Mislim kako je potrebno ostati u stvarnosti, onakvoj
kakva ona uistinu jest. Prije svega, nismo dužni uvijek dati svoje mišljenje o papi.
Ljudi ne očekuju to od nas, ne očekuju da sutra u vašim propovijedima bude
uvijek nešto o Papi. Postoje druge teme. Pustite ovaj problem, pustite ovaj
uistinu vrlo osjetljiv, težak i bolan problem koji žalosti i muči vjernike. Ako
vam netko osobno dođe i pita vas o tome, dajte mu riješenje Svećeničkog
Bratstva, ono što misli Bratstvo: «ovo je misao vodilja Bratstva u sadašnjim
prilikama u pogledu na Papu, Sakramente i sv. Misu.» No, nemojte uvijek uzeti ovo
kao temu za vašu propovijed tako da vjernici izađu nakon toga uplašeni. Jedni
kažu: «Ah. On je rekao ovo, ono. Nije u potpunosti u redu itd.» To nije u redu,
to uznemirava vjernike, to ničemu ne služi. Ono što ljudi od nas traže jest posvećenje, biti posvećeni po
Sakramentima, po Svetoj Misnoj Žrtvi. Govorite im o njihovim vlastitim problemima,
o njihovom osobnom posvećenju. Bog zna kako tema ne nedostaje. Kadšto, kada
ste u prilici održati neko predavanje ili vas netko osobno za to zamoli,
skupite nekoliko osoba i objasnite im situaciju na vrlo precizan način.
Ono što
vjernici traže od vas jest da budete svećenici kao oni koji su to bili prije
vas i posvećivali svoja sela. Koliko je bilo svetih svećenika koji nisu u svemu
bili poput Župnika Arškoga, no posvetili su svoj narod, svoja sela. Bili su
istinski svećenici, svećenici u koje su ljudi imali povjerenja, koji su poput
sv. Pija X. išli k umirućima i pomagali im dobro umrijeti, pripremali ih za
smrt. Život svećenika je jedinstven: pripremiti djecu za prvu sv. Pričest, za
sv. Potvrdu, poučiti ih u Katekizmu, sačuvati ih u sv. Vjeri, pripremiti ih
možda za redovničko ili svećeničko zvanje. Dakle, očito je kako je krepost
svećenika ljubav, božanska krepost Ljubavi. Bog je Ljubav. To je ono što
trebamo biti.
Mons.
Lefebvre: Duhovna obnova za svećenike 1980.
