Bol i zbunjenost spopali
su mnoštvo vjernika, svećenika, župnika, redovnika i redovnica nakon vijesti da
je redu Franjevaca Bezgrješne, Congregatio fratrum Franciscanorum Immaculatae,
odista zabranjeno služiti svetu Misu po starom Obredu. Postavilo se pitanje: je
li Crkva Majka ili maćeha? Crkva je kao mistično Tijelo Kristovo Majka, ali
često, kao ljudski autoritet, osobito nakon II. vatikanskog sabora jest maćeha.
Mnogobrojne duše,
rekosmo, trpe poradi ove nepravedne kušnje jer je u dubokom proturječju s
motuproprijem Benedikta XVI., izdanom 2007., Summorum Pontificum koji je olakšao celebraciju Mise po tridentskom
obredu koji, uostalom, nikada nije bio dokinut i uvijek je vrijedio kako je i
izjavio sveti Pijo V. u buli Quo primum tempore:
„ …također im trajno
dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada
potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god
Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne,
osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti.
Jednako tako određujemo
i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi
svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne
obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili
primorava zamijeniti ovaj Misal;
Neka, dakle, nikome od
ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe,
uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i
zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko
drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i
blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla…“
Franjevcima Bezgrješne
neće većma biti dopušteno pridržavati se uredbi Benedikta XVI., „pape u miru“,
koji je još živ, uredbi napisanih u motupropriju Summorum Pontificum:
„Prema tome,
dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu
Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan
XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut. Uvjeti za upotrebu ovoga
Misala, propisani prethodnim dokumentima »Quattuor abhinc annos« i »Ecclesia
Dei«, mijenjaju se na sljedeći način:
Čl. 2. U Misama
koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda,
biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao
blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. Ili Rimskim misalom koji je objavio papa
Pavao VI. godine 1970., i
to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome
ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od
Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.
Čl. 3. Ukoliko
zajednice Ustanova posvećenoga života i Družbi apostolskoga života, bilo
papinskoga bilo biskupijskoga prava, u konventualnim odnosno »zajedničkim«
slavljima unutar vlastitih crkvi žele slaviti svetu Misu prema izdanju Rimskoga
misala iz godine 1962., to im je
dopušteno. Ako pojedina zajednica, ili cijela Ustanova odnosno Družba želi
često, ili redovito,ili trajno održavati takva slavlja, neka o tome odluče viši
poglavari u skladu s crkvenim pravom te prema vlastitim zakonima i odredbama.
§ 3. Dopušteno
je zaređenim klericima služiti se također Rimskim brevijarom koji je blaženi
Ivan XXIII. objavio 1962. godine.
Suočeni smo s
istinskom zloporabom ovlasti, koja je ostvarena interpretacijom koja odstupa od
važećih normi: u kanonskom pravu nikada nije dopušteno interpretirati norme
protiv njihovog ratia, poglavito
protiv salus animarum koji je suprema lex i nadustavno načelo cijelog
uređenja Crkve. Piše Sandro Magister: Franjevci Bezgrješne
„žele biti
vjerni Tradiciji u posvemašnjem poštivanju crkvenog Učiteljstva. Istina je da
se u njihovim zajednicama slave mise i po starom obredu kao i po novome, kao
što uostalom u cijelome svijetu čine stotine drugih redovničkih zajednica-da
uzmemo samo primjer benediktince iz Nursije-primjenjujući duh i slovo
motuproprija Summorum Pontificum
Benedikta XVI.
Međutim, upravo
im je ovo osporila skupina unutarnjih disidenata koji su prizvali na vatikanske
vlasti, tužeći se na prekomjernu naklonost svoje kongregacije slavljenju Mise
po starom obredu, s učinkom stvaranja isključenja i suparništva unutar
zajednice, rušenja unutarnjeg jedinstva i, ono najgore, slabljenja
najopćenitijeg „sentire cum Ecclesia“.
Vatikanske su
vlasti odgovorile poslavši lani apostolskog vizitatora. A sada je imenovan
komesar. A ono što ponajvećma iznenađuje jest posljednjih pet redaka Dekreta od
11. srpnja:
„Dodatno uz gore
izneseno, sveti je otac Franjo odredio da je svaki redovnik kongregacije
Fratara Franjevaca Bezgrješne dužan
slaviti liturgiju po redovitom obredu i da će, eventualno, uporabu izvanrednog
oblika (Vetus Ordo) morati izričito dopustiti nadležni autoriteti, za svakog
redovnika i/ili zajednicu koja će to zatražiti“.
