Nasljedujući primjer nadbiskupa Lefebvrea koji je priznavao
i poštivao zakonite crkvene vlasti na čelu sa Svetim Ocem, ne dopuštajući
dijaboličnom sedisvakantizmu da uzme maha, i mi čuvamo vjeru u Petrov primat i
nezabludivost, štiteći se od poslijekoncilskih tzv. slabih papa i njihove
zloporabe autoriteta, zdušno prijanjajući uz vjeru svih vremena i liturgiju
svih vremena. U ovoj konfuziji koju su posljednjih dana proširili svjetovni
mediji u orkestriranoj akciji s tradicionalnim neprijateljima Crkve, pozivamo
na mir i razboritost, daleko od bilo kakve prenagljenosti i ishitrenosti.
Budući da se nakon Sabora izgubio zdrav nauk o službi Svetog Oca kao i o odnosu Rimskog Prvosvećenika prema svetoj
Predaji, nije isključeno da bi ono klatno oduševljenja i proglašavanja svakog
pape svetim, ili odmah nakon preminuća („santo subito“) ili odmah po izboru („santo vivo“), kod mnogih sada moglo
otići u suprotni ekstrem, jer se sve temeljilo na pretjeranom oduševljenju,
klicanju svjetovnih medija, krivim legalističkim predodžbama bez uporišta u
tradicionalnom nauku koji je ionako držan prevladanim, a tzv. „živo
Učiteljstvo“ je moglo fabricirati istinu kako mu odgovara. Sada će se to, čini
se, svima obiti o glavu.
Stoga razmišljamo skupa s velikim teolozima Crkve, od kojih
su neki i sveci, o nezabludivosti Rimskog Prvosvećenika i o neprolaznosti i
neuništivosti svete Majke Crkve unatoč mogućim kušnjama kakve Crkva još nije
vidjela.
Ovaj je članak objavljen još u ožujku u tijeku nakon odreknuća pape
Benedikta XVI., a prije izbora pape Franje, nakon posljednje faze razgovora Bratstva
sv.Pija X. s Vatikanom, u vrijeme tjeskobne sedisvakancije kada smo svi živjeli
u neizvjesnosti, no držimo ga vrijednim prilogom upravo u novonastaloj
situaciji u Crkvi.
Obratite pozornost na prosudbu dvaju posljednjih
pontifikata - što bi se tek onda moglo reći o samo nekoliko mjeseci papinstva
pape Franje?!
Dr. Klaus Obenauer je na
svoj uobičajeni uravnotežen način pokušao obraniti prilog kardinala
Brandmüllera o Koncilu, rekavši u jednom članku na katholisches.info da
Kardinal ne želi niveliranje dogmi i ne-nezabludivih izjava Učiteljstva, nego ono
što Obenauer naziva „donjom granicom“ učiteljskog navješćivanja.
Pius.info se ovdje ne
želi sada baviti onime što je kardinal Brandmüller mislio ili što nije mislio,
nego tezom dr. Obenauera, jer je ona zbilja centralna točka trenutne diskusije
između Bratstva sv. Pija X. i Rima:
Može li ne-nezabludivo
Učiteljstvo otpasti od vjere?
O ovome prilog p. Matthiasa
Gaudrona.
Dr. Klaus Obenauer
priznaje u svojem prilogu da Učiteljstvo u slučajevima u kojima ne govori s
konačnom obvezom, naravno da može načelno zabludjeti odnosno da se zabluda
ovdje ne može odmah isključiti.
Tada se postavlja
pitanje: „Do koje mjere Učiteljstvo u takvim slučajevima može zabludjeti,
skrenuti s pravoga puta?“ Njegov odgovor: „Otpada od vjere, pa makar bio i samo
sadržajni( a ne zlonamjerno željeni) i to doduše po svojoj cijeloj
integralnosti, ne može biti(gramatički ispravno bi se trebalo reći: ne može do
toga doći); tako da bismo imali posla s nekim Učiteljstvom koje je (pa bilo to
samo 'materijalno') otpalo od integralne vjere.
