Novi red mise i božansko pravo

Mnogi tradicionalni katolici zadovoljavaju se prigovorima s obzirom na novu misu, na očitom temelju da ne izražava katoličku vjeru u svoj njezinoj ljepoti i cjelovitosti kao stara latinska misa. Neki od tih katolika čak će priznati da je nova misa prilagođena protestantskom duhu i zapravo otklanja euharistijsku teologiju Crkve[1]. Ti su prigovori, naravno, uvjerljivi i valjani. No, ako je Novus ordo misa 'novi obred' mise – kao što je zamišljen od liturgijske komisije nakon II. vatikanskog – tada imamo veći problem: takav obred mise bilo bi nezakonito služiti, neovisno o pojedinačnim sklonostima ili afinitetima. Zašto? Jer katolici, kao što ćemo vidjeti, moraju prisustvovati samo 'primljenim i odobrenim obredima' Crkve, jer to spada na božanski zakon.

Bog je objavio tu istinu u sv. Pismu preko sv. Pavla. Prije nego će sv. Pavao Korinćane poučiti o liturgijskim i teološkim detaljima vezanima uz svetu misu (formula posvećenja, stvarna prisutnost), u taj nauk uvodi ih utvrđujući: ,,Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh’’ (1 Kor 11,23). I ponovno kaže: ,, Doista, predadoh vam ponajprije što i primih’’ (1 Kor 15,3). U tim i drugim redcima, sv. Pavao naglašava da moramo vjerovati i vršiti samo ono što smo 'primili' od Krista i apostola, što nam je 'predano', a to uključuje liturgijske obrede Crkve. To je božanski objavljena istina i predmet vjere.

Crkva je naučavala tu božansku istinu kroz čitavu njezinu povijest. Npr., u Papinskoj krunidbenoj zakletvi, koja potječe barem sve od vremena pape sv. Agatona iz 678. god. (i koju je uklonio Pavao VI.), svaki papa zaklinjao se da neće promijeniti ništa od 'primljene predaje'. Tridentska ispovijest vjere pape Pija IV., koja obvezuje duše svih katolika, jednako tako izražava isto načelo, zahtijevajući pristajanje uz ,,primljene i odobrene obrede Katoličke crkve koji se koriste u svečanom podjeljivanju sakramenata’’[2]. 'Primljeni i odobreni obredi Crkve' proistječu iz Duha Kristovog i apostolskih tradicija koju su nam predane kroz stoljeća.

Zato jer su 'primljeni i odobreni obredi' dio nezabludivog izričaja Crkve, nepromjenjivog pologa vjere, nadahnutog i utvrđivanog Duhom Svetim, ne može ih se napustiti ili promijeniti u nove obrede. Zbog toga je opći Tridentski sabor (1545.-1563.) nezabludivo proglasio:

,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’[3]

Zato jer sabor kažnjava anatemom (tj., osuđenim, ili odijeljenim od Kristovog Tijela) svakog tko bi ispuštao ili mijenjao u nove obrede, one koji su 'primljeni i odobreni obredi' Crkve, dokazuje da je pristajanje uz 'primljene i odobrene obrede' predmet božanskog prava. Apsolutna nužnost očuvanja biti drevnih liturgijskih obreda Crkve je zahtjev vjere jer obredi čuvaju i izražavaju tu vjeru. Stav da bi se obrede Crkve moglo mijenjati, podrazumijeva vjeru da je nauk Crkve moguće mijenjati, jer obredi čuvaju i izražavaju taj nauk. Stoga, oni koji ne čuvaju obrede Crkve (napuštajući ih ili mijenjajući) jesu objektivno osuđeni anatemom jer griješe protiv same vjere.[4]

