Kulturna kamuflaža

U tumačenju Svetog Pisma, gotovo svaki dan, u nekim časopisima ili određenim publikacijama čuju se mišljenja koja se, tko poznaje Tradiciju i Učiteljstvo, s njima uopće ne uspijevaju uskladiti. Riječ je o oponašanju onih koji se nalaze na istoj strani kao Bultmann [protestantski teolog, nap. prev.].

[...] Šutnja koju mnogi propovjednici, kateheti - a da ne govorimo o piscima - drže o grijehu, smrti, o sudu, o paklu i samom raju svodi se na svjetovnu kamuflažu: svijet uistinu o ovim stvarima ne želi čuti. A po kukavičluku i gluposti se dospijeva do toga da nas se mora vidjeti kako se smijemo dok netko drugi o tome govori!

(Odlomak uzet iz spisa kardinala Giuseppea Sirija)

Izvor: cordialiter.blogspot.com

Rušitelji su Crkve već izišli iz mode

Pastoral nije umjetnost kompromisa i popuštanja: to je umjetnost skrbi za duše u istini. Kada je ovo rečeno, svi su razumjeli: također, a i nadasve oni koji su izopačivali i kritizirali. Jezik dobroga pastira oprečan je onomu što govore neki današnji teolozi. Ne vjerujem u mogućnost raskola. Oni koji rabe svoju crkvenu službu za podrivanje Crkve, vrijede, u biti, u očima svijeta samo stoga što postoji ona Crkva koji oni kane razoriti u ime „buduće Crkve čovječnosti“. K tome, ima mnoštvo znakova, navlastito izvan Europe, koji pokazuju da su rušitelji Crkve izišli iz mode.

[Misao kardinala Giuseppea Sirija uzet iz časopisa „Renovatio“, VI, 1970.]

O lažnom ekumenizmu - kardinal Siri (III.)

 

,,Razlika između katolika i nekatolika, ukoliko žele biti braćom, jest u vjeri. Treba imati hrabrosti to reći i, uvijek to reći. Služiti se skliskim taktikama koliko i ljubaznima, nijansirati sve obrube u nesigurnom sutonu koji dokida sva neugodna stajališta, nije bavljenje ekumenizmom. A jest kada, vršenjem svake kreposti, sa svim osobnim žrtvama, sa svom čvrstom strpljivošću, s najnježnijom ljubavi, donosi jasne pojmove. Zar bi možda bio povratak punom jedinstvu među vjernicima prevaljen put popločen dvosmislenostima i poluistinama? Sada je jasno da se mora prijeći ovaj most - rimski primat - i ako ga se ne prijeđe svjesno, ne postiže se jedina i istinska svrha ekumenizma. I ocrtava se stvarna pogibelj u toj oduševljavajućoj stvari. Evo tko predstavlja pogibelj da od ekumenizma učini gomilu krnjih učenja. Ima pisaca koji, zlorabeći ime teologa i dostojanstvo istraživanja, ljušte jednu po jednu istine katoličke vjere, i cijepaju Učiteljstvo ignorirajući ga. Navode druge na sumnju da oni uopće znaju da je Božja istina jedna i savršena i zanijekana u jednoj točci - takva joj je nutarnja logika i suglasje - valja sve zanijekati. Ne razumiju da je Bog sve povjerio jednom Učiteljstvu koje je toliko sigurno i božanski zajamčeno da se može tvrditi «quod Ecclesia semel docuit, semper docuit».

Možda su također zaboravili da vidljivost Crkve i njezina ljudska stvarnost nju uopće ne kompromitiraju, pokazujući Božju ruku u onome što, povjereno ljudskim rukama, danas ne bi postojalo i bilo bi odvajkada mrtvo. Naša nas braća čekaju, ali nas očekuju na svjetlosti dana, a ne među nesigurnim sjenama noćnim!

(kardinal Giuseppe Siri, iz časopisa «Renovatio», XII (1977.), svezak 1, str. 3-6)

Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena

I.