Čuđenje proistječe iz
činjenice, da ono što se naređuje, proturječi uredbama koje je dao Benedikt
XVI. koje za slavljenje Mise po starom obredu „sine populo“ ne traže nikakvav
prethodni zahtjev za odobrenje:
„Ad talem celebrationem
secundum unum alterumve Missale, sacerdos nulla eget licentia, nec Sedis
Apostolicae nec Ordinarii sui“[1].
Dok za Mise „cum populo“
postavljaju neke uvjete, ali uvijek jamčeći slobodu celebriranja.
Općenito, protiv dekreta
jedne vatikanske kongregacije moguće je podnijeti žalbu kod Vrhovnog suda Apostolske
signature kojom danas predsjeda jedan kardinal, amerikanac Raymond Leoi Burke
koji se drži prijateljem tradicionalista.
Ali ako je dekret
predmetom Papinog odobrenja na osobit način kako se, čini se, dogodilo u ovom
slučaju, žalba nije dopuštena“ [2]. Poradi toga će se Franjevci Bezgrješne
morati pridržavati zabrane slavljenja Mise po starom obredu počevši od nedjelje
11. kolovoza.
Situacija je dakako
zbilja teška: subjektivna prava svećenika i vjernika, zajamčena već barem 500
godina trajnom papinskom vlašću i uvriježenom crkvenom praksom, osim u 38 godina koje su prošle od 1969. do
motuproprija Summorum Pontificum
2007. ( s postupnim usporavanjem tih sveza, barem počevši od 1984.) sada se
postavljaju u pitanje. Ono što je još gore, jest način na koji se to ostvaruje:
nije to jasna i organska zakonska reforma, nego papinsko jamstvo upravnog čina
koji se time proglašava neosporivim kod viših instanci.
Za Franjevce Bezgrješne,
koji su prisiljeni slaviti Misu samo na moderan način, to mora biti duboko
tragično i mučno…suze prolivene za koga i za što? Valja, pak, dobro pripaziti:
Vetus Ordo nije stvarnost zatvorena u samu sebe. Živjeti svetu Misu znači imati
drukčiji, autentičan katolički stil: u novoj se živi menzu, okupljeni zbor
zajednički slavi i sudjeluje u svećeništvu, a u staroj celebrant prinosi in persona Christi svetu Kalvarijsku
Žrtvu, a nazočni vjernici napajaju se na izvoru euharistijske Milosti. Nije
samo riječ o profinjenijim i elegantnim estetskim ukusima; ljepšim ili ružnijim
paramentima; više cvijeća na oltaru, više ili manje upaljenih svijeća; o
orguljama ili gitarama; o anđeoskim ili rock zborovima…riječ je o življenju ili
neživljenju svete Mise kao propicijatorne (pomirbene) Žrtve.
Na koncu, pak, s obzirom
na ove činjenice, nekomu će se otvoriti oči i reći će: „Istina je, dakle, da
obred Mise unosi podjele!“, i zbilja, još je napisao Magister: „ Okrnjena je
uporišna točka pontifikata Josepha Ratzingera. Od izuzetka kako se mnogi
pribojavaju-ili žele-uskoro će postati pravilo“[3].
Godine 1965. otac
Stefano Maria Manelli O.F.M. Conv. otkrio je i razmatrao Franjevačke izvore i
spise Maksimilijana Marije Kolbea. I tako je na Badnjak 1969. zatražio od
Generalnog poglavara Franjevaca Konventualaca, oca Basilija Heisera da otpočne
s novom družbom franjevačkog života. Poglavar je prihvatio zamolbu. U Pravilu piše:
molitva i siromaštvo, pokora i intenzivan rad u apostolatu. Ali koja molitva! I
koje siromaštvo! Ona molitva i siromaštvo koji dodiruju Božansko Srce i daju da
se kiša milosti spušta na zemlju, koja je danas tako suha zbog toga što se
umjesto življenja siromaštva i molitve deklamira pauperizam i, umjesto molitve,
deklamira se takozvano „ljudsko dostojanstvo“, pacifizam, ekumenizam, vjerska
sloboda…a onda se gazi dostojanstvo onoga koji poštuje Vjeru, ufanje, ljubav,
teologalne kreposti, stožerne kreposti, dogme, stalni nauk Crkve.