U svjetlu prethodnih osuda, sveti Tridentski sabor odredio je da Rimski misal treba obnoviti tako da bi vjernici jednom zauvijek mogli znati koji je 'primljeni i odobreni obred' Mise. U tu svrhu, papa sv. Pio V. izdao je papinsku bulu Quo primum tempore kako bi pravno kodificirao  'odredbe svetog Tridentskog sabora' i proveo definitivnu primjenu božanskog prava koje je koncil dogmatizirao. Tom odlukom propisana je jedinstvena uporaba rimskog obreda za Latinsku crkvu, s manjim iznimkama za običaje starije od 200 godina, ,,kako bi ono što je bilo predano u svetoj Rimskoj crkvi, Majci i Učiteljici svih crkava, bilo prihvaćeno i obdržavano od sviju’’[5]. Stoga, sveti papa proglasio je tzv. 'Tridentsku misu' kao 'prihvaćeni i odobreni obred' Crkve, i time unaprijed isključio mogućnost stvaranja 'novog obreda' Mise u budućnosti.[6] Nadalje, budući da je Quo primum nezabludiva primjena božanskog prava (da moramo obdržavati samo 'primljene i odobrene obrede'), sv. Pio V. s pravom je proglasio da dekret ostaje nepromjenjivim i valjanim zauvijek[7].

To nas dovodi do neizbježnog i zabrinjavajućeg pitanja: je li Novus ordo zapravo 'novi obred' mise koji pada pod anatemu Tridentskog sabora, kao što je definitivno razloženo u Quo primum sv. Pija V.? Samo ime obreda (Novus ordo, što znači, 'novi red' mise), sigurno na to navodi. Još važnije, k tome idu i riječi pape Pavla VI. U svojoj poruci s Opće audijencije od 19. studenog 1969., Pavao VI. govori o Novus ordu kao 'novom obredu' mise nekoliko puta; npr.: ,,Želimo vam svrnuti pozornost na događaj koji će se zbiti u Latinskoj katoličkoj crkvi: uvođenje liturgije novog obreda mise’’[8]. Isto tako veli: ,,U novom obredu pronaći ćete odnos između liturgije riječi i euharistijske liturgije’’[9].

Također ćemo razmotriti izjave članova liturgijske komisije Pavla VI. koja je stvorila novu misu, kao što su tajnik i poglavar komisije, o. Annibale Bugnini, koji je kazao: ,,Ne radi se naprosto o restauraciji vrijednog remek-djela, u nekim slučajevima bit će nužno načiniti nove strukture za čitave obrede… to će uistinu biti novo stvorenje’’[10]. Bugninijev pomoćnik, o. Carlos Braga, također je izjavio da nova misa ima ,,potpuno novo utemeljenje u euharistijskoj teologiji’’, i čiji su ,,ekumenski zahtjevi’’, ,,u skladu s novim pozicijama Crkve’’[11]. O. Joseph Galineau, jedan od najutjecajnijih članova komisije, također je kazao: ,,Da kažemo istinu, to je drukčija liturgija mise. Treba to reći bez okolišanja: rimski obred kakav smo poznavali više ne postoji.’’[12]. Stoga, i Pavao VI. i tvorci Novus orda koje je on imenovao, priznali su da nova misa nije obred 'primljen' od tradicije, već obred stvoren inovacijom – potpuno nečuveni čin u povijesti Crkve.

Ali ne bismo se trebali oslanjati samo na te izjave. Dok one mogu otkriti nakane inovatora, još je potrebno pogledati u bit samog Novus orda. Kao što smo vidjeli, Tridentski sabor i sv. Pio V. predvidjeli su očuvati bitni identitet rimskog obreda zauvijek. Ako u novoj misi nije očuvan taj identitet, ne možemo je smatrati 'primljenim i odobrenim obredom' Katoličke crkve, štogod tko o tome kazao. Čak i Drugi vatikanski sabor, koji nije odredio (niti je to mogao) stvaranje novog obreda mise, priznao je tu istinu dajući smjernicu da obredi ,,trebaju biti pažljivo obnovljeni u svjetlu zdrave tradicije’’, i da ,,dužnu brigu treba posvetiti očuvanju njihove biti’’[13].

Osudu Tridentskog sabora, o ispuštanju ili mijenjanju 'primljenih i odobrenih obreda' u 'nove obrede', najbolje možemo razumjeti ako se prisjetimo jednog od najstarijih načela u svetoj teologiji Crkve: ,,legem credendi statuit lex orandi’’. Taj latinski izraz znači: ,,pravilo molitve određuje pravilo vjere’’ (često se navodi i kao: ,,lex orandi, lex credendi’’). Drugim riječima, način kako molimo određuje što vjerujemo. Ako se liturgijska tradicija koja izražava nauk vjere izmijeni ili posve ukloni, pripadajući nauk će nužno biti kompromitiran. To je razlog zašto 'primljene i odobrene obrede' treba vjerno očuvati i nikad ih ne mijenjati u 'neke nove obrede', kao što je odredio Trident.

