Semper infideles (VIII.)

Profesor zagrebačkog KBF-a o filokomunističkoj pozadini TDKS-a

Drugi vatikanski sabor pokrenuo je pravu maniju za dijalogom kojom se iniciralo zbližavanje sa svim mogućim religijama i svjetonazorima. Značajno je da ovom terminu nije dana nikakva objektivna definicija – upravo u skladu s modernističkom agendom koja izbjegava jasne pojmove i voli plivati u mutnome, da bi mogla širiti svoje zablude prvenstveno kroz praksu – kada to već izričito nije moguće ili prikladno na teoretskoj razini. Tako je, pored ekumenskih strujanja kojima se težilo ukloniti razlike između Katoličke crkve i nekatoličkih zajednica, započelo i zbližavanja s nekršćanskim religijama te s različitim ideologijama, među kojima posebno mjesto zauzima tadašnja pošast komunizma. To je bilo posebno aktualno u, naravno, tadašnjim zemljama 'istočnog bloka', gdje je nastao sasvim jasan odmak od dotadašnjeg usmjerenja beskompromisnog raskrinkavanja te najveće zločinačke idologije i porobljivača u povijesti ljudskog roda – prema riječima Pija XI.: 'izopačene u sebi', prema suradnji i 'dijalogu'. Micali su se s pozicija i ušutkavali biskupi i svećenici vjerni staroj – katoličkoj liniji, a favorizirali oni otvoreni kompromisima. Imamo za to očigledne primjere: kardinali Mindszenty, Beran i Slipyj – pravi mučenici za katoličku vjeru koji su proveli godine po komunističkim zatvorima, a nisu doživjeli nimalo ugodan tretman od koncilskih dijalogizatora. Nešto se slično dogodilo i kod nas. Nasuprot beskompromisnom stavu bl. Nadbiskupa Stepinca koji je najoštrije osudio tzv. 'svećenička udruženja' stvorena od komunističkih vlasti koje su u njih htjele privući kompromitirane svećenike, nakon Koncila su – vođeni njegovim duhom, naši vodeći modernisti osnovali jedno reciklirano 'svećeničko udruženje' (tzv. TDKS – Teološko društvo Kršćanska sadašnjost) koje je bilo vođeno istim ciljevima, ali sada predstavljeno u novom ruhu – dijaloga Drugog vatikanskog sabora. Nažalost se kod nas, i unatoč i neovisno o općoj svijesti koja je bila pogubnost komunizma za hrvatsko nacionalno biće, u najvišim crkvenim krugovima upravo u ime vjernosti tom 'duhu Koncila' predstavljenom kao nedodirljivu svetinju, nametnula apologija tih istih agitatora, pokušavajući na svaki način opravdati tu njihovu rabotu. Ta tko bi mogao dopustiti da bude imalo mrlje na našim 'velikim koncilskim teolozima'?

No ipak, u novije se vrijeme javljaju objektivni povijesni istraživači koji bez pristranosti otkrivaju pravu istinu, a isto to možemo pronaći – doduše ne lako i uz puno truda, i u crkvenim krugovima. Jedan od zanimljivih i vrijednih svjedoka za povijesnu istinu je i profesor zagrebačkog KBF-a, mons. Vladimir Zagorac. Iako nije bio na tradicionalnoj liniji jer piše kritički o tradicionalnoj teologiji i zdušno promiče liturgijsku reformu i novi red Mise, ipak u svojoj knjizi: ,,Memoari", tiskanoj u ograničenoj i privatnoj nakladi, daje svjedočanstvo o aktivnostima naših vodećih 'koncilskih teologa' koje prenosimo u nastavku.