Toliko daleko, dakle,
zabluda (ne konačno obvezujućeg, a time i ne-nezabludivog) Učiteljstva nikada
ne može ići da se (pa bilo to i samo sadržajno) dovede u proturječje s
vjerom,to jest: s onim što je već određeno da pripada Pokladu vjere.“
„Iz eklezioloških je
razloga isključeno“ da se ekumenski Koncil s Papom na čelu jednodušno dovede u
proturječje s onim što je određeno da pripada u vjeru.
Takvu se tezu, doduše,
može zastupati i za to navesti dobre razloge, ali po mojem mišljenju ona ne
može vrijediti čak ni kao sigurno mišljenje (sententia certa), i ne može zahtijevati viši zahtjev istinitosti od
vjerojatnog mišljenja (sententia
probabilis). Sententia probabilis
je nauk za koji postoje ozbiljni, ali ne posvema uvjerljivi razlozi. I protivno
shvaćanje ima svoje argumente i stoga se može zastupati.
Papa haereticus
Cijeli niz vrsnih
teologa kao Bellarmin, Suarez i Garrigou-Lagrange držali su naime mogućim ili
barem da se ne može isključiti da onaj koji ima vrhovnu vlast, naime papa, može
postati krivovjercem. Teolozi su raspravljali o pitanju ostaje li takav papa
još papa ili je automatski svrgnut, može li ga svrgnuti jedan Koncil ili barem može
li izjaviti da ga je Krist svrgnuo , a da ovaj problem ipak nisu mogli riješiti
na zadovoljavajući način.
Papa je Pavao IV. , kako
je i poznato, živio u trajnom strahu da jedanput na papinsku Stolicu može biti
izabran čovjek dvojbene vjere i stoga je izdao bulu Cum ex apostolatus officio po kojoj bi takav izbor od samog početka
trebao biti nevažeći.
Veliki su teolozi
zastupali mišljenje da Papa po svojoj vladavini Crkvi može nanijeti veliku
štetu te da u tom slučaju postoji pravo na otpor. Tako piše Suarez: „Ako naime
(papa) naredi nešto protiv dobrih običaja, ne treba ga slušati. Ako nešto
poduzme protiv očite pravednosti i općeg dobra, dopušteno je oprijeti mu se.
(Opera omnia X, Pariz 1856. Ff, str. 321, Tractatus de fide dogmatica, disp 10,
sect 6, nr.16) A sveti Robert Bellarmin misli: „Kako je prema tome dopušteno
oprijeti se papi koji napadne tijelo, tako je također dopušteno oprijeti se
onome koji straši duše ili zbunjuje državu,
a tim više, ako bi kanio razoriti Crkvu. Dopušteno je, kažem, pružiti mu
otpor, ne ispunjajući mu naredbe i sprječavajući da mu se ostvari volja.“ (O papi,
Augsburg 1843., str. 403.; 2. Knjiga, odjeljak 29)
Na koncu, u poruci u La
Salette, čije je širenje dopustila Crkva, kaže se čak: Rim će izgubiti vjeru.
Dakle, ne bi se trebalo ishitreno isključiti mogućnost katastrofalnih kušnji
koje nadilaze sve što je dosada od kušnji sručilo na Crkvu. I sam Krist kaže o
kušnjama posljednjih vremena da su one tako strašne da se nijedan čovjek ne bi
spasio kad se ne bi skratili dani oni. (usp. Mt 24,22).
Ako se heretički papa ne
može isključiti, ako „Rim može izgubiti vjeru“, onda se ne može sa sigurnošću
isključiti da jedan koncil u tekstu koji nije nezabludiv, može naviještati
zabludu u vjeri. Možemo biti mišljenja da se takvo nešto neće dogoditi, ali ne
može se onima koji to drže mogućim predbaciti da su napustili temelj katoličke
vjere. Time izjava kardinala Brandmüllera ostaje krivom također i u
Obenauerovoj dobronamjernoj interpretaciji.
