U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Dragi hodočasnici,
ovdje smo na kiši i hladno nam je, ali nas zagrijava ljubav, Duh
Sveti koji je u nama. Pomislimo na sv. Josipa na putu u Egipat. Nakon što je
saznao da će postati poočimom i zakonskim ocem Sina Božjega, morao je napustiti
žurno Betlehem, noću te ići u izgnanstvo.
Ovo je na pomalo slika naše situacije, dragi vjernici: i mi smo
također na putu u izgnanstvo, možda i duže vrijeme i moramo tražiti hrabrost od
Duha Svetoga da slijedimo djelovanje i zvanje sv. Josipa. Kada mu anđeo reče,
tijekom noći: “Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te
bježi u Egipat“, on se odmah uputi, bez rasprave u stranu zemlju čiji ni jezik
nije poznavao i ostade ondje jednu ili dvije godine dok ga Bog ne pozove. “Iz
Egipta dozvah Sina svoga.“
Naša nas situacija u
Crkvi, dragi vjernici, čini pomalo sličnima Svetoj Obitelji. U izgnanstvu smo i
stoga smo na neki način Sveta Obitelj.
Pogledajte Svetu
Obitelj: Isus, Marija i Josip su Crkva u začetku. Crkva nije još postojala, ali
je postojao začetak Crkve: prije svega, tu je bio Isus Krist, Sin Božji, Glava
crkve, svog mističnog Tijela; bio je tu i prvi član Crkve, Marija, presveta i
bezgrješna Djevica, unaprijed otkupljena Krvlju Isusovom; bio je i Josip,
vjerojatno očišćen od istočnog grijeha prije svog rođenja, to ne znamo sa
sigurnošću. U svakom slučaju Sveta je Obitelj predstavljala Crkvu.
Zbilja smo sačuvali jedinstvo Crkve, katolicitet Crkve,
Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske
Dragi vjernici, u
Tradiciji, Bratstvo sv. Pija X. skupa s prijateljskim redovničkim i svećeničkim zajednicama, mi
nosimo Crkvu u izgnanstvo. Crkvu su službeno zauzeli modernisti, a nama preostaje
samo poći u izgnanstvo, noseći sa sobom Crkvu. Ovo izgnanstvo može potrajati
još nekoliko godina dok Gospodin ne budu poslao svog Anđela koji će nam reći: “Sada
se možeš vratiti u zemlju izraelsku“ službeno. No, u svakom slučaju nosimo
Crkvu u sebi.
Sjećam se da nam je
mons. Lefebvre jako dobro objasnio da u Tradiciji imamo četiri obilježja
Katoličke Crkve da bi se dobro naglasilo da, iako u abnormalnoj situaciji izgnanstva,
ostajemo katolicima, u srcu Crkve. I zbilja, sačuvali smo jedinstvo Crkve, katolicitet
Crkve, Jedne, Svete, Katoličke i
Apostolske.
Jedinstvo, jer smo
sačuvali vjeru, a jedinstvo Crkve sastoji se nadasve u katoličkoj vjeri: svi
katolici moraju ispovijedati istu vjeru. Sada imamo jedinstvo Crkve jer imamo
vjeru svih vremena i ni najmanje ne pomišljamo na to da je se odreknemo i da je
izložimo opasnosti modernističke hereze.
Jedna…, sveta: sačuvali
smo svetost Crkve jer ste vi dokaz toga, drage obitelji, gdje Bog odabire svoja
lijepa svećenička i redovnička zvanja, dokaz ste života posvećena Bogu koji je
uzor za cijelu Crkvu. Sačuvali smo obilježje svetosti Crkve, po milosti Božjoj!
Jedna…, Sveta…,
Katolička: imamo i katolicitet Crkve jer predstavljamo Tradiciju u cijelom
svijetu, ne samo u Francuskoj, ne samo u Sjedinjenim Državama (koje ovdje
predstavlja njihov Poglavar distrikta), ne samo u Njemačkoj (koju ovdje
predstavljaju brojni hodočasnici), nego u svim zemljama svijeta. Vi dragi
hodočasnici, vi ste dokazom da je Tradicija, koja je živa u nama, izričito
katolička.
Na koncu, predstavljamo
apostolicitet Crkve. Crkva je apostolska i mi smo apostolski. To znači da smo
dobili apostolsku sukcesiju preko biskupa i da smo mi, biskupi, dobili
biskupstvo po rukama mons. Lefebvrea na legitiman način, iako ne na normalan
način. Prema tome, dok smo u Crkvi i u izgnanstvu, u sebi nosimo Crkvu.
Zar možda ne predstavljamo Tradiciju, katoličku vjeru svih
vremena?
Dragi vjernici, često se
pitamo koje nam je zvanje. Bili to bilo možda traženje u Rimu blagoslova na
koje imamo pravo? Traženje aprobacija i priznanja? Naravno, to je pitanje koje
moramo sebi postaviti, ali nije bit svega. Istinsko pitanje koje trebamo sebi
postaviti jest koje svjedočanstvo vjere moramo danas dati u trenutnoj situaciji
u Crkvi koja proživljava strašnu krizu. A odgovor će biti svjedočanstvo koje
daju svjedoci vjere i mučenici. Svi sveti Crkve, svi ispovjednici vjere, svi
mučenici u tome su nam primjer.
Evo odgovora onome tko
se pita, dragi vjernici, koje je sredstvo, način da se da svjedočanstvo pred
Crkvom, kako se ponašati dok smo vezani za stup sramote, javno osuđeni na
izgnanstvo.
