Slijedi drugi dio članka mons. Brunera
Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značaju Drugog vatikanskog sabora.
U prvom
dijelu je objašnjeno što se načelno treba razumjeti pod činom Učiteljstva.
DRUGI DIO
Uronjena u trojstvenost svojega nauma,
Crkva jest i djeluje u vremenu kao sakrament spasenja. O teandrizmu
(bogočovječnosti), koji je čini tajanstvenim nastavkom Kristovim, ne raspravlja
se, čak ni o njezinim temeljnim osobinama (jedinstvo, svetost, katolicitet i
apostolicitet), kao ni o njezinoj strukturi i službi, ali sve ovo ostaje unutar
ovosvjetske stvarnosti, osposobljene sakramentalno posredovati božansku
prisutnost, no uvijek kao svjetska stvarnost koja, dakle, per definitonem
isključuje apsolutnost.
U svakom se slučaju ona identificira u
svojoj Tradiciji iz koje crpi kontinuitet sa sobom samom, kojoj duguje svoj
životni dah, iz koje dolazi sigurnost da njezino jučer postaje vazda danas kako
bi pripravilo njezino sutra. Tradicija joj stoga daje nutarnje gibanje koje je
tjera naprijed prema budućnosti, spašavajući joj sadašnjost i prošlost. Čak ni
tradicija nije apsolutna,: otpočela je s Crkvom i završit će s njom. Sami Bog
ostaje.
Nad Tradicijom Crkva vrši pravu kontrolu:
moć rasuđivanja koja razlikuje autentično od neautentičnoga. Ona to čini
sredstvom kojem ne nedostaje „karizme istine“ ukoliko ne dopusti da joj ruku
uzme napast apsolutnosti. To je sredstvo Učiteljstvo, čiji su nositelji službe
Papa, kao Nasljednik prvoga Pape, svetog Petra Apostola, na rimskoj katedri i
biskupi kao nasljednici Dvanaestorice u svojem poslanju ili službi Crkvi ma
gdje bio njezin mjesni izričaj. Suvišno je podsjećati na distinkcije vezane za
Učiteljstvo-svečano, ili jednog ekumenskog Sabora ili Papino, kada jedno ili
drugo definiraju istinu vjere ili morala; redovito, ako je Papino u njegovoj
specifičnoj djelatnosti ili biskupā u njihovoj cjelini u zajedništvu s Papom;
puno je važnije točnije odrediti unutar kojih je granica Učiteljstvu zajamčena
„karizma istine“.
Valja ponajprije reći da Učiteljstvo nije
supercrkvom koja samoj Crkvi nameće sudove i usmjerenja: niti je privilegiranom
kastom iznad Božjeg naroda, neka vrsta moćne sile koju valja slušati i basta.
To je jedna služba, jedna diakonia. Ali također i zadaća koju valja ispuniti,
jedan munus, upravo munus docendi koji se ne može i ne smije postaviti iznad
Crkve-iz koje i po kojoj se on rađa i djeluje. Sa subjektivnog stajališta koincidira s crkvenim Učiteljstvom, Papom i
biskupima ujedinjenima s Papom, u službi službenog predlaganja Vjere. S
operativnoga je stajališta sredstvom po kojem se ta zadaća vrši.
Prečesto se, pak, od sredstva čini vrijednost
sama po sebi i poziva se na to sredstvo kako bi se u korijenu sasjekla svaka
rasprava kao da je ono iznad Crkve i kao da pred sobom ne bi imalo golemu silu
Tradicije koju valja prihvatiti, tumačiti i prenositi u njezinoj cjelovitosti i
vjernosti. I upravo se ovdje pokazuju ograničenja koje ga spašavaju od
pogibelji elefantiasisa i apsolutističke napasti.
Nepotrebno je zadržavati se na prvom od tih
ograničenja, na apostolskoj sukcesiji. Ne bi trebalo biti teško ni za koga
pokazati, slučaj po slučaj, legitimnost i time i dosljednu sukcesiju
posjedovanja karizme vlastite Apostolima. Nekoliko pak riječi valja reći o
drugome, dakle o pomoći Duha Svetoga. Ishitreno postupanje, koje danas
prevladava, više ili manje jest sljedeće: Krist je obećao Apostolima, a time i
njihovim nasljednicima, to jest crkvenom Učiteljstvu, da će im poslati Duha
Svetoga i njegovu pomoć za vršenje munusa docendi u istini; zabluda je dakle
otklonjena od samog početka. Da, Krist je dao takvo obećanje, ali je pokazao i
uvjete da se to obistini. I upravo se u načinu na koji se poziva na obećanje
prepoznaje ozbiljno krivotvorenje: ili se ne navode Kristove riječi ili kada se
citiraju, ne daje im se značenje koje imaju. Pogledajmo što je posrijedi.
Obećanje donose osobito dva teksta četvrtoga
Evanđelista: Iv 14,16.26 i 16, 13-14. Već u prvome u punoj jasnoći odzvanja
jedno od spomenutih ograničenja: Isus se ne zaustavlja kod obećanja „Duha
istine“-neka se pripazi na naglašene riječi, prijevod uvjetovan grčkim
određenim članom thV, koji se prevodi (u talijanskome izvorniku) s di (u hrvatskome genitivom;
napomena prevoditelja) kao da bi istina bila neki od atributa Duha Svetoga,
koji je naprotiv personificira-nego on nagovještava funkciju: dozivat će u pamet sve što je On,
Isus, već ranije naučavao. Posrijedi je dakle pomoć u čuvanju objavljene
istine, a ne u integriranju u nju drugih istina ili različnih od već
objavljenih ili onih za koje se misli da su takve.
Drugi
Ivanov tekst, potvrđujući prvi, dalje ga precizira: Duh Sveti, uistinu
„upućivat će vas u svu istinu“, i u onu o kojoj sada Isus šuti jer je onkraj
sposobnosti da je mogu nositi(16,12). Čineći to, Duh „neće govoriti sam od
sebe, nego će govoriti što čuje[…] jer će od mojega uzimati i navješćivati
vama.“ Dakle, neće biti naknadnih objava. Jedina se zaključuje s onima kojima
Isus sada govori. Njegove riječi imaju jasno značenje glede nauka koji je On
naučavao, i to samo toga nauka. Jezik, taj, nije tajan ili kodiran, nego sjajan
kao sunce.
Mogao
bi se podići prigovor o perspektivi prividne novosti s obzirom na ono što Isus
sada prešućuje, a što će navijestiti Duh Sveti; ali ograničenje njegove pomoći
na djelo upućivanja u punu istinu koju Krist objavljuje, isključuje suštinske
novosti. Ako se budu pojavile novosti, posrijedi će biti nova značenja, a ne
nove istine; stoga posve ispravan „eodem sensu eademque sententia“ (u istoj
spoznaji i s istim značenjem) sv.Vinka Lerinskoga. I dakle, zahtjev da se Duhu
Svetom pripisuje svaki treptaj grančice, to jest svaka novost i osobito one
koje Crkvu mjere po normi prevladavajuće kulture i takozvanog dostojanstva
ljudske osobe, nije samo strukturalno obrtanje same Crkve, nego je precrtavanje
velikim znakom križa preko dvaju gore spomenutih svetopisamskih tekstova.