Uvelike će nam pomoći ako se kod obrade ovog pitanja poslužimo tomističkom metafizikom (supstancija, akcidenti, kvantiteta, kvaliteta). Dok promjena u rubrikama Rimskog misala može biti s obzirom na njihovu kvalitetu ili kvantitetu (poboljšanja onog postojećeg), ne može ih biti s obzirom na njihovu supstanciju (ili identitet). To je zato što će takve promjene ugroziti temeljni nauk koji obred mora izražavati. Sve promjene koje nisu čisto akcidentalne, već razdiru identitet obreda (drugima riječima, kad obred ne zadržava svoju izvornu supstanciju), imaju posljedicu stvaranja 'novog obreda' koji je stoga, prema Tridentskom saboru, osuđena inovacija.

Primjerice, manji dodaci, kao uključivanje imena sv. Josipa u kanon Mise (koji je papa Ivan XXIII. dodao u Communicantes), možemo promatrati kao unaprjeđivanje kvalitete i kvantitete štovanja svetaca. Takav dodatak sigurno zadržava supstanciju nauka o zagovornoj molitvi i općinstvu svetih. Redukcije u rubrikama djeluju na isti način, kao npr. kad govorimo o skraćivanju Confiteora ili stavljanju Posljednjeg evanđelja na izbor (dok neki smatraju takve promjene vrlo problematičnima, one ne razvodnjuju misu do razine da bi se radilo o promjeni supstancijalnog identiteta rimskog obreda; to je i dalje isti 'primljeni i odobreni obred' mise).[14]

No, Novus ordo missae odstupa od Rimskog misala sv. Pija V. do te mjere da više ne zadržava supstacijalni identitet rimskog obreda[15]. Čak prije uvođenja zlouporaba kao što su glasno izgovaranje kanona, služenje mise na narodnom jeziku i versus populum, laici djelitelji pričesti, pričest pod obje prilike, pričest na ruku i stojeći itd., kardinali Ottaviani i Bacci savjetovali su Pavlu VI., da ,,Novus ordo predstavlja, u cjelini kao i u detaljima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije mise formulirane na XXII. sjednici Tridentskog sabora’’[16]. Posljedično, kard. Ottaviani (koji je kao glava Svetog oficija, bio zadužen za čuvanje nauka vjere), u svojoj glasovitoj intervenciji, zaključio je da je Novus ordo zaista drukčiji obred mise.

Primjerice, Ottaviani kaže: ,,Napuštanje liturgijske tradicije koja je tijekom četiri stoljeća bila znakom i zalogom jedinstva bogoslužja (i uvođenje neke druge, koja će nužno biti znakom podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda što se u njoj omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama protiv čistoće katoličke vjere) pokazuje se, rečeno na najblaži mogući način, kao nesaglediva pogrješka’’[17]. Također: ,,Očito je da Novus Ordo više ne želi predstavljati vjeru koju naučava Tridentski sabor. Unatoč tome, katolička je savjest na nju zauvijek obvezana’’[18]. U skladu s time, Ottaviani se obraća Pavlu VI., da ,,ne zaniječete mogućnost da se i nadalje utječemo plodnoj cjelovitosti Rimskoga misala svetoga Pija V., koji je Vaša Svetost uvelike hvalila, a cijeli ga katolički svijet vrlo duboko poštuje i ljubi.’’[19]. Stoga, kritičari kao i tvorci nove mise, uključujući samog Pavla VI., slažu se da se Novus ordo razlikuje u supstanciji od tridentskog Misala i zato, predstavlja 'novi obred' mise.

