Propovijed mons. Marcela Lefebvrea 30. lipnja 1988. u Ecôneu prigodom biskupskih posvećenja

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Dragi prijatelji!

Draga braćo!

Danas smo se okupili na zacijelo povijesnome svečanome obredu. U povodu toga ću vam odmah na početku svojega nagovora dati nekoliko obavijesti.

Zbog prve ćete se informacije možda malo začuditi. To je i mene samoga iznenadilo. Sinoć je u 18 sati došao izaslanik Nuncijature u Bernu s jednim dopisom koji je sadržavao apel Svetoga Oca. Ovim mi je apelom jednostavno stavio na raspolaganje vozilo koje me je još sinoć trebalo odvesti u Rim. Time se trebalo spriječiti da danas provedem ova ređenja. Međutim, nije mi spomenut razlog zbog kojega bih se trebao uputiti u Rim, kao ni na koje mjesto u Rimu. Više od toga ne znam. U svakom slučaju, sinoć u 18 sati stavljeno mi je na raspolaganje vozilo koje me je smjesta trebalo odvesti u Rim. Sami ćete prosuditi koliko je svrhovit i smislen ovaj poziv.

U tijeku ove godine bio sam često u Rimu, danima, pa i tjednima. Sveti me Otac nije pozvao da ga posjetim. Nedvojbeno bih bio sretan da sam ga smio posjetiti. Jednako bih tako bio sretan da je došlo do konačnih sporazuma. To je bila prva obavijest koju vam prenosim, onakvu kakvu sam sinoć dobio u dopisu Nuncijature.

Sada ću vam dati nekoliko uputa o svečanomu obredu kako biste bolje razumjeli značenje ovoga obreda.

Ređenici, budući biskupi, već su u moje ruke položili zakletvu koja se nalazi u knjižici. Zacijelo su mnogi od vas nabavili ovu knjižicu kako bi mogli pratiti obred biskupskoga ređenja. Dakle, zakletva je već položena. Jednako su tako ređenici već položili Antimodernističku zakletvu kako je prije bilo propisano za biskupsko ređenje i na koncu Ispovijest vjere. Ove su prisege i Ispovijest vjere ređenici položili u moje ruke nakon kratkih duhovnih vježbi u tijeku posljednjih dana u Sidersu, u kantonu Valais. Stoga se ne trebate čuditi da odmah počinjemo s pitanjima o vjeri. Crkva zahtijeva ova propitivanja od osoba koje trebaju biti posvećene. Nakon svečanoga obreda smijete biskupe naravno zamoliti za blagoslov i poljubiti im prsten. U Crkvi, pak, nije običaj da se biskupima poljube ruke kao što se ljube ruke novozaređenoga svećenika. Biskupe se moli za njihov blagoslov i ljubi im se prsten.

Na stolu s knjigama u Upravi stoji vam na raspolaganju još knjiga i knjižica koje sadržavaju sve informacije. Iz ovih informacija možete saznati zašto se održava ovaj svečani obred, premda se čini da se održava protiv volje Rima. Nužno je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Za kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troye u Španjolskoj, primjerice, to su tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nikako ne dolaze u obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, provodimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svima onima koji su bili prethodnici papā, koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo.

Među spisima koji Vam stoje na raspolaganju pronaći ćete zaista izvrsnu studiju dr. Rudolfa Kaschewskyoga njemačke „Una Voce-Korrespondenz“. Ova studija odlično objašnjava zašto se, da bismo pomogli vama i vašim dušama, nalazimo u izvanrednom stanju. Vjerujem da vaš pljesak nije bio svjetovni, nego čisto duhovni čin. Time ste izrazili svoju radost da konačno imate katoličke biskupe i svećenike koji spašavaju vaše duše, koji podjeljuju vašim dušama život našega Gospodina Isusa Krista po nauku, sakramentima, vjeri i svetoj Misnoj Žrtvi. Život našega Gospodina potreban vam je kako biste došli u nebo. Svugdje u koncilskoj Crkvi život našega Gospodina Isusa Krista nestaje. Koncilska Crkva ide putovima koji više nisu katolički putovi i koji neminovno vode do otpada od vjere. Zbog toga služimo ovaj svečani obred.

Ništa mi nije toliko strano koliko proglasiti se papom! Ja sam samo biskup Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk. „Accepi quod et tradidi vobis“.

