Kvadratura kruga

O

kupljeni prošlog 31. kolovoza u Courtalainu, dvanaest poglavara Ecclesia Dei zajednica potpisalo je pismo u kojem izražavaju svoju reakciju na nedavni motuproprij Traditionis custodes pape Franje.

Hvala, Sveti Oče?...

Vrijedno iskrene sućuti

S

ituacija s obredima sv. Pija V. i Pavla VI. opisana je u nedavnom motupropriju Traditionis custodes: nemogući suživot, čak i na razini liturgijskih načela.

Prve reakcije na motuproprij Traditionis custodes

N

a prve, vrlo raznolike reakcije na motuproprij Traditionis custodes pape Franje objavljen 16. srpnja 2021., nije trebalo dugo čekati. 

Tko je to rekao? Kardinal Burke ili nadbiskup Lefebvre?

,,Kardinal Caffarra [Carlo Caffarra, pokojni bolonjski nadbiskup] koji je bio moj dragi prijatelj, prišao mi je i rekao: što se događa? Rekao je da se oni koji brane nauk i disciplinu Crkve sada nazivaju papinim neprijateljima. A to je simbolika onoga što se dogodilo. Tijekom moga svećeništva uvijek su me kritizirali da sam previše obazriv na ono što papa govori. A sada se nalazim u situaciji u kojoj me zovu neprijateljem pape, što ja nisam.” (kardinal Raymond Burke, ,,Razgovor s Rossom Douthatom”, New York Times, 9. studenoga 2019.)

,,Što sam mogao željeti kao veći dokaz toga da je Rim smatrao moj rad korisnim za Crkvu i za dobro duša? I sada, s obzirom na to da radim posao vrlo sličan onome koji sam radio trideset godina, odjednom sam suspendiran a divinis, možda uskoro izopćen, odijeljen od Crkve, otpadnik, i tko zna što još. Je li to moguće? Je li ono što sam radio kroz trideset godina također bilo podložno suspenziji a divinis?”

(nadbiskup Marcel Lefebvre, propovijed u Lilleu, 29. kolovoza 1976.)

Apologia kardinala Burkea pro vita sua

U nedavnom intervjuu s katoličkim novinarom Rossom Douthatom, kardinal Burke – za koga se smatra da je konzervativni kritičar Franjinog pontifikata – predstavlja obranu svoga djelovanja u Katoličkoj Crkvi. Suprotno glasnim tvrdnjama Papinih pristaša, Burke sebe ne smatra Franjinim neprijateljem. On naprotiv vjeruje da čuva pravovjerni katolički nauk, kao što je nerazrješivost ženidbe. Čineći to, Burke priznaje da je za vrijeme Franje izgubio naklonost, što uključuje njegovo uklanjanje iz Kongregacije za biskupe, a zatim iz Apostolske Signature. Ipak, Burke tvrdi da ne napada papinsku službu; on jednostavno propovijeda vjeru.

Kao što je gore prikazano, više Burkeovih obrana paralelne su onima koje je prije više desetljeća pružio nadbiskup Lefebvre, osnivač Svećeničkoga bratstva sv. Pija X (FSSPX). Štoviše, pogledajmo sljedeću izjavu kardinala Burkea:

Problem s motuproprijskim Misama

Motuproprij Summorum pontificum službeno je okončao kanonsku borbu oko tradicionalne rimske Mise – ali je li to kraj borbe za Misu svih vremena?

Od motuproprija Summorum pontificum 2007. papa Benedikt XVI. promijenio je pravno stanje Mise tvrdnjom da tradicionalna Misa nikada nije bila ukinuta. Zahvaljujući tome Misa je ponovno uspostavljena kao sveopći zakon Crkve i ne može se više smatrati zabranjenom, pa čak ni iznimkom: no nažalost, izraz ,,izvanredni oblik“ koji se upotrebljava u motupropriju je obmanjujući. Rim predstavlja stvari kao da sada postoje dva ususa (način slavljenja) istoga rimskoga obreda: ,,oba su izraz istoga lex orandi – pravila molitve – Crkve” (uputa Universae Ecclesiae, br. 6).

Kardinal Stickler napisao je 2004. o intervenciji kardinala Ottavianija i Baccija:

,,Analiza Novus orda koju su učinili ova dva kardinala nije nimalo izgubila svoju vrijednost ni, nažalost, svoju važnost… Danas mnogi smatraju rezultate reforme razornima… oni su vrlo brzo razumjeli da je promjena obreda vodila temeljnoj promjeni nauka.”

A Bratstvo sv. Pija X. ozbiljno preispituje, ako ne njegovu valjanost u načelu, onda barem ,,zakonitost svete Mise i sakramenata služenih u redovnome obliku” (UE, br. 19) jer je veoma teško, kao što je to kardinal Ottaviani primijetio već 1969., smatrati da su Misa sv. Pija V. i ona Pavla VI. iste ,,apostolske i neprekinute predaje” (UE, br. 3).

