,,Naša katolička vjera danas“: problem vjerske slobode, ekumenizma i kolegijalnosti

Donosimo sljedeće nastavke iz serije ,,Naša katolička vjera danas“ koji govore o problemu tri revolucionarna načela koja su vodila Drugi vatikanski sabor po uzoru na francusku revoluciju (sloboda, jednakost i bratstvo): vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam.

Je li Crkva stoljećima gazila ljudska prava?

Danas se susrećemo s jednom izvanrednom suglasnošću među ljudima čija su uvjerenja dijametralno protivna. I crkveni neprijatelji i slobodoumni mislioci i vjerni katolici, čak i oni koji vole staru Misu, slažu se u jednom: da je Katolička Crkva prije Drugoga vatikanskoga sabora povrjeđivala ljudsko pravo na vjersku slobodu. Razlike se mogu naći samo u motivu. Dok neprijatelji Crkve tvrde da se radi o žudnji za moći i sličnim zlim namjerama, moderni katolici i polutradicionalisti opravdavaju Crkvu jer tada još nije primila svjetlo prosvjetljenja. Samo malobrojno Svećeničko bratstvo sv. Pija X. još uvijek brani čast Crkve i tvrdi da su njezina načela potpuno ispravna, iako se njihova primjena mora, naravno, prilagoditi okolnostima toga vremena. Pri tome dobiva samo povremenu podršku nekih obrazovanih znanstvenika izvan svojih redova, kao npr. prof. Gherardinija, koji jedno poglavlje svoje knjige Drugi vatikanski sabor – iščekivana rasprava naslovljava riječima: „Veliki problem vjerske slobode” ili profesora Georga Maya koji je još 1993. napisao u jednoj recenziji: ,,Objavom Dignitatis humanae Crkva [...] poriče cijelu svoju povijest”.

Prisjetimo se najprije načela Crkve: prema crkvenom nauku se nikoga ne smije prisiljavati da prihvati vjeru. To se mora i može ostvariti samo slobodnim pristankom volje uz istinu koju je Bog objavio. Stoga u kršćanskom društvu treba tolerirati nevjernike i sljedbenike drugih religija. Ta tolerancija ne znači, međutim, da se mora dopustiti javno djelovanje i promicanje njihovih zabluda bez ikakvih ograničenja. Kršćanska država može stoga nametnuti određena ograničenja javnoga djelovanja lažnih religija: primjerice, zabraniti izgradnju velikih hramova ili džamija, zapriječiti pristup važnim javnim uredima ili zabraniti širenje njihovih krivovjernih spisa. Ona to može, ali ne mora u svakom slučaju. Radi izbjegavanja većega zla, kršćanska država može dati krivovjernim religijama veću ili manju slobodu javnoga prakticiranja vjere ako bi to moglo, primjerice, dovesti do nemira ili građanskih ratova ili ako bi previše strogim zakonima nevjernike ogorčilo i time se onemogućilo njihovo obraćenje. Naravno, ova sloboda mora također pronaći svoj izraz u državnim zakonima. U religiozno i konfesionalno miješanoj državi, kao što je Savezna Republika Njemačka, može vladati sloboda vjeroispovijesti, čak i prema tradicionalnom nauku. Konačno, čak i prije Sabora su se biskupi zaklinjali na Ustav.

U kršćanskoj državi, međutim, osnova za dopuštanje javnoga prakticiranja krivovjerja nije neko prirodno pravo lažnih religija, već kršćanska razboritost i ljubav. U svemu tome kršćanski državnici moraju imati na umu pitanje kako najbolje zaštititi svoje vjernike od zabluda i kako pri tome onima koji lutaju pomoći pronaći istinu. To su bila načela koja je Crkva zastupala sve do dvadesetog stoljeća – konačno još i u pripremnoj koncilskoj shemi kardinala Ottavianija O vjerskoj toleranciji.

Pokušaji opravdanja vjerske slobode

1. Pravo savjesti

Na početku koncila željelo se vjersku slobodu utemeljiti na pravu savjesti. Argument je glasio otprilike: svatko ima obvezu slijediti svoju savjest čak i ako je ona u zabludi. Stoga pristalice krivih religija, ako su u dobroj vjeri, imaju obvezu slijediti svoju savjest. Dakle, imaju ujedno i pravo da ih se u tome ne sprječava.

Tako je primjerice msgr. Smedt u svom uvodnom govoru rekao: “Vjerska sloboda ne bi vrijedila kada ljudi ne bi mogli izražavati naloge svoje savjesti i javno ih vršiti” (Documentation catholique, 5.1.1964., str. 74 sl).