U svom motupropriju Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007., papa Benedikt XVI. konačno je proglasio ono što su vjerni katolici uvijek tvrdili: da 'Tridentska misa' sv. Pija V. 'nikad nije ukinuta'. Naravno, to je zato što je Tridentska misa 'primljeni i odobreni obred' Latinske crkve prema sv. Piju V. i stoga nikad ne može biti ukinuta. Ipak, u svom dekretu papa Benedikt je također kazao da su Misal sv. Pija V. i Misal Pavla VI. ,,zapravo, dva načina slavljenja istog rimskog obreda’’[20].  Uza svo dužno poštovanje prema Svetom Ocu, njegova tvrdnja, koja nije zaštićena ikakvom oznakom nezabludivosti, je u suprotnosti s onom Pavla VI. koji nam je dao novu misu, i još važnije, ne može dokinuti nezabludivu primjenu božanskog zakona pape sv. Pija V. koja drži da postoji samo jedan jedini izraz rimskog obreda u Latinskoj crkvi, a ne dva.[21]

Nadalje, tvrdnja pape Benedikta proturječi izjavama koje je dao kao kardinal Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kada je kazao da je Novus ordo misa ,,fabrikacija, banalni instant proizvod’’[22]. Dok smo vrlo zahvalni Svetom Ocu na zalaganju da popravi liturgijsku ruševinu Latinske crkve i povrati nešto zdravog duha u naše bogoslužje, reći da je ,,fabricirani, banalni instant proizvod’’ Novus orda, način slavljenja ili izraz drevnog i časnog rimskog obreda koji je kodificirao sv. Pio V., ne odgovara objektivnim činjenicama. To je u suprotnosti s papinim prijašnjim izjavama, izjavama Pavla VI. i njegovih liturgijskih stručnjaka, te činjenicom da Nova misa ne zadržava identitet Tridentske mise, ni u supstanciji ni u formi. Kao što sv. Toma kaže: ,,protiv činjenice nema argumenta’’ (contra factum non argumentum est). Sveti otac je mogao dati te izjavi samo da spasi brod postkoncilske reforme koji tone, a zapravo je već potonuo.

Naposljetku, Gospodin nam govori: ,,po plodovima ćete ih njihovim prepoznati’’ (Mt 7, 16. 20). Da je Novus ordo misa uistinu 'primljeni i odobreni obred' Crkve, tada ne bi mogao uroditi trulim plodovima koje smo vidjeli sve od njezina uvođenja. To je zasigurno razlog zašto Vatikan nije dao u javnost treću fatimsku tajnu – jer u toj tajni Gospa nas upozorava na te promjene u svetoj misi, a ljudi u Vatikanu za njih snose odgovornost[23]. Papa Pio XII., prije nego će biti izabran za papu, otkrio je Gospino proročanstvo na sljedeći način: ,,Zabrinut sam zbog poruka koje je Blažena Djevica objavila Luciji. To Marijino inzistiranje o opasnostima koje ugrožavaju Crkvu je božanska opomena protiv samoubojstva u mijenjaju vjere, u njezinoj liturgiji, njezinoj teologiji, i njezinoj duši.’’[24]

To ,,mijenjanje vjere u njezinoj liturgiji’’ može se odnositi jedino na stvaranje Novus ordo mise, koje je promijenilo obred mise do tog stupnja da je promijenilo i samu vjeru. To je razlog zašto je Crkva doživjela besprimjerni masovni otpad od vremena liturgijske 'obnove' Drugog vatikanskog. Zato također Novus ordo misa nije obnovljeni Misal sv. Pija V., nego 'novi obred' Mise podložan nezabludivim zabranama Tridentskog sabora[25]. Nastavimo moliti za našeg Svetog Oca, papu Benedikta XVI. – koji je već ukinuo neke od štetnih liturgijskih odluka njegovih neposrednih prethodnika – da ga Bog potakne da ne samo u potpunosti uspostavi tradicije Crkve, već nas i uvede u trijumf Bezgrešnog Srca Marijina preko posvete Rusije tom istom Srcu.

(John Salza, Catholic Family News, studeni 2011.)

---

[1] Nova misa također vodi do opasnosti svetogrđa kroz svoje različite zlouporabne prakse (npr. laici djelitelji pričesti, pričest na ruku). Ipak, taj prigovor ispuštamo jer izvorno objavljeni Novus ordo missae nije predviđao takve zloporabe. One su kasnije uvedene nezakonitim odlukama rimskih ureda i biskupskih konferencija.