Dokument je proturječan utoliko što isključuje mogućnost da svećenici koji su najprivrženiji tradicionalnoj Misi odbiju biti biritualci (služiti i novi obred, nap. prev.). Proturječje se pokazuje također u isključivanju staroga obreda svećeničkih ređenja iako se ta točka izravno protivi načelu spomenutome u br. 3. glede privrženosti ,,načinima slavljenja koji su na sveopćoj razini predani apostolskom i neprekinutom tradicijom” (UE).

Praktično gledano, biskupi nastavljaju ograničavati slavlje tradicionalne Mise, tražeći podjeljivanje dopuštenja koje više nije potrebno, često uz druge proizvoljne uvjete. Zato kada molimo da ,,Misi svih vremena” bude brzo vraćen monopol koji ona u Latinskoj Crkvi nikada nije smjela izgubiti, ipak ne možemo a da odlučno ne upozorimo protiv redovnoga pohađanja takvih biskupijskih Misa pod trenutnim uvjetima.

Indultizam kardinala Burkea

Nakon uvođenja novog obreda 1969. god., u praksi se nametnuo stav da je tradicionalni obred zabranjen i da ga nikome nije dopušteno služiti, nego da je svaki svećenik obvezan služiti novi obred. Zato u cijeloj Crkvi – osim na rijetkim mjestima, nastalima kroz izuzetne okolnosti – nije bilo moguće taj obred služiti u redovnim kanonskim okvirima. Tako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X., djelo nadbiskupa Lefebvrea, vrlo brzo nakon njegova osnutka bilo osuđeno te nepravedno i protuzakonito ukinuto, a isto su prošli i drugi slični pokušaji. Svećenici koji su se usudili dalje služiti tradicionalni obred, bili su nemilosrdno progonjeni i kažnjavani suspenzijama i izbacivanjem iz svojih župa, redovničkih zajednica ili biskupija. Tako bismo u bitnome mogli opisati stanje stvari sve do objave motuproprija Summorum pontificum pape Benedikta XVI. 2007. godine. Tradicionalna latinska Misa nije se mogla javno služiti bez izričitoga biskupova dopuštenja. A uvjeti za dobivanje toga dopuštenja bili su u praksi vrlo skučeni i prepušteni biskupovoj svojevoljnosti, gdje se s tradicionalnom Misom postupalo više po načelu 'sprječavanja veće štete', nego po ikakvim objektivnim mjerilima. Nije postojala nikakva obveza sa strane biskupa da udovolji molbama zainteresiranih, niti se sa strane vjernika govorilo o ikakvome pravu, nego su prevladavali subjektivni i praktični razlozi. A doktrinarno su se ova dva obreda promatrala, ako ne tako da je tradicionalni obred inferiorniji novome, onda da su barem jednako vrijedni i da se pri molbi za služenjem tradicionalnoga obreda radi o subjektvnim preferencijama, estetskim, kulturalnim, duhovnim razlozima, a nikako o tome da bi netko bio nezadovoljan ili stavljao u pitanje doktrinarnu ispravnost i plodove novoga obreda. Motuproprijem Summorum pontificum stvari su se malo promijenile utoliko što se priznalo da svaki svećenik ima pravo privatno služiti tradicionalni rimski obred. No na području javnoga služenja i dalje je ostalo uvelike mutno područje, gdje se i dalje ne govori ni o kakvim pravima ili obvezama, nego su stvari i dalje izričito koncipirane tako da i jedan i drugi obred imaju istu doktrinarnu vrijednost i da ona ne može biti motiv da bi se tražio tradicionalni obred. Zato ni danas svećenici u okviru redovnih biskupijskih ili redovničkih struktura ne mogu ostvariti pravo da služe isključivo tradicionalni obred, nego ih se prisiljava služiti novi obred sa svim uključenim zastranjenjima i zloporabama.

Na temelju opisanoga stanja stvari možemo razabrati postojanje jednoga specifičnoga fenomena u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora i uvođenja novoga obreda. To je stajalište po kojemu je netko privržen uz tradicionalni obred, ali ne iz prvenstveno doktrinarnih razloga – zato što on prikladno i savršeno izražava vjeru Crkve, što novi obred ne čini – nego na temelju navedenih sporednih razloga (estetskih, kulturalnih, društvenih ili duhovnih elemenata). Time se automatski pristaje i na pretpostavke koje stoje u pozadini – da crkveni pastiri mogu svojevoljno manipulirati tradicionalnim obredom, zabranjivati ga ili dopuštati kako, kada i gdje oni to žele – i da se tradicionalni obred ne može služiti niti se smije u njemu sudjelovati bez izričitoga dopuštenja crkvenih pastira. To dopuštenje – koje se nekada izdavalo u izričitome obliku, a danas biva manje izričito – naziva se na latinskome ,,indultum“ te ovo stajalište ili zabludu možemo nazvati indultizam. Da još jednom definiramo: indultizam je zabluda po kojoj se ne smije sudjelovati na tradicionalnim Misama koje služe svećenici ili zajednice kojima je to bilo zabranjeno samo zato što nisu htjeli služiti novi obred Mise, te se od tih svećenika ne smiju primati sakramenti.