Pismo mons. Marcela Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (2. lipnja 1988.)

Sveti Oče,

pregovori i rasprave s kardinalom Ratzingerom i njegovim suradnicima uvjerili su nas, premda su vođeni u atmosferi ljubaznosti i ljubavi, da vrijeme za iskrenu i uspješnu suradnju još nije došlo.

Ako je svaki kršćanin de facto ovlašten tražiti od mjerodavnih crkvenih vlasti očuvanje vjere svoga krštenja, koliko to više mogu zahtijevati svećenici, redovnici i redovnice.

Tako smo se i mi morali oduprijeti duhu Drugoga vatikanskoga sabora i reformama koje su iz njega proistekle da bismo sačuvali neokrnjenom vjeru svoga krštenja.

Krivi ekumenizam, koji je prouzročio sve novotarije koje je donio koncil u liturgiji, u novim odnosima Crkve prema svijetu, čak i u njezinu novom poimanju same sebe, Crkvu vodi k uništenju, a katolike u otpadništvo.

Cijelim bićem odbijamo ovo uništenje naše vjere. Odlučni smo pridržavati se tradicionalnoga crkvenoga nauka i stege, osobito s obzirom na svećeničku formaciju i redovništvo. Stoga držimo apsolutno potrebnim imati crkvene vlasti koje dijele naše brige i pomažu nam obraniti se od duha Drugoga vatikanskoga sabora i duha Asiza. Stoga smo molili za više biskupa izabranih u Tradiciji i za našu većinu među članovima rimskih povjerenstava kako bi nas zaštitili od svakog kompromisa.

Pismo nadbiskupa Marcela Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (20. svibnja 1988.)

Sveti Oče!

Premda se s obzirom na moguće rješenje problema Bratstva pojavila određena nada, nakon potpisivanja protokola stvorila se ozbiljna poteškoća povezana s biskupskom službom koja je dopuštena Bratstvu kao nasljedstvo moje biskupske službe.

Postalo je jasno da je za Svetu Stolicu ova podjela biskupskoga reda zbog sljedećih razloga postala izvorom strahova i briga:

Prvo, ova je biskupska služba nakon zakonskoga priznanja Bratstva družbom papinskoga prava suvišna, jer Generalni poglavar može zamoliti za ređenja biskupa po svome izboru.

Drugo, možda se ova biskupska služba može činiti određenim neprihvaćanjem mjerodavnoga autoriteta mjesne biskupske službe i podići će biskupe protiv Svete Stolice.

Treće, ova bi biskupska služba u konačnici u biskupijama možda mogla stvoriti poteškoće zbog apostolata prema vjernicima.

Nedvojbeno su to bojazni koje su već više od godinu dana dovodile do odgađanja i do izbjegavajućih odgovora Svete Stolice. To me moralno prisiljava da okončam ovo čekanje s obzirom na to da sam više puta izričito napomenuo da je našemu djelu za njegovo daljnje postojanje i širenje potrebno više biskupa.

Otvoreno pismo nadbiskupa Lefebvrea i biskupa Castro Mayera papi Ivanu Pavlu II. (1983.)

Sveti Oče,

neka nam Vaša Svetost dopusti izložiti Vam sljedeća razmišljanja s potpunom sinovskom otvorenošću. Tijekom posljednjih dvadeset godina stanje u Crkvi je takvo da ona izgleda kao okupirani grad.

Tisuće pripadnika klera i milijuni vjernika žive u stanju tjeskobe i zbunjenosti zbog „samouništenja Crkve“. Njihovo stanje zbrke i nereda prouzročeno je zabludama sadržanim u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, pokoncilskim reformama i osobito liturgijskim reformama, krivim pojmovima raširenim po službenim dokumentima i zlouporabama ovlasti koje je počinila hijerarhija.

U tim uznemiravajućim okolnostima, mnogi gube vjeru, ljubav se hladi, a pojam pravog jedinstva Crkve u vremenu i prostoru nestaje.