Želim da mi se na grob napiše – a taj se dan bez sumnje neće još dugo čekati: „Tradidi quod et accepi“. To su riječi svetoga Pavla: ,,Jer ja primih od Gospodina, što vam i predadoh“ (1 Kor 11, 23). Ništa ne izmišljam. Ja sam samo jedan pismonoša koji donosi pismo. Ovo pismo nisam ja sam napisao. Ova vijest, ova Riječ Božja od Boga je, od samoga našega Gospodina Isusa Krista. Preko naših dragih svećenika koji su danas prisutni prenijeli smo vam ovu vijest. I po svima ostalima koji su bili u to uvjereni primili ste ovu vijest da morate pružiti otpor ovoj plimi otpadništva u Crkvi da biste sačuvali vjeru svih vremena i predali je vjernima. Mi smo samo prenositelji ove vijesti, Evanđelja koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist. Istodobno smo i prenositelji sredstava za naše posvećenje, istinske svete Mise i istinskih sakramenata koji zaista daruju duhovni život.

Apostolski nalog za biskupska posvećenja u Ecôneu 30. lipnja 1988. god.

Kao sastavni dio obreda biskupskih posvećenja čita se apostolski nalog (mandatum) koji izdaje Sveta Stolica imenujući kandidata koji će biti posvećen za biskupa i odobravajući da se provede obred posvećenja. Kako u iznimnoj situaciji krize koja je zahvatila Crkvu taj nalog za biskupska posvećenja 1988. nije mogao biti dobiven od Svete Stolice, a predstojala je potreba da se posvete novi biskupi radi nastavljanja djela obnove Tradicije nužnoga za opstanak i obnovu Crkve, sastavljen je nalog prema duhu Katoličke Crkve kojoj smo obvezni biti vjerni u njezinoj Tradiciji i koja u takvoj iznimnoj situaciji iz svoga bića proviđa ono što su autoriteti Crkve svojim zloporabama nepravedno uskratili.

Imate li apostolski nalog?

Imamo.

Imamo ga od svete Rimske Crkve koja je uvijek vjerna predajama primljenim od apostola te nam propisuje da te tradicije, tj. polog vjere, vjerno prenosimo svim ljudima za spasenje njihovih duša.

Budući da su od Drugoga vatikanskoga sabora sve do današnjega dana autoriteti Rimske Crkve zadahnuti duhom modernizma i tako djelujući protiv svetih predaja zdrave nauke ne podnose... odvraćaju uši od istine, a okreću se k bajkama, kako to sv. Pavao govori u svojoj Drugoj poslanici Timoteju (4, 3-4), smatramo sve kazne i cenzure koje su nametnuli ti autoriteti nevaljanima i ništavnima.

A i ,,ja se već žrtvujem i vrijeme moje smrti blizu je“. Čujem glasove koji me zovu da im se dade kruh života koji je Krist. Zato se smilujem nad narodom i ozbiljna mi je zadaća predati svoju milost biskupstva ovim veoma ljubljenim svećenicima da bi i oni mogli podjeljivati milost svećeništva mnogim klericima svetoga života formiranima prema tradicijama svete Katoličke Crkve.

Prema tome nalogu vječno vjerne svete Rimske Crkve izabiremo ove prisutne svećenike za biskupe svete Rimske Crkve kao pomoćne biskupe Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.:

Velečasnog oca Bernarda Tissier de Malleraisa

Velečasnog oca Richarda Williamsona

Velečasnog oca Alphonsa de Galarretu

Velečasnog oca Bernarda Fellaya

Kako je došlo do biskupskih posvećenja - sjećanja p. Schmidbergera

Ništa za Tradiciju Crkve nije bilo važnije, ništa nije toliko utjecalo na povijest Bratstva kao biskupska posvećenja 1988. godine. Rim je to osudio kao raskolnički čin, ali ova posvećenja bila su za nadbiskupa Lefebvrea spašavanje onoga što je on sam nekada primio iz ruke Rimokatoličke Crkve: katoličko svećeništvo.

Čovjek koji je cijelo ovo vrijeme bio uz nadbiskupa: pater Franz Schmidberger. U predavanju za braću iz svoga Distrikta prisjeća se ovog vremena i opisuje kako je došlo do biskupskih posvećenja. U hrvatskom prijevodu zadržan je upečatljiv stil usmenog izlaganja.

Draga braćo!

Želio bih vam malo pobliže pojasniti koji su povijesni razlozi doveli do biskupskih posvećenja 1988. godine.

Nadbiskup je Lefebvre o ovom problemu prvi put sa mnom otvoreno razgovarao u kolovozu 1983. godine kada zdravstveno nije baš bio najbolje. Tada je spomenuo mogućnost biskupskih posvećenja. Onda se opet bolje osjećao, pa ta tema nije više bila predmetom razgovora.

