Poznajemo li zbilja Svećeničko bratstvo sv.
Pija X.? Temelji li se naše znanje o Bratstvu na iskustvu, proučavanju i
poznavanju stavova Bratstva i nadbiskupa Lefebvrea? Jesu li nas, pokoncilske
generacije, upoznali s tradicionalnom Misom i tradicionalnim naukom? Je li nam
itko spominjao staru Misu prije motuproprija Summorum Pontificum?
Čisto sumnjam. Ako u našim katoličkim
krugovima postoje predrasude i stereotipi, onda je to svakako o Tradiciji i
tradicionalistima. Pojednostavljene i posve iskrivljene mentalne slike dominiraju u razmišljanjima naših
sunarodnjaka. Slučajno?! Jasno da to nije slučajnost. Ova stigmatizacija
Tradicije prijeko je potrebna modernistima. Možda nigdje pokoncilska
manipulacija nije jača nego u ovom slučaju. U ovom slučaju modernistička
sljedba ne želi stavove, ne želi postojana vrednovanja ljudi. Uopće ne želi i
ne dopušta teološku diskusiju. Ne želi mlade ljude upoznavati sa starim obredom,
jer ne može dokazati razlog uvođenja novoga. Veliko je zlo zadesilo moderniste
s motuproprijem Summorum Pontificum. Ali, ne predaju se oni!
I dok su svima puna usta tolerancije, osobito prema svemu nekatoličkome, grješnome ili čak i nastranome, ovdje nestaje snošljivost i dijalog. Tradicionalisti dijalog ne zaslužuju. Samo prijezir i čak i progone. Apostoli tolerancije najedanput se pretvaraju u nemani koje bljuju vatru.
Luthera se rehabilitira, neki ga žele
proglasiti crkvenim Naučiteljem. Focija se rehabilitira. Sve se hereze
proglašava političkim borbama nekog vremena, blagim pretjerivanjima. Traži se
samo ono pozitivno u nekršćanskim religijama koje su utemeljili ljudi, a ne
Bog. Ali kad je u pitanju Tradicija…
Ima li modernistička sljedba, koja je
dobrim dijelom zagospodarila našim katoličkim tiskom, izdavaštvom i teološkim
učilištima, jasan razlog, neku vidljivu motivaciju za prijezir prema tradicionalistima?
Naravno da ima. Modernisti žele uništiti
Crkvu. Idejni pokretač modernizma je sam otac laži, sotona. On podržava i ovu
kao i sve hereze ranije. Cilj mu je uništenje Katoličke Crkve, mističnog Tijela
Kristova. Ne zezamo se. Modernisti zbilja ne žele Crkvu Katoličku. Ne žele!
Žele ruševine Crkve!
Da su tradicionalisti jedna od sljedbi, ne
bi imali problema. Vrata bi im bila svugdje otvorena. Kako tradicionalisti vole
svetu Crkvu i nauk Kristov, to je veliki problem. Veliki je problem braniti
čast Našega Gospodina, Blažene Gospe i čast i prava svete Crkve. Jasno, ima
mnoštvo vjernika koji vole Crkvu i nauk Kristov, ali bez tradicionalne sv. Mise
i tradicionalnog nauka samo je pitanje vremena kada će ih modernizam pregaziti.
A upravo se to i dogodilo po zapadnim zemljama. Stare generacije nisu mogle
vjerovati da mogu stasati ovakve generacije katolika. Ali, eto, i to je moguće.
Mislite li da ćemo se bez tradicionalnog
pokreta moći oduprijeti himbi rušitelja katoličanstva? Odgovor je suvišan. Dobro
ih se financira sa Zapada, podržavaju ih svjetovni anarho-liberalni mediji.
Liberalizam i masonski način razmišljanja su sveprisutni: sve se to predstavlja
zdravim, modernim i općeprihvaćenim načinom razmišljanja i ponašanja. Osim
toga, budući da je svijet oduvijek bio pod vlašću kneza ovoga svijeta, jasno je
da ih svijet voli. Nas se tradicionaliste predstavlja zatucanima,
netolerantnima, neprosvijećenima, reakcionarnima čak i opasnima.
