Ljetni kamp za dječake ,,Honor“

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u ljeto održava kampove za djecu i mlade koji su kroz različite društvene aktivnosti, ali i ozbiljne duhovne sadržaje (sv. Misu, ispovijedi, kateheze), namijenjeni njihovoj cjelokupnoj osobnoj izgradnji. Video donosi promotivni sadržaj za jedan od kampova koji se održava u SAD-u (u saveznoj državi Maryland).

Mrežno povezani uređaji i isključena sposobnost rasuđivanja

Istraživački news-magazin 60 Minutes Overtime koji se prikazuje na CBS objavio je prve rezultate opsežnoga i detaljnoga ispitivanja iz kojih je razvidan utjecaj pametnih telefona i ostalih tablet računala na razvoj dječjih mozgova.

Novinari CBS-a otkrivaju kako su se zainteresirali za neurološki utjecaj mrežno povezanih uređaja na djecu nakon sastanka s Tristanom Harrisom 2017. godine. Bivši direktor tvrtke Google objasnio im je, ne trepnuvši okom, da su pametne aplikacije dizajnirali njegovi inženjeri kako bi ,,uhvatili pozornost korisnika“ i ,,stvorili naviku“, a time i oblik ovisnosti.

Programeri to čak nazivaju ,,hakiranje mozga“, ali se zbog toga ne doimaju posebno zabrinuti. Da bismo izmjerili utjecaj koji imaju mrežni pametni uređaji na malu djecu, moramo se prisjetiti da djeca u SAD-u provedu na svojim mobitelima u prosjeku četiri i pol sata dnevno, a mladi ih Europljani brzo sustižu.

Sve više djece dobiva svoje pametne telefone i tablet računala u sve mlađoj dobi: pitamo se zašto!

U dva izvješća prikazana u emisiji 60 Minutes pedijatar Dimitri Christakis, ravnatelj Dječje bolnice u Seattleu i profesor na Medicinskom sveučilištu u Washingtonu, objašnjava kako mala djeca koriste sve više mobilnih uređaja kako bi se smirili umjesto da se nauče smiriti uz pomoć svojih roditelja.

Ovaj autor 70 i više radova o djeci upozorava da tehnologija sve više zamjenjuje odnos djece s roditeljima. Upozorava roditelje: ,,Djeci je potrebnije roditeljsko krilo od aplikacija“.

Uloga roditelja u duhovnoj dobrobiti njihove djece

Ovo izdanje pisma ,,S katedre ravnatelja škole“ izdano je na blagdan Uznesenja te ga je napisao o. Jonathan Loop, ravnatelj Škole Bezgrešnoga Začeća.

Dragi roditelji,

U Jeruzalemu, malo izvan staroga grada, nalazi se svetište posvećeno Gospinu usnuću. Prema jednoj drevnoj tradiciji, njezino Uznesenje se dogodilo u istome gradu u kojem je njezin Sin doživio slavno Uzašašće na nebo. U kripti ovoga svetišta nalazi se kip usnule Gospe iznad kojeg je mozaik našeg Gospodina Isusa Krista koji je čeka na nebu. Kao da je arhitekt želio stvoriti dojam da će čim se Gospa probudi, vidjeti Sina koji će je povesti da bude dionica Njegove slave.

Ovaj prizor lijepo ovjekovječuje osjećaj koji je Crkva izrazila u zbornoj molitvi liturgije Uznesenja Blažene Djevice. Molimo za milost da uvijek budemo usmjereni na nebeske stvari kako bismo zaslužili sudjelovati u slavi naše Gospe. U određenome smislu, to je cilj kršćanskoga života: da sve više i više u nama zavlada želja za nebom i gledanjem Boga.

Bog daje roditeljima djecu s očekivanjem da će mu roditelji djecu vratiti. Kao rezultat toga, Njegova je glavna briga da roditelji surađuju s Njim da bi probudili u svojoj djeci ovu želju. U svjetlu te činjenice, svako obrazovanje je u osnovi vjersko. Sve što prenosimo djetetu znači, izravno ili neizravno, probuditi u njemu interes za Boga i sve što se odnosi na Njega. To uključuje i plemenite napore koje vi kao roditelji činite da biste ostali vjerni brojnim malim i zahtjevnim područjima vaših staleških dužnosti, što me često nadahne divljenjem.