,,Druga podjela bila je prema odnosu na pokret Kršćanska Sadašnjost: pozitivni su bili članovi i simpatizeri, a negativni protivnici i neopredjeljeni. Taj pokret je bio pokušaj redovnika profesora da preuzmu vodstvo u crkvenoj politici. Budući da se nisu htjeli poistovjetiti sa svećeničkim udruženjem, u kojem su bili uglavnom svećenici i redovnici koji su se moralno kompromitirali, osnovali su u dosluhu s UDB-om svoje novo udruženje. Da je to bilo u vezi s komunističkim vlastima, pokazuje i činjenica da su oni održali teološki tečaj za političare, dakako ne s namjerom njihovog zbližavanja Crkvi i vjeri nego da ih osposobe za uspješniju borbu protiv Crkve. Komuniste je naime samo to interesiralo, a Kršćanska Sadašnjost im je u tom pogleda izašla u susret. Na Fakultetu se ta podvojenost osjetila u blokiranju svih napredovanja profesora. Članovima Kršćanske sadašnjosti hrvatski su biskupi naime zabranili svako napredovanje. A oni su izričito rekli: ako ne možemo napredovati mi, neće napredovati ni drugi. Kako su imali većinu u Vijeću fakulteta, zapriječili su u glasovanju za napredovanje sve svoje političke protivnike. Tako sam ja od stupnja docenta do stupnja izvanrednog profesora čekao punih dvanaest godina, dok je Statut fakulteta predviđao rok od tri godine. Očito nisam bio u milosti KS-a. Kasnije sam ja surađivao s izdavačkom kućom Kršćanska Sadašnjost jer su oni bili službeni izdavači liturgijskih knjiga na kojima sam ja radio, ali mi nikada nisu isplatili ugovorenu svotu zarade. A te zarade npr. na Misalu i Časoslovu nisu bile male. Zato su prihvatili štampanje mojih knjiga, dakako uz lihvarske uvjete. Budući da je meni u prvom redu bilo stalo da moje knjige iziđu, nisam u tome pravio problema. Nisam nikad ovisio o novcu“ (109.-110. str.)

Još korisnih i poučnih tekstova o ovoj temi možete pročitati na odličnom blogu Murus inexpugnabilis:

Uloga komunističkih vlasti u osnivanju TDKS-a

TDKS i modernističko divljanje na KBF-u

Konzervativni udar na Glas Koncila 1971. - dvije verzije priče

Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu

Bl. Alojzije Stepinac je tražio izopćenje udruženjaša

Don Srećko Pavić - protiv udruženjaša i civilnog braka

Da,otpor ima svoje nasljednike

Zadarski slučaj - plod "postkoncilske obnove"

Semper infideles (VII.)

 

Posve nezanimljiv blog, neomodernistička naklapanja i otrcane fraze kojima u našem narodu nitko ne bi ni vjerovao da nije duha Koncila, da nije dvoznačnosti u samim koncilskim dokumentima, da nije modernističkih petokolonaša u strukturama koji umreženo šire krivovjerja i uništavaju Crkvu Kristovu. Stoga, oprez!

Donosimo nekoliko citata sa službenih stranica pokreta „Mi smo Crkva - Wir sind Kirche“, na hrvatskom jeziku – da nisu žalosni, bili bi smiješni. Članak o blaženom Stepincu rječito zbori o kakvom je pokretu i kakvim ljudima riječ. Suvišno je i razmišljati o svemu tome!

I.

„Kolegijalnost: Tražimo reformu u Vatikanu kao i reformu crkvenih zakona za krajevne crkve.

Solidarnost: Tražimo da se Crkva maksimalno založi za socijalnu pravdu i za ljudska prava te da njezin bankarski sistem bude transparentan.

Jednakost spolova: Tražimo jednaka prava za muškarce i žene u Crkvi.

Službe u Crkvi: Tražimo novi pristup službama u Crkvi koji neće isključivati oženjene svećenike.

Etika: Tražimo drugačije naučavanje morala u pogledu kontracepcije i homoseksualnosti.

Jeste li za Crkvu sa narodom? Potpišite ovu peticiju kojom ćete zamoliti novog Papu i…

Čim sakupimo 1 000 000 glasova predat ćemo peticiju u Vatikan i na taj način osigurati da se vaš glas čuje.“

Semper infideles (VI.)

Jasno je da obred, obično pogrešno shvaćen, i odnos prema njemu, već nekoliko desetljeća postaje prepoznatljivim znakom po kojemu se neke svrstava u napredne ili nazadne, konzervativne ili avangardne. Ipak, jedno se ne smije previdjeti: četrdesetak godina poslije koncilske konstitucije o liturgiji nije se dogodilo rastakanje obreda. Baš suprotno: obred je - u drukčijemu obliku od pretkoncilskoga - u teološkoj misli zadobio središnje mjesto, kao posrednik u razumijevanju kršćanskoga bogoštovlja.