Prvi znakovi ovog kasno dolazećeg proljeća pokazuju da je ove godine prisutno određeno povećanje u oblačenju muške odjeće od strane djevojaka i žena, čak i majki. Sve do 1959. u Genovi bi takva odjeća obično značila da je dotična osoba turist, ali sada se čini da postoji značajan broj djevojaka i žena iz same Genove koje biraju, barem na izletima, nositi mušku odjeću (hlače).

Raširenost ovog ponašanja nas obvezuje na ozbiljno promišljanje, i zato tražimo od onih kojima je upućena ova napomena da svakako posvete ovom problemu svu pažnju koju zaslužuje od svakoga tko je na bilo koji način odgovoran za nekoga pred Bogom.

Želimo prije svega dati uravnotežen moralni sud o nošenju muške odjeće od strane žena. Zapravo, naše misli se samo mogu baviti pitanjem morala.

Ekumenizam i intercommunio - Kardinal Siri II.

Problem je intercommunija nadasve težak i može predstavljati stranputicu s pravog ekumenskog puta, pokazati se pravom zamkom za mnoge dobronamjerne katolike i pružiti novo svjedočanstvo zastranjenja teologa od teologije [...] Jedinstvo se nikada neće postići polovičnim riječima, pojmovima izrečenima do pola, dobrovoljnim početcima i tumačenjima. Ako bi ovo netko nazvao jedinstvom, ne bi znao što govori ili bi lagao znajući da laže [...] Krivo ekumensko približavanje zaraženo je relativizmom na dogmatskoj razini; to je tema koja se danas obrađuje eufemistički pojmom pluralizma. U suštini nauka koji je Katolička Crkva prihvatila objavljenim i sigurnim ne može postojati pluralizam. To pretpostavlja relativizam koji logički dovodi do rastakanja svega; ne dakle jedinstvo, nego uništenje. Je li možda jedinstvo djelo uništenja? Pluralizam je u ukusima, u izgledu, u simpatijama, u iskrenim prilagodbama jeziku kultura - salva veritate - ali nikada u suštini istine i samih činjenica. Također i u stvarima koje se tiču ljudi koje je „Bog ostavio ljudima na raspravu“, no zacijelo ne u stvarima koje je On trajno definirao za vrijeme i vječnost.

[Odlomak uzet iz Uvodnika kardinala Giuseppea Sirija koji je objavljen u “Renovatio”, IX – 1974.]

Sadašnja situacija u Crkvi jedna je od najtežih u njezinoj povijesti

Diktatura mišljenja u kojoj živimo odražava se također i u crkvenom životu. Izdavaštvo spremno poticati samo nešto fantastično, nečuveno, irealno, te kritizirati prošlost jer je prošla i predviđati budućnost samog svjetla, posvemašnjih pobjeda čovječanstva, slušajući u tome zakon nametanja proizvoda, potraživanja potrošača, dakle u svrhu dobitka, danas je jedna od rana i u Crkvi. Danas, svakog teologa koji prolazi kao ikonoklast, osloboditelj, inovator, uhvati uslužno izdavaštvo koje preko svih kanala društvenih sredstava priopćavanja proširuje ove ugodne nesuglasice, ovo ikonoborstvo iz ljubavi prema udobnosti i uspjehu. Divizam teologa, pisaca, protestnih osoba: to je bol, patnja za današnju Crkvu. Oni koji ocrnjuju prošlost Crkve kako bi time ustvrdili da će upravo po nijekanju prošlosti Crkva ponovno izroniti vjerodostojnijom. […] Sadašnja situacija u Crkvi jedna je od najtežih u njezinoj povijesti jer je ovaj put ne zahvaća vanjski progon, nego izopačenje iznutra. Još gore. Ali vrata paklena neće nadvladati.

[Misao kardinala Giuseppea Sirija uzeta iz časopisa "Renovatio", VI, 1970.]