Imajući na umu ove misli, cilj ovih pisama za sljedeću školsku godinu bit će u pravom smislu nastojati razviti dublje razumijevanje vjerskoga obrazovanja: osposobljavanje mladoga uma i volje da shvati vjeru (i da vidi svijet u svjetlu vjere) i da je živi. To će iziskivati raspravu o polazištima vjerskoga obrazovanja kao što je izlaganje vjere i katoličkoga nauka, podučavanje djeteta o liturgijskome životu Crkve, čak i stvaranje navika za određena djela milosrđa.

Međutim, važno je shvatiti da se srž ovoga obrazovanja najbolje izražava u zbornoj molitvi VI. nedjelje nakon Duhova:

,,Jaki Bože, čije je sve što je dobro, usadi u naše grudi ljubav k tvojemu imenu i daj da u nama poraste bogoljubnost, pa što je dobro da njeguješ, a što je po pobožnom nastojanju poraslo, da očuvaš.“

U konačnici, roditelji trebaju pomoći Bogu pobuditi u djeci ljubav prema imenu Božjemu i vjerskomu duhu, što je jedno duboko priznanje njihove ovisnosti o Bogu. Nadalje, pozvani su hraniti ono što je dobro u svojoj djeci – tj. dobre i plemenite navike dostojne djece Božje – i gajiti u njima privrženost prema dobru koje će im omogućiti da ga brane kada je napadnuto, jer će se to neizbježno jednom dogoditi.

Tajna kako odgojiti djecu da bi se naučila poštovanju

Ravnatelj Akademije Bezgrešnog Začeća, o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem tekstu promišljanja o važnosti poticanja duha poštovanja u našoj djeci.

Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus“, koji je – kao što objašnjava Pio XI. – cijela svrha katoličke formacije.

U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh“. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.

Ipak, najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:

,,Duh voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju težiti.“

Ono što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.

Srednja škola za dječake ,,Notre Dame de La Salette“ (SAD)

Srednja škola za dječake Notre Dame de La Salette je tradicionalna katolička škola s internatom koju je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo 2005. Nalazi se u SAD-u (savezna država Illinois). Srednja škola La Salette pruža snažno vjersko, akademsko i fizičko obrazovanje u moćnom katoličkom okružju i broji ukupno oko 100 učenika. Sljedeći videozapis pruža dojam o tom okružju i važnosti katoličkoga obrazovanja i odgoja radi očuvanja vjere i formacije iz koje će poteći buduća svećenička zvanja, kao i uvjereni katolički muževi koji će djelovati u svijetu za ponovnu uspostavu i obnovu Kristova Kraljevstva.

St. Mary's Academy and College, Kansas - Očuvanje katoličkog odgoja

U gornjem videozapisu možete pogledati promotivni video za akademiju (osnovna i srednja škola) i koledž (fakultet) St. Mary's u američkoj saveznoj državi Kansas, koji je najveća obrazovna ustanova koju vodi Svećeničko bratstvo sv. Pija X. s ukupno oko 900 učenika i studenata. Ovo veliko djelo jedan je od oglednih pokazatelja obnove Tradicije na svim razinama koju Svećeničko bratstvo s Božjim blagoslovom provodi već gotovo pola stoljeća za dobro Crkve i spasenje duša.

Kako odgojiti djecu da sačuvaju vjeru u modernome svijetu

Ovo predavanje održala je jedna majka trinaestoro djece za Grupu majki sv. Ane u župi FSSPX-a u Brisbaneu o svome iskustvu odgoja djece u vjeri kroz više od 30 godina.

