Razlozi na kojima se temelji svećenički
celibat mogu se svesti na tri:
1. Kristološki razlog.
2. Ekleziološki razlog.
3. Eshatološki razlog.
Kristološki se razlog drži činjenice da je
svećenik alter Christus i
celebrira in persona Christi.
Budući da je Isus za sebe odabrao celibat, dakle i svećenik treba živjeti u
celibatu.
Ekleziološki je razlog naprotiv u odnosu
na svećenikove dužnosti. On nije službenik koji se može i mora staviti na
raspolaganje u skladu s radnim vremenom, nego je pravi pravcati „otac“ koji
vazda mora biti na raspolaganju dušama kojima je na brizi. Ako je tako - a tako
je - kako je moguće dobro uskladiti obiteljski život (koji zahtjeva posvemašnju
raspoloživost) sa svećeničkim životom (koji isto tako zahtjeva posvemašnju
raspoloživost)?
Eshatološki se razlog tiče onoga što
svećenički život mora predstavljati. I svjetovni su svećenici (premda u manjoj
mjeri nego redovnici) pozvani prefigurirati onaj život koji će biti u Raju.
Pogrješno rješenje
Govorilo se i dalje se govori da bi danas
ukidanje obvezatnog svećeničkog beženstva moglo biti rješenje za takozvanu
„krizu zvanja“. Što reći? Naivnosti (ako je tako želimo nazvati) nema granica.
Dovoljno bi bilo uzeti na razmatranje sljedeće: protestantske zajednice kao i
pravoslavne trpe „krize zvanja“ iste, ako ne i veće od katoličke krize.
To nije crkvena odluka
Povijest pokazuje da obveza svećenika na
spolnu uzdržljivost nije plod crkvene odluke. Želimo biti shematični kako bi se
ove obavijesti mogle bolje sačuvati da se njima možemo služiti kada je nužno
braniti istinu.
1. Obveza na svećeničko beženstvo drevna je
praksa i na Istoku kao i na Zapadu. Da, i na Istoku. Zna se da pravoslavni
obvezuju na uzdržljivost samo monahe i biskupe dok se svećenici i đakoni mogu
ženiti. Ali ovo je novost koja potječe iz 691., od Trulanskog sabora.
2. Za razliku od onoga što se često tvrdi i vjeruje,
svećeničko beženstvo potječe od apostolskih vremena, dakle od početaka Crkve.
Ni u jednom drevnom dokumentu ne potvrđuje se da je kleričko beženstvo nešto
nanovo pridošlo. U ono su vrijeme svećeništvu pristupali odrasli muškarci i
često već oženjeni, koji su pak napuštali, sa zakonitim i uzajamnim suglasjem,
obiteljski život kako bi se posvetili svećeništvu. U slučaju apostola Petra to
je simbolično: zacijelo je bio oženjen (dovoljno je prisjetiti se slučaja
ozdravljenja punice) potom je postupno napuštao obiteljski život da bi se
posvetio nadasve uzvišenoj zadaći koju mu je Isus dodijelio. Kada su u prvoj
Crkvi oženjeni muškarci primali svećeništvo, bili su dužni živjeti u potpunoj
uzdržljivosti i nisu većma mogli boraviti u kućama iz kojih su potjecali, nego
u odvojenim zgradama.
3. Često se kaže da je Sabor u Elviri (u
biti, to je bila sinoda iz IV. stoljeća) nametnuo svećeničko beženstvo.
Naprotiv, na ovome Saboru nije uveden, nego potvrđen propis beženstva, a
osuđene su zloporabe, isključujući iz klera one koji su zadržali suprugu.
4. Crkveni oci kao sveti Ambrozije
(334.-397.), sveti Jeronim (347.-430.) tvrde da se svećenici moraju pridržavati
uzdržljivosti; a ne samo oni, nego i đakoni.
5. Neki tvrde da svećenički celibat potječe
čak iz 1139.godine, od Drugog lateranskog sabora. Zašto nesuglasica? Jer se na
ovome saboru odlučilo da možebitni brakovi, koji su oženjeni svećenici
sklopili, nisu samo nedopušteni, nego također i nevažeći. Dakle, posve druga
stvar u odnosu na uvođenje propisanog kleričkog celibata.
Izvor: Corrado Gnerre, Il Giudizio
Cattolico