[2] Iniunctum Nobis, 13. studeni 1965. U Auctorem Fidei (28. 8. 1794.), papa Pio VI. također spominje ,,sadašnji red liturgije, primljen i odobren od Crkve’' (br. 33)

[3] Kanoni o sakramentima općenito, 7. sjednica, 13. kanon (3. 3. 1547.). Očito, Trident priznaje da ni papa nije isključen od mijenjanja primljenih obreda u nove obrede, jer u svoju osudu uključuje izraz 'bilo koji pastir'. Drugi nicejski sabor također je proglasio: ,,Proglašavamo da stajemo u obranu od svake novotarije, čitave pisane i svih nepisanih crkvenih tradicija koje su nam povjerene’’; ,,Ako itko odbaci bilo koju pisanu ili nepisanu Tradiciju Crkve, neka je kažnjen anatemom’’. Crkvene tradicije uključuju liturgijske obrede Crkve, koji su joj predani usmenim putem kao i pisanim, na način zapisan u njezinim sakramentarima.

[4] Drugim riječima, takvi novotari su izopćeni, činom krivovjerja (odbacivanjem božanskog zakona koji zahtijeva slavljenje samo primljenih i odobrenih obreda), ako ne i činom raskola (odvajanjem od jedinstva liturgijskog bogoštovlja rimskog obreda, i odbacivanjem autoriteta pape za određivanje jedinstvenog načina slavljenja po Rimskom misalu, koji se svojom zakletvom obvezuje na obranu i očuvanje primljenih i odobrenih obreda).

[5] Papa je proglasio, inter alia, ,,Ovaj Misal [staru latinsku misu] trebaju koristiti sve crkve’’, i ,,Mise se ne smije pjevati ili čitati prema ikojoj drugoj formuli, osim one koju sadrži ovaj Misal koji objavljujemo’’.

[6] Kao što su mnogi stručnjaci poput Jungmanna, Fortescuea i Knowlesa dokazali, Rimski misal sv. Pija V. iz 1570. proizašao je od apostola te je sastavljen u svojim bitnim dijelovima već do vremena pape sv. Damaza (4. st.), i pape sv. Grgura Velikog (6./7. st.; zbog čega ga se često naziva Damazo-grgurovski sakramentar). Kao 'primljeni' obred Crkve, Rimski misal je 'predavan' kroz stoljeća te ga je kodificirao jednom i zauvijek sv. Pio V.

[7] Dok papa ne može obvezati svoje nasljednike u odredbama o stvarima discipline i uprave, to sigurno može u stvarima vjere, što je sv. Pio V. i učinio u Quo primum. Načelo par in parem potestatem non habet (,,jednaki nema vlasti nad jednakim’’) odnosi se na papu samo u stvarima discipline i crkvene uprave, ali ne u stvarima vjere i definitivne primjene božanskog zakona od strane prethodnika.

[8] Opća audijencija, 19. 11. 1969., I. odlomak. Papa Pavao VI. dao je te izjave pri uvođenju u Crkvu novog obreda, koji će Sveta kongregacija za bogoštovlje promulgirati sljedeće godine.

[9] Odlomak br. 13. U svojoj apostolskoj konstituciji Missale Romanum (3. 4. 1969.), Pavao VI. također spominje Novus ordo kao ,,novi Rimski misal’’, ne revidirani Misal ili obred (n. b., papa nije proglasio Novus ordo u tom dokumentu; odredio je samo da u tom Misalu treba tiskati tri nove euharistijske molitve i promijenjenu formu riječi posvećenja). Nadalje, 26. 3. 1970., u proglašivanju Novus orda, Sveta kongregacija za bogoštovlje pod kardinalom Gutom, spominje 'novi Misal', i 'red Mise koji je uveo papa Pavao VI.'' (uvode se novi obredi, dok se oni postojeći revidiraju). (n. b.: Čak ako je Quo primum samo čisto crkveni zakon, kardinal predstojnik rimske kongregacije (kard. Gut) nema vlast da dokine svečani dekret rimskog prvosvećenika (sv. Pija V.), prema drevnom pravnom načelu ,,inferior non potest tollere legem superioris.”)

[10] La Documentation Catholique, br. 1493.

[11] Braga, ‘Il Proprium de Sanctis’, Ephemerides Liturgicae, 84, 1970., str. 490.