Predstavljena mi je ideja o predavanju prije nekoliko mjeseci na sastanku skupine kada nisam baš bila usredotočena na to što me se pitalo, kao kada ste na telefonu pa vas dijete upita nešto, a vi samo kimnete glavom i kažete da, a da niste posve svjesni o čemu se točno radi. A zatim vas se kasnije podsjeti na to što su htjeli, a vi se samo maglovito sjećate cijeloga događaja. Tako je to bilo kod mene. U letku sam pročitala da nam danas dolazi gošća održati predavanje i pomislila sam kako ga trebam doći poslušati jer je tema zanimljiva, da bi nakon Mise otkrila da se radi o meni.

Ja sam obična majka, imam 55 godina, dovoljno sam stara da budem majka nekima od vas i jedina razlika je ta da „izlazim iz tunela“ dok su mnogi od vas tako mladi i prekrasni da su još u „tunelu“, vjerojatno u mraku, tražeći svjetlo na kraju. Nove majke ponekad nisu ni svjesne da postoji tunel i nadamo se da će tako kod vas i ostati! Ono što svi imamo zajedničko je ista agenda, volimo svoju katoličku vjeru i svjesni smo odgovornosti koju imamo za duše naše djece i da ih nekako moramo odgojiti u ovom modernom svijetu koji nije ništa manje od bitke, cjeloživotne bitke. Moja vlastita majka ovako je to izrazila kada sam još bila tinejdžerica kod kuće: „Htjela bih znati da će, kada ih podignem, moja djeca sačuvati svoju katoličku vjeru, živjeti moralnim životom, biti dobri građani i ako im se, nakon što to postignem, još uvijek budem sviđala, to bi značilo da sam učinila nešto dobro!“.

Moja majka je istrošila svoja koljena neprestano moleći za svoju djecu. Danas ću s vama podijeliti svoje iskustvo sa svoje trinaestoro djece i trideset godina odgoja, ali izgovarajući to čvrsto vjerujem da što više djece imaš, da to više shvaćaš da ništa ne znaš. To je kao s katoličkom vjerom: što više učiš, to je ona dublja i što više naučiš, to se sve više nedoraslo osjećaš. U svakom slučaju, da počnemo.

Čujemo mnogo negativnosti o modernome svijetu i mogli bi održati cijelo predavanje na temu zala ovoga društva. Ali o tome danas neću govoriti, nego ću pristupiti zadatku odgajanja djece u modernome svijetu s povjerenjem u našega Gospodina. Bog je znao što je radio kada nas je stvorio i kada nam je poslao djecu. On je točno znao u kojem vremenu će oni biti rođeni i u kakvom će stanju biti Crkva i društvo godine 2017. Bog želi spasenje našoj djeci više od nas i ako vjerujemo u ono što Crkva naučava, mi živimo sada jer je SADA, u ovo vrijeme u povijesti, najbolja prilika za naše spasenje. On očekuje od nas da živimo u ovome svijetu, da zarađujemo za život u ovome svijetu, da sudjelujemo u dopuštenim aktivnostima u svijetu i da budemo katolici u svijetu u širini. Pitamo se kako je to moguće, ali to je činjenica i ona nas treba ohrabriti. Bog nas je i više nego opskrbio sredstvima da podignemo svoju djecu tako da sačuvaju vjeru, pa čak i usred bijednoga stanja u Crkvi i društvu. Potražila sam statistike i pronašla samo neke iz 2011. da samo 9.2% katolika redovito ide na Misu (što god to značilo) u Novus ordo crkvama u Brisbaneu. Ne postoje statistike koje bi ukazale u kojim godinama osoba najčešće napušta svoju vjeru. Instinktivno, pretpostavljamo da ako djeca stignu do odrasle dobi sa svojom vjerom, možemo biti optimistični. Ako pogledamo našu župu možemo vidjeti da naši mladi nastavljaju prakticirati svoju vjeru jednom kad završe školu. To je samo po sebi čudesno po današnjim standardima. Trebamo pogledati kako možemo podržati taj trend tako da to i dalje bude za naše mlade ispravna i normalna stvar, usprkos privlačnoj snazi svijeta da učine drugačije. Dok su djeca mala i roditelji mogu kontrolirati sve razine njihova života, podizanje djece u vjeri je lako jer mi vodimo, a djeca vas slijede. Međutim, kada djeca odrastu i mi smo se već posvuda rasuli zbog odgajanja više djece, podizanje djece postaje sve izazovnije. Djeca moraju naučiti sama promišljati, moraju donositi svoje odluke, moraju braniti svoju volju, osporavati legitimne autoritete i pokušati naći svoju ravnotežu u školi, na fakultetu, radnom mjestu i u društvu. Ne možete uzeti sedamnaestogodišnjaka i odnijeti ga na Misu.

