našemu Gospodinu dali riječi „fiat voluntas tua - neka bude volja Tvoja“, Bratstvo je nastalo i postalo stvarnost. I vjerujem da nakon dvadeset godina opstanka svi, čak i oni koji su sada izvan Bratstva, koji ga više ne slijede ili se čak s njime ne slažu, doista moraju priznati da je Bog blagoslovio Bratstvo. Dokaz tome su oni koji su došli iz Rima kako bi nas službeno posjetili i u knjigu dojmova ove bogoslovije upisali riječi svojega udivljenja radu koji se je ostvario ovdje u bogosloviji. Da, Bratstvo je zaista Bog želio te je ono zadobilo nebrojene milosti. To je ujedno i naša velika utjeha u teškim iskušenjima koja su pred nas stavljena“.
Izvor: fsspx.de