Za nas je to štoviše
prednost: naše je svjedočanstvo učinjeno
senzacionalnijim jer smo kamen spoticanja za moderniste, onako kako je to bio
Isus za Heroda u ono vrijeme. Zar nije prednost i za Crkvu vidjeti gdje se
nalazi Tradicija? Ovaj kamen spoticanja za moderniste, za onu što se naziva
koncilskom crkvom, dakle za sljedbu koja okupira Katoličku Crkvu? To je
prednost za nas da nas drže isključenima, izgnanicima, dragi vjernici, da nas drže
kamenom koji odbaciše graditelji koji će postati, koji je već postao, kamenom
zaglavnim, kamenom koji podupire građevinu. Zar možda ne predstavljamo
Tradiciju, katoličku vjeru svih vremena?
Mi zahtijevamo čuvanje ispovijesti katoličke vjere, javne i potpune.
Vidite dakle razloge
zbog kojih ne plačemo ako ne dobijemo iz Rima aprobacije, možda očekivane, ne
znam. Ostajemo mirno u izgnanstvu dok god to Bog bude želio i dajemo
svjedočanstvo za katoličku vjeru koje su već dali i mučenici. Jutros sam djeci govorio
o svetom Hermenegildu, mladom mučeniku od sedamnaest godina koji je živio u VI.
stoljeću. Bio je prijestolonasljednik, španjolski kraljević, i bio je katolik,
a njegov je otac bio heretik, arijanac, i nije podnosio što mu je sin bio
katolik. Dakle, otac ga je razbaštinio i bacio ga u tamnicu. Kako se bližio
blagdan Uskrsa - koji smo proslavili 13. travnja, dakle prije mjesec dana - u
tamnici, već puno mjeseci, htjede primiti svetu uskrsnu Pričest. Njegov se otac
za to pobrinuo i poslao je biskupa da mu odnese sv. Hostiju. Kako je samo bio
sretan Hermenegild! Nažalost, kad biskup uđe u njegovu ćeliju, predstavi se
ovako:“Ja sam biskup Huesce i ja sam arijanac. Nosim ti svetu Pričest.“ Ja sam
arijanac, to jest ja nisam katolik. Bio je to nekatolički biskup, dragi
vjernici, koji mu je donio Pričest.
Što je učinio
Hermenegild? Što biste vi bili učinili na njegovu mjestu? Biste li svejedno
bili prihvatili primiti svetu Pričest? Zar nije možda vrijedilo učiniti koji
kompromis i prihvatiti primiti Isusa iako iz nedostojnih ruku? Ovaj je biskup
valjano celebrirao Misu premda nije vjerovao da je Isus Bog, prema arijanskoj
herezi.
Da, samo za jedan
trenutak, nadahnut darom savjeta, darom Duha Svetoga, Duha Svetoga kojeg danas
slavimo, odgovori mu: “Ne. Neću primiti Pričest iz vaših bogohulničkih ruku. Ja
sam u verigama, ali sam slobodan spasiti se; vi ste na slobodi, Monsinjore, ali
ste demonski rob jer imate krivu vjeru: vi niste katolik. Poradi toga neću
primiti Pričest iz vaših bogohulničkih ruku.“
Kojeg li primjera za
nas, dragi vjernici! Sve lijepe darove koje će nam moći ponuditi u Rimu,
spremni smo prihvatiti bez ispitivanja i pregledavanja, bez procjene okolnosti
u kojima će nam biti dani ovi darovi. Zahtijevamo zaštitu naše ispovijesti
katoličke vjere, javne i potpune. Ne možemo primiti otrovane darove koji bi nas
osudili na kompromise s modernistima. To je primjer koji nam daje sveti
Hermenegild, nadahnut Duhom Svetim.
Josip i Marija, evo nam savjetnika
Također i primjer sv. Josipa
koji ostaje u izgnanstvu, predstavlja Crkvu, cijelu Crkvu do časa povratka u
Svetu Zemlju: “Iz Egipta dozvah Sina svoga.“
U ovom iščekivanju,
dragi vjernici, molimo Svetu Djevicu, Zaručnicu Duha Svetoga, koja bijaše obasuta s Njegovih sedam darova od
prvog trenutka svog začeća. Ona koja imaše dar savjeta kada joj arkanđeo
Gabrijel navijesti da će postati Majkom Božjom. Ona reče odmah da, fiat, po
daru savjeta. Ona koja imaše, podno križa, dar jakosti da može ustrajati tri
sata stojeći ispred svog Sina, Boga koji je postao Čovjekom koji umire na križu
pred njezinim očima. Bijaše postojana kao Majka Velikog Svećenika, Majka
božanske Žrtve za naše grijehe.
Tražimo od Svete Djevice
da nas obaspe sa sedam darova Duha Svetoga, po njezinu zagovoru, osobito tražimo
dar savjeta koji će nas božanski voditi u našem djelovanju; dar jakosti da
znamo reći ne kada je potrebno reći ne, jer jakost se sastoji većma u
odupiranju zlu, nego u napadu na neprijatelja.
Budimo postojani,
ujedinjeni u istoj katoličkoj vjeri, dragi vjernici, pod zaštitom svetog Josipa
kojemu ćemo kasnije obnoviti posvetu Bratstva sv. Pija X.
Amen.
U ime Oca i Sina i Duha
Svetoga.
Mons. Bernard Tissier de Mallerais, 19. svibnja 2013.