Danas želim s vama razgovarati o tome kako da ne dođe do te situacije. Što kao majke možemo učiniti da sačuvamo našu djecu na duhovnoj stazi dok odrastaju? Dom je vrt naše vjere i moje je uvjerenje da se duhovni okvir doma mora formirati. Djeca moraju biti odgajana u katoličkom okruženju, okružena katoličkom ljepotom i utjecajima i duh svijeta treba pripuštati ograničeno. Razmišljajte o obitelji, školi (pravoj katoličkoj školi) i crkvi kako tvore trokut, kao vrata koja dijete čuvaju unutra na sigurnome. Ako jedna od tih vrata ostanu otvorena, dijete će izaći. Moramo zajedno surađivati da bismo postigli uspjeh. Svaka stranica trokuta treba biti zaključana radi zaštite djece, zaštite njihove vjere. Mi ne ravnamo crkvom ili školom, ali one moraju imati našu podršku. Međutim, mi upravljamo našim domovima, a dom ima glavni utjecaj od to troje. Ako majke nemaju dom pod nadzorom, onda škola i župa ništa ne mogu popraviti. Milosti dane u tu svrhu dolaze od Boga, a majke su odgovorne pobrinuti se da te milosti i blagoslovi od Boga imaju priliku ispuniti dom.

Hajdemo onda izgraditi duhovni okvir koji će zaštititi dom:

Formacija karaktera u školi i obiteljskom domu

Povremeno čujemo kritiku da gdje god imamo škole da previše maturanata upadne u loš način života, dok neki potpuno napuštaju praksu katoličke vjere. Prvi poticaj je pomisliti da nešto nedostaje u njihovoj formaciji i budući da je formacija karaktera glavno djelo obrazovanja, često se upire prstom u školu. Škola doista igra važnu ulogu, i ako učitelji i upravitelji ne rade primjereno svoj posao, mogu negativno utjecati na primjereno formiranje karaktera. Ali nemojmo zaboraviti da se veći dio formacije karaktera odvija doma.

Jedan članak u starom časopisu Fortnightly Review iz sv. Louisa u Americi pozabavio se tim čestim problemom prije mnogo godina.

Kritike su, koje stižu i iz naših redova i od nekatolika, sve češće usmjerene protiv djelotvornosti formacije karaktera kako se prakticira u našim katoličkim školama. Žalosno je da djeca odgojena u katoličkoj atmosferi upadnu u zle navike nakon što napuste školu kao i ona koja nisu imala vjersku poduku. Ta optužba zaslužuje da ju se prouči.

Možda će djelovati uvredljivo ako promotrimo prošlost mladih prijestupnika s gledištem podijeljene krivnje između škole i doma. Ali maloljetničkim je sudovima, činjenica je, jako važna „okolina“; i obično gledaju situaciju u domu prijestupnika ili prijestupnice i njihov uspjeh u školi. Dr. William Healy iz Bostona koji je napravio najiscrpniju studiju o maloljetničkim prijestupima u svom djelu ,,Pojedinačni prijestupnik”, spominje veliki broj slučajeva s „lošim uvjetima u domu“ kao značajni faktor, a često kao glavni uzrok prvog pogrešnog koraka i početka zločinačke karijere. Zar ne bi bilo vrijedno istražiti naš problem iz tog stajališta?