Kritika: Zaključak je pogrešan. Ako su pristalice krivih religija u nesavladivoj zabludi, nemaju doduše moralnu krivnju, ali savjest koja je u zabludi loše djelo ne čini dobrim. Stoga nemaju objektivno pravo jer se pravo temelji na objektivnom redu.

Argumentacija se nalazi na sljedećoj razini: kad bi netko u dobroj vjeri osjećao da ga njegova vjera poziva na ubojstvo, ne bi doduše objektivno imao pravo na to, ali bi imao pravo da ga se u tome ne sprječava. Zagovornici vjerske slobode stoga moraju uvesti granicu javnog reda što je nedosljedno. Tjelesno ubojstvo promatra se kao teža stvar od zavođenja besmrtnih duša.

2. Dostojanstvo ljudske osobe

Sam koncil utemeljuje vjersku slobodu na dostojanstvu ljudske osobe: čovjek je po svojoj biti slobodan, dakle mora mu se dopustiti da bude slobodan kako bi mogao izvršavati svoje dužnosti.

“Osim toga izjavljuje (koncil) da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.” (DH 2). (...) Ovo se pravo na kraju broja 2. priznaje i izričito onima “koji ne udovoljavaju obavezi da traže istinu i da uz nju prianjaju”.

Kritika: Čovjek nije mali Bog kojemu bi se moralo dati pravo činiti što god želi. On doduše, kao biće obdareno razumom i voljom i k tome pozvano na gledanje Boga, nedvojbeno posjeduje veliko dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre ovdje govori o korjenitom dostojanstvu koje pripada području bitka.

Ovo dostojanstvo nije pak neuništivo i nepromjenjivo. Dobrim djelima ovo dostojanstvo može rasti, a zlima se može uništiti. U ovome životu čovjek doduše nikada posvema ne gubi svoje dostojanstvo, no u paklu ga gubi. Tko dakle zlorabi svoju slobodu, uništava i svoje dostojanstvo. Na tome se ništa ne može utemeljiti.

Tako uči Lav XIII.: “Ako razum pristaje uz krive ideje, ako volja bira zlo i i veže se uz njega, ni jedno ni drugo ne postižu svoje savršenstvo; i jedno i drugo otpadaju od dostojanstva koje im je urođeno i kvare se. Nije dakle dopušteno iznositi na dnevno svjetlo i stavljati ljudima pred oči što je suprotstavljeno kreposti i istini, a još mnogo manje ovu raspojasanost stavljati pod skrb i zaštitu zakona.” (Immortale Dei)

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)

Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.

Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.

Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar¹, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

Radost evanđelja - žalost vjernika (II.)

 

II.

Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu, kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska sloboda-kolegijalnost-ekumenizam, koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske revolucije sloboda-jednakost-bratstvo, programski je razvijena.

1.       Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog neo-pelagijanstva: „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...) „Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i konkretni zahtjevi povijesti prave brige“. Odakle Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja: „Na ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u vlasništvo nekolicine malobrojnih.“

I kardinal Tauran o vjerskoj slobodi…

Nakon našeg kardinala Bozanića, evo nam još jednog, vrlo uglednog, prelata koji nam progovara o (post)koncilskom nauku vjerske slobode. To je kardinal Jean-Louis Tauran, predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, koji nam u svom nedavnom obraćanju, među ostalom, iznosi sljedeću izjavu:

,,U društvu i državi sloboda je subjektivno pravo osobe i kao takvo ima ga priznati pravni ustroj. U tom području država u pozitivnom smislu mora biti neopredijeljena, jamčeći slobodu osobe i služeći općem dobru. Moderna demokratska država ne priznaje državnom ni jednu religiju da ih može sve priznati.’’

Kardinal Bozanić o vjerskoj slobodi

,,Milanskim ediktom započelo je novo povijesno razdoblje ne samo za kršćanstvo, nego i za čovječanstvo. Tim pravnim aktom nije samo završen višestoljetni progon kršćana, nego je doneseno načelo slobode vjeroispovijesti. Nije to bio akt o toleranciji, nego o ravnopravnosti svih vjeroispovijesti. Možemo reći da Milanskim ediktom prvi put u povijesti dolaze do izražaje dvije dimenzije prevažne za dobro organiziranje društva i političke zajednice, a to su: vjerska sloboda i laičnost države – kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći na blagdan sv. Jelene Križarice u nedjelju 18. kolovoza nacionalnu proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta u Rakovici kod Slunja.’’ (Glas Koncila)