Ponovno otkrivanje ili novi pristup, ma koliko bio ponavljan u akademskim krugovima, još uvijek nije postao očitost u sadašnjoj teološkoj svijesti koja je duboko vezana uz neoskolastička pitanja i tzv. novi ritualizam koji im se prilagođava. I obično je tako. Kada se danas čuje pojam obred ili ritus, spontano se pomišlja na ritualizam, ceremonijalizam, formalnost bez životnosti, izvanjskost bez srca. Zato je dobro navesti te negativnosti, kako bi se ponovno uspjela zahvatiti obrednost u temelju vjere.

U tome je segmentu Caselova Mysterien theologie upozorila da je nemoguće pojmovno dijeliti događaj od obreda, kao ni objektivno od subjektivnoga otkupljenja, odnosno ostvarenje i slavljenje otajstva.

Što vrijede sjajne riječi o krsnome umiranju grijehu i o suukopanosti, ako ne postoji snaga simbola vode, već je ona pretvorena u dogmatski valjano, ali liturgijski nerazumljivo dozirano kapanje na glavu novokrštenika.

Pretjerani prekid koji je izišao per excessum izvan okvira obredne maksimalne granice bio je karakterističan za liturgiju prije Drugoga vatikanskoga sabora i doživio je svoju protutežu u pretjeranosti per defectum.

Semper infideles (V.)

Horor avaz

Ondje gdje se nekada herojski živjelo kršćanstvo, gdje su potekle rijeke mučeničke krvi poradi vjernosti Našemu Gospodinu Isusu Kristu i njegovom mističnom Tijelu, Crkvi, izdaja tim više boli!

Dragi čitatelji, oprostite što morate čitati ove citate!

Dragi Bože, oprosti nam što ovo prenosimo!

Semper infideles (IV.)

- ,,nažalost, nakon prosvjetiteljstva mi smo se okrenuli obrambenjaštvu (umjesto da smo bili promotori kulture)’’

- ,,[potrebna] promjena mentaliteta – od paternalističkog i klerikalnog prema ekleziologiji zajedništva’’

- Pavao VI. - ,,osoba koja je voljela svoje vrijeme’’

- Rahner za vrijeme koncila ,,mnoge pridobivao za novu sliku Crkve’’ (danas je on mrtav – ne može mu se ništa dogoditi, pa je to slobodno reći)

- ,,odbacivanje zidova koji postaju nepotrebni’’

- danas nije prikladno vrijeme za ponovno izdavanje Holandskog katekizma kod nas (tako su joj rekli), što bi svakako trebalo učiniti, ali ako vi kao studenti uputite peticiju izdavačkoj kući, možda se odluče izdati

(studentske bilješke s predavanja)

Semper infideles (III.)

„1. Usporedba pretkoncilskog i koncilskog pristupa jedinstvu kršćana

Stav koji je Katolička crkva izrazila kroz Drugi vatikanski koncil prema činjenici postojanja drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica neki nazivaju i 'kopernikanskim obratom'. Možda se u određenom smislu može i tako reći, no pri tome ne treba previđati, da i 'koncilskom ekumenskom obratu' u Katoličkoj crkvi prethodi određeno vrijeme priprave za koncilske stavove, postoji vrijeme njihova 'dozrijevanja', vrijeme 'preteča' koncilskog ekumenizma, zahvaljujući kojima se već puno prije Koncila sve više i sve snažnije upućivalo na ono što je zajedničko svim kršćanima i što omogućuje ne samo dijalog nego i prakticiranje određenih stupnjeva međucrkvenog bogoštovnog zajedništva, što sve opravdava govor i o pretkoncilskom ekumenizmu u Katoličkoj crkvi.“

Semper infideles (I.)

„Zato je proučeno 20 stoljeća kršćanske liturgijske povijesti; imajući u vidu osjetljivosti suvremenog čovjeka, probrano je iz te povijesne baštine ono što je najbolje i što i danas može nositi bitnu poruku, a šira kreativnost je za kasnije. Nakon duge liturgijske zaleđenosti nije se moglo drukčije postupiti, a da se ne riskiraju kakvi krivi koraci. Ipak se nove liturgijske knjige ne mogu optužiti za arheologizam: one su izrađene s velikim osjećajem za suvremenog čovjeka, a kad jednom njihovom adekvatnom primjenom autentični duh kršćanske liturgije postane životnom svojinom novih vjerničkih naraštaja, nastupit će samo po sebi vrijeme novih rascvata.“

Tomislav J. Šagi Bunić: „Jeke jednoga Koncila“, KS Zagreb 1984.

Komentar: How, yes, no!!!