Krist je bio progonjen i njegova Crkva će
vazda biti progonjena. Ništa novo i ništa čudno. Boli nas jedino da se možda nikada nije umješnije i uspješnije rušilo
crkvene strukture nego danas. Uspjelo se u rušilačku hordu uključiti i mnoštvo
zavedenih katolika. Uspelo se zavesti i dio crkvenih vlasti.
Je li čudno da ovakvi skandali,
nezadovoljstvo, ali i strahovi dominiraju našim javnim mnijenjem? Odgovor je
opet suvišan!
Kako bi se onemogućile bilo kakve
diskusije, kontakti, upoznavanje mladih ljudi s predkoncilskom teologijom, načinom
života i ponajprije starim obredom, valjalo je stvoriti crnu legendu. A ta je
crna legenda kao kakav duhovni tumor koji se sastoji od neistina, poluistina,
izvrtanja činjenica i kleveta.
Da bi se na najkraći mogući način mogla
ocrniti Tradicija i tradicionalisti, stvorena je crna legenda: lefevrovac! Da
vas odmah ušute, ocrne i unište, dosta je samo jedna riječ!
Kad vam netko sljedeći put kaže da ste
lefevrovac, upitajte ga što to konkretno znači.
Znači li to: moliti sv. Krunicu, vjerovati
u Isusovu stvarnu Prisutnost, poštovati Rimskog Prvosvećenika, pridržavati se
svih dogmi svete Crkve, Božjih i crkvenih zapovijedi? A k tome i primati sv. Pričest
samo na jezik, klečeći, poštovati svećenike koji nose reverendu i mole
Časoslov, ići na hodočašća, moliti se Blaženoj Djevici i širiti pobožnost
Bezgrješnom Srcu Marijinu itd., itd.
Jasno, upravo sve to znači biti lefevrovac.
Nije li čudno da se i mi mlađi sjećamo da je to katoličanstvo koje smo i sami
živjeli?! Biti lefevrovac znači biti katolik.
Međutim, modernisti to neće priznati. Odmah
će siktati o hereticima, šizmaticima i neposlušnicima, onima koji stvaraju
nered i uvode podjele, koji su pali u potpuni subjektivizam i određuju Papi i
biskupima što trebaju misliti.
Nakon povlačenja ekskomunikacija nije im
lako kao prije. Ali fućka im se za odluke Rima. Šizmatici i heretici su oni
koji vjeruju da je Crkva Katolička jedina Crkva Kristova, koji ne demoniziraju
sve predkoncilsko, koji se odupiru sinkretističkoj pohari i tiraniji
relativizma. Šizmatici koje Crkve??? Ujedinjene svjetske religije??? Heretici
koji ne vjeruju da više putova vodi Bogu. Heretici koji vjeruju u Oca i Sina i
Duha Svetoga, u ponazočenje Kalvarijske žrtve na našim oltarima…
I u prošlim se stoljećima katolike nazivalo
svim mogućim nazivima: hiperkatolici, ultramontanisti, papisti. Kod nas latini
jeretici ili pak u vrijeme komunizma klerofašisti.
Ne čudimo se da nas se i danas traži
prišivak. Stoga, kad Vam sljedeći put netko kaže da ste lefevrovac/lefevrovka,
neka Vam to bude kompliment!
Povezivanje nas s djelom i likom velikog
Božjeg ugodnika francuskog nadbiskupa monsinjora Marcela Lefebvrea kojeg su
mnogi s pravom nazivali Atanazijem naših dana, svakako je kompliment!
On je prozreo modernizam i moderniste i
digao svoj glas. Modernisti su ispričana priča! Budućnost je Crkve u povratku
Tradiciji, u to nema sumnje.
Stoga recite bez straha: „Da, ja sam lefevrovac!“
Jedan vjernik