Franjevci Bezgrješne
podnose ljutu hladnoću zimskih mjeseci; obuvaju sandale bosonogi, također i po
kiši i snijegu. Što se tiče prehrane, ništa se ne kupuje, sve se očekuje od
Providnosti. Puno strogosti, ipak…procvat zvanja i Crkva priznaje skupinu
fratara: 22. lipnja 1990., blagdan Presvetog Srca Isusova, ondašnji nadbiskup
Beneventa mons.Carlo Minchiatti, „po odluci Svetog Oca“ (usp. Segreteria di
Stato. N. 258.501), potpisao je dekret o ustanovljenju nove Ustanove biskupijskog
prava, a 23. lipnja 1990., na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina, dogodilo se
stvarno ustanovljenje kod Centro La Pace u Beneventu, sa svečanim redovničkim
zavjetovanjem otprilike 30 redovnika. Brz rast samog reda u svijetu i
akreditivna pisma biskupa u čijim se biskupijama nalaze kuće Ustanove, doveli
su do papinskog priznanja 1. siječnja 1998., na blagdan Marije Bogorodice (usp.
CRIS Prot.n.B 242-1/94). Novost koju je predložio utemeljitelj sastoji se u „marijanskom
zavjetu“ koji se u svečanim redovničkim zavjetima polaže na prvom mjestu, a
onda slijede zavjeti čistoće, siromaštva, poslušnosti.
Karizma Ustanove jest
franjevačko-marijanska koja se sastoji u življenju franjevaštva u svjetlu
Bezgrješne po Pravilu svetog Franje Asiškoga i Marijanskog traga franjevačkog
života, s posvemašnjim posvećenjem Bezgrješnoj koje redovnike odvodi na čiste
marijanske izvore franjevaštva (Sveta Marija od Anđela) i na novije primjere i
učenja svetog Maksimilijana Marije Kolbea (koji je bio „lud“ za Bezgrješnom i
mučenik ljubavi), s osobitim poticajom na misijsko djelovanje i na uporabu
sredstava društvenog priopćavanja za apostolat.
Kakav će sada stav
zauzeti Franjevci? Hoće li ostati vjerni Tradiciji Crkve? Ili će, kako su to
već učinili ostali u prošlosti, zbog uplašenosti presudama i drakonskim mjerama,
koje su prema njima poduzete, popustiti pritiscima i ucjenama?
Ovdje nije posrijedi
neposlušnost, nego opreka između dviju poslušnosti: pokoravati se ljudima ili
Bogu. Nijedna norma svete Majke Crkve ne može sadržavati štetu za spasenje
duša; ako bi je sadržavala, prestala bi ipso
facto biti crkvenom normom i bila bi to osobna samovolja crkvenih ljudi
koji su je objavili. A to, u kanonskom pravu, nema samo etičku vrijednost, nego
i juridičku vrijednost koja se odmah primjenjuje. Iz toga slijedi da, tko se
god odupire nepravednoj naredbi, ne krši pravo, nego ga primjenjuje i, štoviše,
tko primjenjuje nepravednu normu, krši kanonsko pravo.
Obično sveci popravljaju
situaciju Crkve u krizi dok redovite vlasti, u pravilu, štite i održavaju
bogatstva Tradicije u trenutcima duhovnog žara: sjetimo se svetog Atanazija u
vrijeme arijanske hereze koju su s toliko kažnjivosti tolerirali Prvosvećenici
tog vremena, u sukrivničkom podaništvu političkoj vlasti; svete Hildegarde iz
Bingena između katara i laksizma samostana, Biskupa i Careva; na zalaganje za
obnovom Apostolske Stolice svete Katarine Sijenske, pobjednice papinskog
malodušja s obzirom na francuskog Kralja; na svetog Franju Asiškoga, vrh koplja
sveopće vladavine Inocenca III., protiv svakog oblika pauperističke
demokratičnosti i statolatrijske vrhovne vlasti s obzirom na Crkvu (onaj sveti
Franjo koji brani pred Sultanom pravo križara da povedu rat s islamom i
njegovim sljedbenicima, ne samo u Europi, nego i u Svetoj Zemlji kao što je
posvjedočio sveti Toma Čelanski, njegov prvi biograf), svetaca protureformacije
toliko junački angažiranih u borbi protiv hereza i ezoterijskih napasti i kao i
u njihovom gušenju: od svetog Roberta Bellarmina, subrata vladajućeg
Prvosvećenika, sjajnog optužitelja u procesu protiv Giordana Bruna, do svetog
Karla Boromejskoga, veličajne personifikacije siromaštva i žrtve u privatnosti,
koliko i sjaja u ispunjenju svojih biskupskih dužnosti, do svetog Filipa
Nerija, savjetnika papa i uzvišenog podložnika ironije i radosti življenja u
čistoći nauka i običaja, do svetog Franje Saleškoga, herojskog lava
protukalvinističke borbe u samoj Ženevi i u svim okolnim zemljama.