U našem svojstvu biskupa Svete Katoličke Crkve, nasljednika apostola, naša srca su skrhana onim što se vidi diljem svijeta, tolikim dušama koje su zbunjene, ali žele nastaviti u vjeri i moralu koje je definiralo Učiteljstvo Crkve, a koje je Crkva stalno i posvuda naučavala.

Opoziv protokola. Službeno priopćenje za tisak preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 19. lipnja 1988. god.

Ovu je odgodu zbilja teško razumjeti ako se pregovore ne promatra u njihovu povijesnom kontekstu. Premda nikada nismo željeli prekinuti kontakte s koncilskim Rimom, čak i kada su po našem prvom posjetu Rimu 11. studenog 1974. uslijedile netolerantne i nevaljane mjere - ukidanje djela 6. svibnja 1975. te suspenzija u srpnju 1976. – ove su se veze mogle održati samo u atmosferi sumnjičavosti.

Louis Veuillot kaže: „Nema netolerantnijeg čovjeka od liberala. Čim se on jedanput upustio u zabludu i revoluciju, osjeća se prokletim od onih koji ostaju u istini. Stoga ih progoni sa zajedljivošću kada ima moć!“

To je kod nas slučaj, navlastito kod onih koji su se suprotstavili liberalnim koncilskim tekstovima i reformama.

Liberali žele pod svaku cijenu da prema njima imamo kompleks krivnje dok su oni sami prijetvorni.

Tako je između 1976. i 1987. kod pregovora s kardinalom Šeperom i s kardinalom Ratzingerom vladala uvijek napeta, iako ljubazna atmosfera. Ipak smo gajili neku nadu da će nas se, kad samouništenje Crkve brže uznapreduje, na koncu promatrati s dobrohotnošću.

Dotada je za Rim cilj pregovora bio dovesti nas do prihvaćanja Koncila i reformi kao i do priznanja naše zablude. Tijek događanja me je morao odvesti toliko daleko da zahtijevam jednog nasljednika, ako ne i dva ili tri, kako bih osigurao ređenje svećenika i podjelu svete Potvrde! S obzirom na uporno protivljenje Rima, dana 29. lipnja 1987. objavio sam svoju odluku da ću rediti biskupe.

14. srpnja 1987. kardinal Ratzinger nam je otvorio nove perspektive iz kojih se s pravom moglo zaključiti da nas Rim blagonaklono promatra. Više nije bilo govora o tome da trebamo potpisati dokument koji se tiče nauka u kojem moramo moliti za oprost. Na koncu nam je najavljen vizitator i istodobno nagoviješteno da bi Bratstvo moglo biti priznato. Liturgija bi mogla biti predkoncilska liturgija, a svećenički bi kandidati mogli zadržati isti duh kao i dosada.

Pismo pape Ivana Pavla II. preuzvišenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 9. lipnja 1988.

Preuzvišenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu
nadbiskupu u miru, biskupu Tullea

Vaše pismo od 2. lipnja 1988. primio sam na znanje sa silnom i dubokom boli.

Vođen jedino brigom oko jedinstva Crkve u vjeri u objavljenu istinu koja je Nasljedniku apostola Petra zapovjednički nametnuta dužnost, prošle sam godine odredio apostolsku vizitaciju Bratstva sv. Pija X. i njegovih djela koju je proveo kardinal Edouard Gagnon. Nakon ove vizitacije uslijedili su razgovori, ponajprije sa stručnjacima Kongregacije za nauk vjere, a onda između Vas samih i kardinala Josepha Ratzingera. U tijeku ovih razgovora izrađena su rješenja koja ste Vi prihvatili i potpisali 5. svibnja 1988. Ova bi rješenja omogućila Bratstvu sv. Pija X. da postoji i da djeluje u Crkvi u punom jedinstvu s Vrhovnim Pastirom, čuvarem jedinstva, u istini. Apostolska je Stolica sa svoje strane tijekom ovih pregovora s Vama težila samo za jednim ciljem: da potiče ovo jedinstvo i da ga štiti, u poslušnosti prema božanskoj Objavi koja je dana i koja se tumači po crkvenom Učiteljstvu, naime u dvadeset i jednom ekumenskom saboru od Niceje do Drugog vatikanskog sabora.