Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II.
planirano je za travanj 2014., u nedjelju Božanskog Milosrđa. Dr. Heinz-Lothar
Barth već je 2007. napisao detaljnu studiju o pontifikatu ovoga pape.
Citirat ćemo nekoliko odlomaka iz tog djela
u kojemu se bonnski znanstvenik bavi naukom o sveopćem spasenju koji je papi Ivanu Pavlu II. barem bio
blizak.
„Uzmimo nekoliko središnjih dogmatskih vidika
proteklog pontifikata. Umirovljeni redoviti profesor za misijske i religijske
znanosti iz Münstera Johannes Dörmann u svojem je standardnom djelu u više
svezaka „Der theologische Weg Johannes Paul II. zum Weltgebetstag der
Religionen in Assisi“ neoborivo dokazao da je Papa imao određene simpatije
prema teoriji o sveopćem spasenju koju je Crkva već u antici osudila - barem se
to može reći sa sigurnošću.
Jer svi ljudi, slično kako je to propagirao
i Karl Rahner, za njega su na neki način „anonimni kršćani“ i povezani su s Bogom, znali oni to ili ne, htjeli oni to
ili ne. Misijski rad u bitnome znači posvijestiti ljudima činjenicu da su
spašeni, a ne ih primjerice uopće tek voditi k njihovu spasenju.
Takav je nauk svakako bio nužan ako se
želio voditi onaj oblik dijaloga s drugim kršćanskim konfesijama i nekršćanskim
religijama koji se danas posvuda etablirao. Tako se mogao priznati
sugovornicima - iako kvalitativno manjevrijedniji - put spasenja u njihovoj
krivoj vjeri i po njoj, a izmjena je mišljenja tada bez grčeva. Istinski bi
kršćanski apostolat samo smetao pomirenju religija po cijelom svijetu, tako se
očito vjeruje, a to se sada da izbjeći!
Dijagnozi učenjaka iz Münstera
uostalom ne protuslovi činjenica da
postoje mjesta u službenim izjavama Ivana Pavla II. koja favoriziraju
tradicionalnu poziciju. Ovdje pak susrećemo onaj već spomenuti „dijalektički
napon“ na području papinske dogmatike kod koje se nažalost u mnogim slučajevima
upravo mora promatrati zadaću principa kontradikcije
– što je široko prošireno zlo modernog, subjektivizmom inficiranog mišljenja
(Više o tome u mojoj knjizi „Die Liebe drängt uns“2 Stuttgart 2005., 24.ff).
Tko želi valjano prosuditi „cijelog“ Ivana
Pavla II., iz taktičkih se razloga ne smije pozvati ni na jedne, niti na druge
izjave, nego mora pripaziti i na jedne i na druge. Da takva dijagnoza baš i ne potiče u svemu
pozitivnu prosudbu njegova pontifikata, posve je jasno.
Preuzeto
s: www.pius.info - Heinz-Lothar Barth: Papst Johannes Paul II. Santo subito? Ein
kritischer Rückblick auf sein Pontifikat.