Nema namjere u ovom tesktu prebacivati neuspjeh naših napora u formiranju karaktera sa škole na dom. I nema sumnje da se u mnogim slučajevima gdje krene po zlu s katoličkom mladeži, odnosno uđu u kriminalnu karijeru, ne može kriviti ni školu ni dom. Uzrok može biti posve u slaboj volji i zlim navikama pojedinca. Ali nevjernički dom – katolički samo nominalno, kao faktor u doprinosu mladenačkoj delikvenciji, često previđaju oni koji su spremni napasti „loše metode formacije karaktera koje prevladavaju u katoličkim školama“.

U mnogim katoličkim domovima nadahnjujući i korisni nauk koji se daje djeci u školi ne samo da nije osnažen, već ga se izruguje i gleda s prezirom. Ohrabruju se principi i načini ponašanja koji su izravno u suprotnosti s onime što je dijete naučilo dok je bilo pod skrbi katoličkih učitelja. Koji je rezultat tih dvostrukih standarda, koji se svakodnevno predstavljaju osjetljivim mladim osobama? Oni će spremno slijediti primjer i prihvatiti poglede svojih starijih kod kuće. Napokon, mladi vrlo dobro razumiju da nije važna škola, nego dom, gdje se susreću otac, majka, prijatelji i susjedi. U glavi mladih dom, a ne škola, predstavlja uzorak onoga što se događa u velikom svijetu oko njih. Dijete gleda na školu samo kao na neku epizodu, nešto kroz što treba što prije proći da bi započelo „pravi život“. Škola se ponekad gleda kao nužno zlo koje se mora susresti prije negoli se postigne velika povlastica potpunog življenja u svijetu, slobodnog od predavanja i groznih učitelja.

Euharistija i odgoj

Nadbiskup Lefebvre objašnjava koliko je važno da roditelji imaju pobožnost prema svetoj Euharistiji radi odgoja djece.

Ljudi koji su na bračnom putu trebaju imati veliku ljubav prema Svetoj Misnoj Žrtvi i prema Svetoj Euharistiji. Od tamo će crpiti milosti da ispune svoje poslanje onako kako Bog želi, osobito u vezi onoga što se tiče odgoja njihove djece.

Vrlo je bolno danas za katoličke roditelje kada oni osjećaju da im odgoj njihove djece isklizava iz ruku zbog sablazni ovoga svijeta. Oni koji bi trebali štititi obitelji i pomoći roditeljima da ih odgoje na kršćanski način su oni koji ih, naprotiv, sablažnjuju, vode u grijeh, udaljuju ih od našeg Gospodina Isusa Krista. Koja žalost, koja tragična situacija za današnje obitelji! Kolika sam pisma primio od žalosnih roditelja, moleći bogosloviju da moli za njihovu djecu, za sina, za kćer, koji su se posve okrenuli od Boga, koji su posve napustili svu vjersku praksu, koji žive nemoralne živote! A to su djeca potpuno kršćanskih obitelji, potpuno katoličkih obitelji.

Tako da se danas više nego ikad moramo prisjetiti da milosti kršćanskog odgoja djece dolaze prije svega od ljubavi i pobožnosti samih roditelja prema Svetoj Euharistiji. I od tamo će zauzvrat i njihova djeca trebati crpsti sve milosti koje će im trebati da se odupru sablaznima ovoga svijeta.

(Propovijed održana u Econêu, 7. siječnja 1977.)

Vodič za mlade roditelje: kako podići veliku, svetu katoličku obitelj

Dok će priče o velikim obiteljima ohrabriti tek vjenčane parove, vjerojatno će biti i napeti oko skorašnjih odgovornosti i svjesni nedostatka svog znanja.

Uporište mog života kao oca velike obitelji bio je Penny-katekizam koji sam naučio kao dijete. Prva dva pitanja bila su: ,,Tko te je stvorio? – Bog me je stvorio; Zašto te je Bog stvorio? – Da bi Ga upoznao, ljubio i služio Mu u ovom životu i da bi zauvijek bio sretan s Njime u idućem životu.“ Zatim smo naučili da smo stvoreni na sliku i priliku Božju jer imamo besmrtnu dušu. Moramo se više brinuti za dušu nego za tijelo jer: „Što vrijedi čovjeku ako zadobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“

Svaku osobu Bog je stvorio za ljubav. Svako dijete je uzvišena molitva i dar Bogu koje će, vođeno tako da roditelji surađuju s milostima svog poziva, zauvijek voljeti i hvaliti Svemogućeg Boga.

