Zašto Bratstvo sv. Pija X. ne može služiti Mise u crkvama?

Rimske katakombe - podzemna skrovišta u kojima su kršćani

u vrijeme progona služili svete Mise

Donosimo odgovor na jedan od čestih upita koji se u nepoznavanju stvarne situacije u Crkvi postavljaju – zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne služi svoje Mise u Hrvatskoj u nekoj od brojnih crkvi, nego to čini u dvoranama hotela i društvenih domova?

Poštovana gospođo,

primili smo Vaše povratno pismo u kojem iznosite određena pitanja pa nam dopustite da dademo kratak osvrt na njih. Odgovor na Vaše pitanje zašto Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne može služiti Misu u nekoj od crkvi je vrlo jednostavan: zato što današnji autoriteti to ne žele dopustiti. A to ne žele jer su usmjereni protiv tradicionalnog rimskog obreda – koji se služio u našoj domovini od početaka kršćanstva do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća (kada je uveden novi obred Mise), kao i protiv tradicionalne teologije i nauka Crkve koji je u tom obredu savršeno izražen. To je i razlog zašto se čvrsto držimo tradicionalnog obreda – jer želimo sačuvati svoju katoličku vjeru i ne želimo je kompromitirati novim obredom koji je razvodnjen i protestantiziran. To Vam može biti odmah jasno ako uđete u bilo koju od crkvi u Njemačkoj gdje se služi moderna Misa i vidite na kako se nedostojanstven način služi – s nebrojenim zlouporabama i svetogrđima, gdje se čovjeka stavlja u središte umjesto Boga i čine se stvari kao u protestantskim bogoslužjima. Koje su posljedice te krize u Crkvi mogli ste pročitati u posljednjem članku u našem časopisu gdje su navedene konkretne statistike o strašnom padu svih vjerskih pokazatelja u Crkvi (naročito ovdje u Njemačkoj) – broja svećenika, redovnika, pad pohađanja Mise, broja krštenih, vjenčanja, obraćenika, broj onih koji su napustili Crkvu itd. Situacija nije ni u Hrvatskoj bitno drukčija jer se kod nas vjerno prate svi trendovi koji su na snazi u zapadnim zemljama. Rezultati i ne mogu biti drukčiji ako se provode stvari koje su u suprotnosti s naukom i tradicijom Crkve.

Crkva sv. Ivana ev., Zagreb - Utrine

- bezoblični objekt proizašao iz novog obreda Mise

S druge strane, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. djeluje na identičan način kako je to Crkva činila kroz čitavu svoju povijest – čuvajući isti nauk i liturgiju, što je jedini put za obnovu Crkve. Koji su plodovi tog djelovanja, možete se uvjeriti sami ako pohodite neku od naših crkvi ovdje u Njemačkoj. Zato Vam šaljemo njemački glasnik u kojemu možete pronaći adrese svih naših crkvi. Božja providnost je na pomoći onda kada se njemu stavimo potpuno u službu - tako da se uspiju izgraditi crkve unatoč brojnim neprilikama. Nesumnjivo će se to jednom ostvariti i u Hrvatskoj, a dotad smo prisiljeni snalaziti se, upravo kao što su to činili prvi kršćani koji su slavili sv. Misu u katakombama ili po kućama jer nisu imali druge mogućnosti, ili kao što je i kod nas u Hrvatskoj bio slučaj za vrijeme komunizma kada se jednako nisu smjele graditi crkve. Bog je sama ljubav – kako ste lijepo rekli, pa prihvaća našu žrtvu ako ona dolazi iz iskrena srca – želje da mu dademo najveću čast i hvalu prema našim mogućnostima, pa makar i u skromnim uvjetima. S druge strane, Bog je istina i pravednost i ne mogu mu biti ugodne jalove žrtve – zastranjenja, zlouporabe i svetogrđa (poput pričesti na ruku, laika djelitelja pričesti, služenja Mise na stolu umjesto na velikom oltaru, stavljanja svetohraništa u stranu, itd., i općenito stavljanja čovjeka u središte) koja se događaju na novoj Misi.

p. Marko Tilošanec

Crkva sv. Karla Boromejskog, Oberriet (Švicarska) - priorat FSSPX-a

- kuća Božja podignuta njegovom Providnošću



Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (III.)

Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata (II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu. Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.

Nadbiskup Lefebvre i FSSPX

Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac

Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti¹, da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život, pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je pripadao.

U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu, gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)

Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.

Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.

Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar¹, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)

Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika, kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a¹, a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo, i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.

Sazivanje Drugog vatikanskog sabora

Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula, jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII. pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.

Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak, opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i crkvenog.