Sljedeća je etapa bila 1985. godine, oko 30. studenog / 1. prosinca 1985. godine. Te je godine nadbiskup Lefebvre zaredio svećenike u La Reji (Argentina). Tada je zaređeno osam svećenika. Mons. de Castro Mayer prvi je put sudjelovao na takvom svečanom obredu.

Potom su se njih dvojica susrela i razgovarala. Naravno, dotakli su se i pitanja treba li zarediti biskupe.

Biskup de Castro Mayer rekao je - ja sam inače sudjelovao u ovom razgovoru - da bi trebalo još malo pričekati. Ono što je bilo zanimljivo: tu je bio još jedan klerik iz Francuske koji nije pripadao Bratstvu. On se sam držao kandidatom. Vrativši se u Francusku, rekao je svojim vjernicima: „Dva su se biskupa susrela u La Reji, odlučili su zarediti biskupe i ja sam spreman“. Upravo je tako rekao s propovjedaonice. Inače, u međuvremenu je preminuo.

Sljedeći je događaj s tim u vezi bio 1986. godine prigodom duhovnih vježbi za svećenike u Ecôneu koje sam ja vodio, a nadbiskup Lefebvre je ovim svećenicima održao predavanje o problemu posvećenja jednog ili više biskupa i pokušao je to teološki opravdati. Tada je ustao pater Baumann i otvoreno se suprotstavio Nadbiskupu. Njega je pater Bisig potaknuo da se otvoreno suprotstavi. To jednostavno nije bila inicijativa patera Baumanna. Pater Baumann je bio vicerektor u Zaitzkofenu. To je bila poprilično neugodna situacija. Vidjelo se da iz Zaitzkofena dolazi protivan vjetar. To je bilo prije svega otvorena uvreda Nadbiskupu.

Nakon toga sam otputovao u Zaitzkofen i rekao pateru Bisigu i pateru Baumannu da tu ne mogu više ostati. Pater Baumann je premješten u Diestedde, a pater Bisig je postao priorom u Überlingenu. Pater Schulz i još jedan pater su preselili u Zaitzkofen.

U ovo je vrijeme Nadbiskup pokušao nekako ohrabriti biskupa de Castro Mayera da zaredi jednoga biskupa. Rekao je da je to dosta daleko od Rima, on je u Brazilu. To će ostati prilično neopaženo. On treba ići naprijed. Ali biskup de Castro Mayer to nije htio učiniti.

Onda su došla svećenička ređenja 1987. u Ecôneu kada je Nadbiskup najavio da ozbiljno o tome razmišlja da zaredi nasljednika, biskupa. Rim je to odmah čuo, odmah razumio i Nadbiskup je odmah pozvan na razgovor u Rim s kardinalom Ratzingerom. Razgovor je održan 14. srpnja 1987. Kardinal mu je tada rekao: „Kod Vas bi se mogla obaviti vizitacija“. Oni su na sve moguće načine pokušali spriječiti biskupsko posvećenje, dakako.

Nadbiskup je rekao. „I… što ćemo sada učiniti?“ Napisao je 28./29. kolovoza pismo budućim biskupima. Zašto 28./29. kolovoza? Nadnevak nije posve jasan. Napisao je „29. kolovoza, na blagdan sv. Augustina“. Blagdan svetog Augustina je 28. kolovoza. Nadbiskup je zacijelo počeo pisati pismo 28. kolovoza, dovršio ga 29. kolovoza, a na pameti mu je bio blagdan sv. Augustina. To se tako može objasniti.

Naravno, onda se postavilo pitanje izbora kandidata. O tome, dakako, neću ništa reći. Tu nema ništa što bi se trebalo objaviti.

Onda smo imali susret s Nadbiskupom 30. rujna 1987. u Rickenbachu. Bile su to tri osobe iz generalne uprave: generalni poglavar, generalni tajnik i generalni ekonom: ja, današnji biskup Tissier de Mallerais i današnji biskup Fellay. Pitali smo se u tom času što učiniti. Hoćemo li prihvatiti ponudu Rima: vizitaciju ili će se odmah zarediti biskupi. Nadbiskup je razmatrao nadnevak i to naime 27. prosinca u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu.

Kratko nakon toga je došla 40. obljetnica biskupskog posvećenja mons. Lefebvrea 3. listopada u Ecôneu. Nadbiskup je rekao: „Čini mi se da se sada nešto promijenilo u Rimu. Rim će dopustiti vizitaciju“. Napisao je istodobno pismo kardinalu Ratzingeru tražeći, ako bude vizitacije, da bismo veoma željeli da to bude kardinal Gagnon. On je bio Kanađanin, bio je pročelnik Papinskog vijeća za obitelj i bio nam je naklonjen.