Zato nije čudo da su obitelji poslušne Božjoj volji tako blagoslovljene. Postoje teška razdoblja, koja su iscrpljujuća i traže mnoga odricanja, ali opet, On je žrtvovao Svoj život da bismo mi mogli biti blagoslovljeni. Roditelji slijede Njegove stope da bi njihova djeca bila blagoslovljena.

Sjećam se kako sam razmišljao da je brak prva ozbiljna i možda najvažnija odluka koju ću ikada učiniti i kako nemam iskustva kako se nositi s takvim odgovornostima. Dvije stvari su pomogle mojoj supruzi i meni da budemo uvjereni u našu zajedničku odluku. Prije nego što smo se upoznali, oboje smo bili predani Gospi i molili joj se za dobrog, katoličkog supružnika, roditelja naše djece.

Upoznali smo se u skupini prijatelja. Dok još nismo razmišljali o braku, prepoznali smo jedan drugoga kao dobrog potencijalnog partnera i roditelja. Tako smo uputili i našu djecu, da mole i da prosuđuju potencijalne supružnike prije nego se zaljube. Jer jednom kad se zaljube, pamet zakaže.

Vjenčali smo se kada je Drugi vatikanski sabor završio. Radovali smo se velikoj obitelji sa šestero ili više djece, ali smo zaboravili brojati. Bog nas je blagoslovio s četiri dječaka i šest djevojčica. Još više nas je blagoslovio s dva svećenika u FSSPX-u i jednom klauzarnom sestrom karmelićankom i dvadeset i osmero unuka, zasada. Svi osim jednog u obitelji prakticiraju tradicionalnu vjeru. Crna ovca je podlegla privlačnostima svijeta, ali nije odbacila vjeru. Budući da sva braća i sestre mole za nju, siguran sam da će se jednog dana i ona vratiti.

Uskoro je moja žena započela svakodnevno s obiteljskom molitvom krunice. Ta sveta navika nastavlja se i u obiteljima naše djece.

AAA traže se roditelji!

Ako u mislima brzo prijeđemo sve događaje koji su zbili unutar Crkve u ovoj tek protekloj godini, možemo samo s gorčinom zaključiti da je za Zaručnicu Kristovu zima još duga i proljeće kasni s dolaskom.

Nas se katolike može usporediti sa židovskim narodom Staroga zavjeta koji je četrdeset godina lutao Sinajskom pustinjom prije nego je dospio do obećane zemlje.

Isto kao što sada ne uspijevamo vidjeti tračak Restauracije i još tumaramo pustinjom II. vatikanskog sabora. Sve se to zbiva jer očigledno još nismo dostojni nazočiti pobjedi Bezgrješnog Srca Marijina.

Nismo toga dostojni? Zbog ove bi se rečenice netko mogao namrgoditi! Molimo molitve na besprijekornom latinskome, poznajemo sve rubrike Mise svih vremena i znamo dokazati ozbiljnim argumentacijama da je II. vatikanski sabor u rupturi u odnosi na prošlost. Protupovijest, potom, naša je jača strana i navijamo za Vandeju (na način nogometne momčadi) i za Cristerose! K tome, u borbi protiv pobačaja i protiv protuprirodnih zajednica uvijek smo na prvoj crti i pokret je u našoj DNK! Što drugo trebamo činiti? Očito nedostaje temeljna stvar: ne misliti samo kao katolici, nego i živjeti kao takvi, razmišljajući o činjenici da su ove strašne godine scenarij zastrašujućeg rata zloduha protiv Katoličke Crkve! Nalazimo se upravo na sredini 100 godina slobode koje su dane sotoni u ukazanju koje je imao Lav XIII.!