Sovjetski Savez i zemlje bloka iznudili su od najviših crkvenih vlasti da Sinoda ne prihvati peticije protiv staljinističkih strahota
Budući da se ovih
dana prisjećamo samo svijetlih trenutaka, dopustite mi podsjetiti na široko
područje sjena: izostalu osudu komunizma. Bile su to šezdesete godine i širio
se novi duh optimizma koji je utjelovio Ivan XXIII., „dobri Papa“, Nikita
Hruščov, komunist s ljudskim licem i John Kennedy, heroj „nove američke
granice“. Međutim, bile su to godine u kojima je podignut Berlinski zid (1961.),
a Sovjeti su postavili rakete na Kubu (1962.). Komunistički imperijalizam sačinjavao
je makroskopsku stvarnost koju II. vatikanski sabor, prvi „pastoralni koncil“ u
povijesti, koji je otvoren 11. listopada 1962. i zaključen 8. prosinca 1965.,
neće moći zanemariti.
Na Koncilu je došlo do sukoba dviju manjina:
jedna je zahtijevala obnovu osude komunizma, druga je tražila „dijalošku“ crtu,
otvorenu modernom dobu čijim se izrazom činio komunizam. Peticiju osude
komunizma, koju su 9. listopada 1965. predala 454 koncilska oca iz 86 zemalja,
nije se čak ni proslijedilo Povjerenstvima koja su radila na shemi, izazvavši
sablazan. Danas znamo da je u kolovozu 1962. u francuskom gradu Metzu postignut
tajni dogovor između kardinala Tisseranta, predstavnika Vatikana i novog
nadbiskupa Jaroslava, monsinjora Nikodema, koji je bio, kako je dokumentirano
nakon otvaranja moskovskih arhiva, agent KGB-a. Na temelju ovog dogovora crkvene
su se vlasti trudile ne govoriti na Koncilu o komunizmu. To je bio uvjet koji
je Kremlj tražio da bi se dopustilo sudjelovanje promatrača Moskovske
patrijaršije na II. vatikanskom saboru. (pogledajte: Jean Madiran, L'accordo di
Metz, Il Borghese, Roma 2011). Zabilježba koju je vlastoručno napisao Pavao
VI., a koja se čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, potvrđuje postojanje ovog
dogovora kako sam i dokumentirao u svojoj knjizi Il Concilio Vaticano II. Una storia non scritta (Lindau, 2010.). Druge
je zanimljive dokumente objavio George Weigel u drugom svesku svoje impozantne
biografije Ivana Pavla II. (L'inizio e la fine, Cantagalli, 2012). Weigel je
doista konzultirao izvore kao što su arhivi KGB-a, poljske Službe
Bezpieczenstewa (SB) istočnonjemačke Stasi, izvlačeći iz njih dokumente koji
potvrđuju kako su komunističke vlade i tajne službe istočnih zemalja prodrle u
Vatikan kako bi podupirale svoje interese i infiltrirale se u najvišim
krugovima katoličke hijerarhije. U Rimu, u godinama Koncila i u pokoncilskom
razdoblju, Mađarski je kolegij postao filijalom tajnih službi iz Budimpešte.
Svi rektori Kolegija od 1965. do 1987., piše Weigel, morali su biti obučeni i
sposobni agenti, sa znanjima u operacijama dezinformiranja i postavljanja
prislušnih uređaja. Poljska SB, po američkom učenjaku, pokušala je čak
krivotvoriti koncilsku raspravu o osobitim točkama katoličke teologije kao o
ulozi Marije u povijesti spasenja. Ravnatelj IV. odsjeka, pukovnik Stanislaw
Morawski, radio je skupa s dvanaest suradnika, stručnjaka za mariologiju kako
bi pripremio promemoriju za koncilske biskupe u kojoj se kritizirala „maksimalistička“ koncepcija o
Blaženoj Djevici Mariji kardinala Wyszynskog i drugih biskupa.
Konstitucija Gaudium
et Spes, šesnaesti i posljednji dokument koji je objavio II. vatikanski sabor,
htjela je biti posvema novom definicijom odnosa između Crkve i svijeta. U njoj
je pak nedostajao bilo kakav oblik osude komunizma. Konstitucija Gaudium et
Spes tražila je dijalog s modernim svijetom u uvjerenju da je put koji je on
prevalio, od humanizma i od protestantizma sve do Francuske revolucije i
marksizma, bio nepovratnim procesom. Marksističko-prosvjetiteljska misao i
konzumerističko društvo koje je ona hranila, u biti je bila uoči duboke krize
koja će očitovati prve simptome samo nekoliko godina nakon toga, u Revoluciji
68.godine. Koncilski su oci mogli učiniti proročku gestu, izazivajući modernu,
radije nego zagrliti joj tijelo koje se raspada kako je i učinjeno. No, danas
se pitamo: jesu li bili prorocima oni koji su na Koncilu napadali brutalni
komunistički jaram, zahtijevajući svečanu osudu ili oni koji su držali, kao
tvorci „istočne politike“ (Ostpolitik) da je trebalo pronaći kompromis sa
Sovjetskom Rusijom jer je komunizam predstavljao žudnju čovječanstva za pravdom
te da će preživjeti barem jedno ili dva stoljeća, popravljajući svijet?
II. vatikanski sabor, nedavno je rekao
kardinal Walter Brandmüller, umirovljeni predsjednik Papinskog odbora za
povijesne znanosti, „bio bi napisao slavnu stranicu da je, slijedeći tragove
Pija XII., našao hrabrosti izgovoriti ponovnu i izričitu osudu komunizma“. To
se, nažalost, nije dogodilo i povjesničari moraju registrirati kao neoprostiv
propust izostalu osudu komunizma koju je trebao izreći Koncil koji je nakanio
pozabaviti se problemima njemu suvremena svijeta.
Roberto de Mattei, autor knjige Il Concilio Vaticano II.
Una storia mai scritta, Lindau 2010, dobitnik nagrade Acqui Storia 2011. i
preveden ili je prevođenje u tijeku na pet jezika.
