Djelovanje je tajnih
sljedbi bitno sotonsko
Isusu Kristu pripada svaka vlast; na Ime Isusa Krista
svako se koljeno prigiba također i u podzemlju. Narodi su mu dani u baštinu. Dok
On dopušta da se paklena neman koprca podno njegovih nogu, On pobjeđuje i slavi
pobjedničko slavlje. Anđeli već pjevaju njegovu konačnu pobjedu!
Djelovanje je revolucije i tajnih sljedbi bitno
sotonsko. Sve u njima je laž, fatalni suslijed zabluda, slijepih nagnuća prema
uništenju spojenih s posvemašnjom nesposobnošću da se izgradi nešto trajno za
sreću naroda, čak i samo nešto vremenito.
Njihove ideje i načela nose znamen zvijeri paklene.
Odjek je to pobune palog anđela koji pokušava povući za sobom čovjeka kojeg je
Bog veoma volio. A, tko je kao Bog, drage Sestre? Vrata paklena neće nadvladati
Crkvu koju je On utemeljio. Konačna pobjeda nije za one koji nose znak zmaja,
nego za nas koji nosimo ime Isusa Krista na našim čelima i njegovu ljubav u
našim srcima!
Providnost hodi stazama koji su ljudskom duhu
neshvatljive; samo ćemo gore imati radosno iznenađenje, divljenje velikoj
božanskoj zamisli čiju samo pokoju crtu sada zamijetimo, a ne vidimo cjelinu.
Trebalo je da Isus pati i da tako uđe u svoju slavu; treba da Crkva i duše
prođu istim putem. Crkva ne živi samo jedan dan: kada su mučenici padali kao
zimske snježne pahulje, sve se činilo izgubljenim, međutim, njihova je krv bila
plodno tlo za budućnost.
Ne živimo za
sebe, sve trebamo gledati kroz Božje planove. Naše boli, kada bi dosegle
vrhunac i kada bismo mi same morale biti
žrtvovane u katastrofi, stječu i pripravljaju buduće slavne pobjede Crkve. Radimo
za one koji će doći iza nas; oni će požeti, ad majorem Dei gloriam, plod naših
suza i možda i naše krvi.
Crkva prelazi iz jedne borbe u drugu, iz osvajanja u
osvajanje, sve do blažene vječnosti. Griješio bi tko bi u sadašnjem trenutku
htio prosuditi sveukupnost stvari. Mi imamo obećanje i jamstvo vječnog života i
ono što nas tješi je da Bog slavi pobjedno slavlje tim veličajnije koliko nas
je ta pobjeda stajala. Ugodnije je dakako živjeti u vremenu relativnog mira;
ali živjeti u turbulentnim vremenima svakako je poticajnije, plemenitije i zaslužnije. Naša je dužnost krčiti, obrađivati i orati zemlju; drugi će skupiti
žetvu…a ona, bogata i obilna, smjestit će se u žitnicama Nebeskog Oca. Sotonina
će pak pregnuća biti sve bjesnijima i očajnijima, a svetost pravednika sve
sjajnijom, sve dok ne bude više vremena a Sotona bude zauvijek bačen u ponore
paklene.
[Treći dio odlomka iz okružnice blažene Marije
Deluil-Martiny, herojske utemeljiteljice sestara Kćeri Srca Isusova od 8.
prosinca 1882. godine]