II. vatikanski sabor
Ovo su bila poglavito
teoretska promišljanja. Drugi vatikanski
sabor faktički nije naviještao herezu, tj. nije se izravno ogriješio o vjerskoj
istini. Ali Sabor je naviještao zablude „koje se doduše ne ogrješuju izravno o
vjeru, ali ipak se ne mogu uskladiti s tradicionalnim crkvenim naukom i praksom
ili barem u svojim posljedicama svode na vjerske zablude“. Sa svojim
slavopojkama drugim religijama i svojim ekumenizmom poticao je indiferentizam koji sve religije drži manje ili
više jednako dobrima.
Nije, nažalost,
pretjerivanje ako netko tvrdi da je Koncil povukao narode u apostaziju.
Konzervativna strana, nažalost, često jednostavno ne želi činjenicama pogledati
u oči: Danas imamo mnogobrojne heretike na biskupskim i teološkim katedrama, a
u navještenju kakvo se prakticira po župama, za jednog je vjernika u normalnom
slučaju gotovo nemoguće ne postati materijalnim heretikom. Tvrdnja da Koncil s
time nema nikakve veze, njihovim stalnim ponavljanjem ne postaje
vjerodostojnijim. Jasno je da su korijeni toga u Koncilu, a nije slučajno da se
nakon Koncila na Crkvu sručila grozna kriza vjere.
Poslijekoncilski pape
Ne smijemo se ponašati kao
da poslijekoncilski pape nemaju nikakve veze s vjerskom krizom. Osobito kod
Ivana Pavla II. uopće nismo bilo puno udaljeni od pape haereticusa, jer što treba misliti o papi koji vjernicima na
općoj audijenciji (9. rujna 1998.) izjavljuje da su sve religije potaknute
Duhom Svetim, a njihovi su utemeljitelji „s pomoću Duha Svetoga imali dublje
religiozno iskustvo“? Što se treba misliti
kada jedan papa više puta sudjeluje na poganskim obredima i cjeliva Kuran?
Objašnjenje koje sve
pokušava proglasiti bezazlenim govoreći da je Ivan Pavao bio Poljak i cjelivao
sve što mu se predavalo, ovdje i nije baš od pomoći.
Zasigurno je Ivan Pavao
II. također često dokazao da želi ostati katolikom i da ne želi biti heretikom,
ali ovdje ostaje jedan problem. Jedino rješenje koje za to mogu ponuditi, jest
rješenje liberalnog katoličanstva kako su ga primjerice opisali Pijo IX. ili
kardinal Billot. Liberalni katolik s jedne strane želi ostati katolik, s druge
pak strane želi se također svidjeti bezbožnom svijetu te koliko je god moguće,
izići mu ususret.
Čak i u pontifikatu
Benedikta XVI. bilo je mnogo toga što kao katolici ne možemo razumjeti. Kako to
da je dopuštao da se i dalje izdaju njegove stare knjige (djelomično s novim
predgovorom) u kojima se nalaze navodi koji su barem blizu herezi? Kako jedan
papa može reći da su protestanti „Crkva na drugi način“ i u protestantizmu je
kršćanstvo „tako reći poduzelo pomak naglasaka“ (Licht der Welt, str. 120f)?
Time se pak protestantizmu pripisuje opravdanost postojanja.
U istoj knjizi kaže s
jedne strane „da ne postoje dva puta spasenja, da je Krist dakle Spasitelj
židova, a ne samo pogana“, ali odmah nadodaje da se u novoj molitvi „ne moli
neposredno za obraćenje židova u misionarskom smislu“, nego samo za to da
„Gospodin privede povijesni čas u kojem ćemo svi biti ujedinjeni jedni s
drugima“(str.133). Za čovjeka koji logično razmišlja jedva da je moguće
shvatiti kako se to ne treba moliti za obraćenje židova ako je Krist Spasitelj
židova.
Kako dr. Obenauer na
kraju svojeg priloga pojašnjava, u pitanjima vezanim za Drugi vatikanski sabor
postoji potreba za raspravom. Ovu raspravu Rimska strana do dana današnjeg
odbija time što je svaka načelna kritika Koncila zabranjena.
Preuzeto s www.pius.info