Pisao je veliki kardinal
Newman da se obratio na katoličanstvo pribivajući staroj Misi u rimskim,
sicilijanskim, milanskim crkvama i proučavajući crkvene Oce:
„Vrijedi istaknuti
činjenicu da, iako je, povijesno govoreći, četvrto stoljeće vrijeme crkvenih Naučitelja
, proslavljeno po svetima Atanaziju i Hilariju, dva Grgura, Baziliju,
Zlatoustom, Ambroziju, Jeronimu i Augustinu ( i po svim ostalim svetim
biskupima), osim jednoga, unatoč svemu, upravo u tom su vremenu Božansku
Tradiciju povjerenu nezabludivoj Crkvi, naviještali i čuvali puno više vjernici
nego biskupi“[4].
Nije li možda to ovo što
se događa? No, danas, gdje su sveci? Junaci vjere, gdje li su oni? Oni koji
riječima i djelima znaju pokazati istinu, gdje su? Možda Božanska Providnost,
zbog propadanja katoličanstva, njegovih doktrinarnih i moralnih načela, zove
Franjevce Bezgrješne na otpor? Što bi na njihovu mjestu učinio sveti Pavao koji se, kako sam izjavljuje, otvoreno
suprotstavio Petru, jer je očevidno griješio[5]? Bi li popustio nadređenim
hijerarhijskim instancama ili bi ostao vjeran Vjeri poradi koje Crkva postoji?
U ovom slučaju, naoko
marginalnom, igra se utakmica velike vrijednosti za razvoj krize koja trenutačno
potresa Crkvu: sudaraju se samovolja koja jedino u revolucionarnoj koncilskoj
ideologiji pronalazi svoj razlog postojanja i kršćansko pravo koje je takvo jer
proistječe iz naravne i objavljene istine. To je jako dobro istaknuo Enzo
Bianchi [6] u svom članku klevetničkog napada na Svećeničko bratstvo svetog
Pija X.: jedini stvarni razlog za zabranu i/ili samo ometanje celebracije svete
Mise po starom Obredu jest da ona predstavlja kamen spoticanja na putu
modernističkog hoda. To je već dobro zamijetio sveti Pijo iz Pietrelcine, kada
je nakon Drugog vatikanskog sabora odbio
napustiti svetu Misu svih vremena, unatoč naredbama i pritiscima nadležnih
vlasti; to je odbijanje bilo toliko čvrsto da
je navelo Pavla VI. da mu se divi revnosti vjere i odlučnosti te mu je
dao osobni indult. Čini se dakle bjelodanom
golema odgovornost koja je na Franjevcima Bezgrješne, odgovornost koja u
Duhovnom ocu njihova utemeljitelja [7] pronalazi svjetlo savjeta i primjer
djelovanja: oni su stavljani pred izbor između mučeništva svetaca Crkve,
sjemena kršćana i beskorisnog mučeništva vlastitog fizičkog i duhovnog
žrtvovanja u opakoj poslušnosti nepravdi…Giottov Raspeti koji zapovjednički
stoji u njihovoj velebnoj crkvi Svih Svetih u Firenci, promatra ih.
[1]Bilješka Sandra
Magistera: „Čudno, još šest godina nakon objavljivanja, motuproprij Summorum
Pontificum Benedikta XVI. i dalje je na službenim stranicama Svete Stolice samo
na dva, i to najnepoznatija jezika: na latinskome i mađarskome“.
[2]S. Magister, Prvi
put da Franjo proturječi Benediktu, na http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350567
[3]S. Magister, Prvi put da Franjo
proturječi Benediktu, nahttp://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350567
[4] J.H. Newman,
Arijanci IV. stoljeća, Jaca Book-Morcelliana, Milano 1981.; str.361.
[5]Usp. Gal 2,11.
[6]http://www.riscossacristiana.it/index.php?option=com_content&view=article&id=2575:la-fraternita-san-pio-x-ed-enzo-bianchi-il-santone-perde-lennesima-stupenda-occasione-per-star-zitto-di-cristina-siccardi&catid=61:vita-della-chiesa&Itemid=123
[7] Otac je Stefano
Manelli duhovno dijete oca Pija od kojeg je dobio nadahnuće da utemelji
Franjevce Bezgrješne.
Izvor:http://www.riscossacristiana.it/index.php?option=com_content&view=article&id=2632:i-francescani-dellimmacolata-sulla-strada-del-martirio-dei-santi-della-chiesa-di-cristina-siccardi&catid=61:vita-della-chiesa&Itemid=123
