Franjo mijenja ustroj Kongregacije za nauk vjere

P

apa Franjo reorganizirao je nutarnji ustroj Kongregacije za nauk vjere (CDF), poznatije prije 1965. kao Kongregacija Svetog oficija – modifikacija koja se čini jednom od posljednjih faza tekuće reforme Rimske kurije.

Papa Franjo čini veliku reformu kanonskoga prava

mons. Juan Ignacio Arrieta

P

otpisivanjem apostolske konstitucije Pascite gregem Dei – „Pasite stado Božje“, 23. svibnja 2021. papa Franjo objavio je važnu reviziju kanonskoga prava.

Bog je izvor sveg reda i pravednosti

Papa Pio X. i njegove velike reforme crkvenog prava

Pio X. spada među velike pape crkvene povijesti. U zadivljujuće djelo obnove koje je on pokrenuo spadaju i velike izmjene u pravnom životu Crkve koje se ukratko mogu opisati natuknicama reforma Kurije, reforma časoslove i reforme crkvenoga prava. Mitteilungsblatt je razgovarao s paterom Patriceom Larocheom o Piju X. kao „papi crkvenoga prava“.

Mitteilungsblatt: Neiskorjenjiva je predrasuda da je pravo suprotstavljeno ljubavi. I danas se jedna nasuprot drugoj postavljaju „Crkva ljubavi“ i „Crkva prava“, i to upravo sada u odnosu na „milosrđe“ protiv „zabrane sv. Pričesti za rastavljene koji su ponovno civilno vjenčani“. Zašto se crkveno pravo ne može staviti nasuprot ljubavi prema Bogu i bližnjemu?

Pater Patrice Laroche: Crkva je društvo i kao svako društvo, ono treba zakone. Crkveno je pravo sveukupnost zakona koji Crkvi pomažu dospjeti do svojeg cilja, naime voditi duše k njihovom nadnaravnom cilju koji je gledanje Boga. Pravo je dakle načinjeno radi ljubavi i besmisleno je suprotstavljati „Crkvu ljubavi“ i „Crkvu prava“. Kada Crkva rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima zabranjuje primanje svete Pričesti, to nije ni protiv ljubavi prema Bogu ni prema bližnjemu. Štoviše, to je ljubav prema Bogu da Crkva zabranjuje svetogrdno primanje svete Pričesti jer je to uvreda Bogu. Jedno bi takvo dopuštenje bilo protiv ljubavi prema bližnjemu koji bi po riječima svetog Pavla „jeo i pio“ vlastitu osudu.

Nastanak crkvenog prava

MB: Nije svaki katolik upućen u crkvene zakonike, isto kao što ni svaki građanin ne poznaje građanski zakonik. Možda možete kratko protumačiti kako „nastaje“ crkveno pravo i kako se popisuje.

Novi red mise i božansko pravo

Mnogi tradicionalni katolici zadovoljavaju se prigovorima s obzirom na novu misu, na očitom temelju da ne izražava katoličku vjeru u svoj njezinoj ljepoti i cjelovitosti kao stara latinska misa. Neki od tih katolika čak će priznati da je nova misa prilagođena protestantskom duhu i zapravo otklanja euharistijsku teologiju Crkve[1]. Ti su prigovori, naravno, uvjerljivi i valjani. No, ako je Novus ordo misa 'novi obred' mise – kao što je zamišljen od liturgijske komisije nakon II. vatikanskog – tada imamo veći problem: takav obred mise bilo bi nezakonito služiti, neovisno o pojedinačnim sklonostima ili afinitetima. Zašto? Jer katolici, kao što ćemo vidjeti, moraju prisustvovati samo 'primljenim i odobrenim obredima' Crkve, jer to spada na božanski zakon.

Bratstvo sv. Pija X. nije u raskolu

Postavlja se pitanje o zakonitosti tridentske mise koja se služi u kapelama Bratstva sv. Pija X. – je li dopušteno ili nije pohađati mise koje slave svećenici tog Bratstva. Pitanje je jednom postavljeno kardinalu Oddiju i on je naprosto citirao pravo - da je dopušteno pohađati misu u katoličkom obredu, koju služi katolički svećenik. Postoji velika zbunjenost izazvana od određenih biskupa, određenog dijela svećenstva, pa čak i iz Vatikana. Postavlja se tvrdnja, da se ne može pohađati misa Bratstva sv. Pija X., jer su oni navodno u raskolu (šizmi). Volio bih pitati te ljude, kako bi definirali raskol? Raspravljao sam o tome s kanonskim pravnicima, što je to raskol (šizma). Jer pošto je papa Ivan Pavao II. izašao s dokumentom, motuproprijem Ecclesia Dei gdje govori o ređenju biskupa od strane nadbiskupa Lefebvrea kao raskolničkom činu; osvrnuo se na vjernike, da ne smiju imati dioništva u raskolu, o kojem god raskolu bilo riječ.

Roberto De Mattei: "Lex dubia non obligat"

Objavljujemo članak profesora De Matteija gdje se nepobitno analizira pravi smisao poslušnosti koja se odnosi prije na Boga, nego na ljude, stigmatizirajući bez priziva legalizam i formalizam koji  izvrću pravo poimanje odnosa s crkvenim vlastima i podupiru ostvarenje onoga što je mons. Lefebvre nazivao “Sotoninim remek djelom ili majstorskim potezom”: navođenje na neposluh prema Bogu u ime poslušnosti.

„Slučaj“ Franjevaca Bezgrješne ponovno povlači pitanje kanonskog, moralnog i duhovnog reda koje se često pojavljivalo i kadšto „eksplodiralo“ u godinama nakon Koncila: problem poslušnosti nepravednomu zakonu. Jedan zakon može biti nepravednim, ne samo kada krši božanski ili naravni zakon, nego kada krši i crkveni zakon veće važnosti. A to je slučaj Dekreta od 11.srpnja  2013. kojim Kongregacija za ustanove posvećenog života određuje komesara za Franjevce Bezgrješne.