[12] Demain La Liturgie, Paris, 1976, str. 9-10. Za više informacija, vidjeti: Paul Kramer, The Suicide of Altering the Faith in the Liturgy, Terryville, CT: The Missionary Association, 2006.

[13] Sacrosanctum Concilium, br. 40 i 23

[14] Valja primijetiti da kada su pape uvodili manje promjene u Rimski misal nakon dekreta sv. Pija V. (tj., pape Klement XIII., Urban VIII. i sv. Pio X.), njihovi sakramentari uvijek su se pozivali na Quo primum i na promjene poduzete s obzirom na misu sv. Pija V. Pavao VI. ne spominje ništa takvog u svom novom Misalu, dodatno utvrđujući uvjerenje da je to 'novi obred' Mise, bez poštivanja božanskih naloga Niceje / Tridenta / Quo primuma, i bez poveznice s povijesnom baštinom tridentskog / grgurovskog / damazijanskog obreda.

[15] Dok iznošenje svih dokaza za ovaj zaključak daleko nadmašuje doseg ovog članka, dovoljno je kazati da uklanjanje molitava Judica me, dvostrukog Confiteora, Aufer a nobis, Oramus te Domine, Suscipe sancte Pater, Suscipe Sancta Trinitas, Corpus tuum, Placeat tibi, zazivanja svetaca iz Libera nos, posljednjeg evanđelja i leonovskih molitava; stvaranje mogućnosti za zamjenjivanje Rimskog kanona s protestantski koncipiranim 'euharistijskim molitavama'; ogoljivanje ofertorija i tajnih molitava (uz ofertorij) od spomena žrtve; mijenjanje Haec commixtio; uklanjanje velikih kamenih oltara okrenutih istoku, između ostalog, ne samo da ne zadržava identitet rimskog obreda, već predstavlja i očit napad na njega. Za cjelovitu obradu ove teme, usp. Michael Davies, Pope Paul’s New Mass (The Angelus Press, 1980.), u kojem se dokazuje da Novus ordo u svojoj biti slijedi liturgiju odmetnutog 'nadbiskupa' kanterberijskog Thomasa Cranmera (1489-1556), iz izdanja 1549. i 1552. god.

[16] Pismo od 25. 9. 1969., br. 1

[17] Kritička studija Novus ordo missae, VIII. pogl.

[18] Isto, VI. pogl.

[19] Pismo od 25. 9. 1969., br. 3

[20] Summorum Pontificum, br. 1. Papa govori da je Misal Pavla VI. 'redovni izraz' pravila molitve (lex orandi), dok je Misal sv. Pija V. 'izvanredni izraz'.

[21] Uzimajući u obrir, naravno, iznimke sv. Pija V. za obrede starije od 200 godina, kao što je ambrozijanski obred.

[22] Ratzinger, Joseph, The Spirit of the Liturgy, San Francisco: Ignatius Press, 2000, str. 165-166.

[23] Za više pozadine o liturgijskoj i teološkoj revolucije II. vatikanskog koja se nalazi u srcu skrivene Treće fatimske tajne, usp. novu knjigu Johna Salze i Roberta Sangenisa: The Consecration of Russia: How Seven Popes Failed to Heed Heaven’s Command and Brought Turmoil to the Church and the World (studeni 2012.).

[24] Citat iz: mons. George Roche, Pius XII Devant L’Histoire, str. 52-53.

[25] U odgovoru sedevakantistima, ne može se dokazati da je papa Pavao VI. namjerno odbacio nauk Tridenta o nužnosti upotrebe 'primljenih i odobrenih obreda' Crkve. Ponekad on govori o Novus ordu kao ' novom obredu', dok drugi put kazuje da se radi o reviziji tridentskog obreda. Ono što je najmanje, Pavao VI. davao je zbunjujuće, ekvivočne i proturječne izjave o tome pitanju. Još važnije, Pavao VI. tvrdio je da provodi upute II. vatikanskog, a II. vatikanski nije odredio stvaranje novog obreda, već samo revizije postojećem Rimskom misalu. Zbog tih i drugih razloga koji premašuju doseg ovog članka, ne može se dokazati da je Pavao VI. bio formalni krivovjerac (stoga, odbacujemo tezu sedevakantizma).