Radujemo se velikom danu kada možemo proslaviti nešto
jedinstveno, znamenito za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za čitav pokret
obnove katoličke tradicije u nas – a to je dan kada po prvi puta
nakon gotovo 50 godina, jedan netom zaređeni svećenik, mladomisnik,
može proslaviti svečanu, mladu misu po tradicionalnom rimskom
obredu. Uistinu veliki dan za koji se može reći: ,,haec est dies
quam fecit Dominus’’, jer u turbulentnim vremenima kada se
smatralo da tradicionalna latinska misa, koja u svojoj biti seže sve
do prvih stoljeća, nema pravo građanstva u Crkvi, takvo što bilo
je potpuno nezamislivo. Božji dar i blagoslov koji nadilazi svako
ljudsko predviđanje i očekivanje, na kojemu Bogu dugujemo veliku
zahvalnost, a jednako tako, naša hvala upućena je i papi emeritusu
Benediktu XVI. kojemu pripadaju iznimne zasluge za polagani, ali
stabilan povratak drevne rimske liturgije u život Crkve.
A što nalazimo, i zašto cijenimo, ljubimo i slavimo tu
istu liturgiju? U njoj nalazimo katoličku vjeru, čistu i
nepomućenu, kao i bogoslužje Crkve u svoj njezinoj ljepoti i sjaju.
Tu se nalazi sve ono bogatstvo molitve i duhovnosti koje je Crkva
stvorila kroz čitavu svoju povijest, i zato tražimo da se napojimo
s tog nepresušnog vrela Božje milosti. Želimo da nas Gospodin
utvrdi u vjeri, u svemu onome što je nužno za naše spasenje, a
zatim da progovori u našim srcima, da zapali u nama oganj svoje
ljubavi i plamen vječnog predanja, kako to izriče jedna od misnih
molitava. I zato je potrebno da rimsku liturgiju uzljubimo i brižno
čuvamo, kako bismo se u njoj mogli sami okrijepiti, i k tom milosnom
izvoru privesti druge.
U ovom slavlju na osobiti način spominjemo se
svećeništva i euharistije, tog predragocjenog, najvećeg dara koji
proistječe iz samog Srca našeg Gospodina. Definiciju svećeništva
daje nam sv. Pavao apostol u Poslanici Hebrejima: ,,svaki svećenik
od ljudi se uzima, za ljude se postavlja na službu Bogu, da prinosi
darove i žrtve za grijehe’’. Dragi vjernici, u ovih nekoliko
riječi sadržano je čitavo neizmjerno bogatstvo ovog velikog
otajstva. Od ljudi se uzima, kao i Gospodin Isus, koji je morao uzeti
ljudsko tijelo da bi za nas podnio žrtvu križa; za ljude se
postavlja na službu Bogu – kako bi u ime Božje vršio djelo koje
je na korist Božjem narodu, i kaže se dalje: ,,nitko sam sebi ne
prisvaja časti, nego je pozvan od Boga, (…) tako i Krist ne
proslavi sam sebe da bude svećenik, nego onaj koji mu reče: ti si
Sin moj, danas te rodih’’. Sam Bog svog odabranika pomazuje,
uzdiže ga na stupanj sličnosti sebi, da bi bio posrednik između
Boga i ljudi. To je dragi vjernici temeljno određenje svećeništva
koje savršeno dolazi do izraza u tradicionalnoj misi. Svi simboli i
ceremonije, koje su dio ne samo rimskog, nego i ostalih drevnih
obreda Crkve, proizašli su upravo iz vjekovne vjere Crkve koju smo
primili od apostola i samog Krista te je liturgija najbolji izričaj
te vjere. Upravo zato u tradicionalnoj misi svećenik – čovjek
uzet iz naroda, zajedno s narodom stoji u istoj kući Božjoj, crkvi,
ali je od tog naroda i jasno odvojen kako bi vršio službu povjerenu
od Boga. I zato svećenik stoji, kao i odabrani službenici u Starom
zavjetu, na izdvojenom, povišenom, mjestu, kod velikog oltara koji
označuje Božje prebivalište, okrenut, ili usmjeren prema tom istom
oltaru – ad Dominum, prema Gospodinu. Zato postoje molitve koje
svećenik moli tihim glasom – jer su one dio tog misterija,
božanske službe, upravo zato se koristi latinski jezik, koji je
sakralni jezik, posvećen upravo za službu Božju, i stoga imamo
odvojen Confiteor – ispovijed grijeha, kao i čin pričesti, za
svećenika i za narod, jer on nije samo jedan od službenika iz
naroda, nego upravo odabran i pomazan od Boga, učinjen sličnim, i
štoviše postao alter Christus, drugi Krist. A koja je to zapravo
služba koju svećenik vrši? Da prinosi darove i žrtve za grijehe.
Najvrjedniji dar, i najveća žrtva koju on može prikazati jest
upravo sveta misa – nekrvna žrtva novoga saveza. To je smisao
njegova poslanja koje je na veličanstven način, u predivnim
molitvama istaknut kroz čitavu misu a svoj izraz dobiva već u samom
početku, pri prvim riječima koje svećenik izgovara: introibo ad
altare Dei - pristupit ću k žrtveniku Božjem. I to zato, kako
govori molitva prikazanja - da Bogu svome, živome i istinitome,
prikaže neokaljanu žrtvu, za svoje nebrojene grijehe, uvrede i
nemarnosti, i za sve vjernike žive i mrtve da njemu, i svima, ta
žrtva bude na spasenje za život vječni. To je ona ista žrtva
križa, koju je Gospodin iz svoje neizmjerne ljubavi prikazao za naše
spasenje, ali koja se ovdje izvršava na nekrvni, mističan i
sakramentalan način, te je sa žrtvom križa najuže povezana, što
je označeno brojnim znakovima križa koje svećenik čini kod obreda
svete mise. U euharistijskoj žrtvi Krist je prisutan na stvaran
način, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom, pod svakom, i
najmanjom česticom kruha i vina te mu upravo zato iskazujemo
božansku čast, koja njemu pripada, stavom klanjanja, i svećenikove
ruke se posvećuju zato da bi mogao doticati Kristovo tijelo –
podjeljivati taj božanski dar vjernicima i izvršiti svoje djelo na
službu Bogu za ljude.
Imajući pred očima veličinu i svetost Božjeg dara
svećeništva i euharistije oko kojih smo okupljeni u današnjem
slavlju, pridružimo se u duhu molitvama koje svećenik upućuje
višem Bogu zahvaljujući mu na tom daru i moleći da ga sačuva u
svojoj milosti za čitavog svog svećeničkog životnog poslanja. On
moli najprije da ga učini dostojnim službenikom svetog oltara, da
bude vjeran u vršenju preuzete službe. Da djelovanje ovog
sakramenta izbriše u njemu ljage grijeha i učini ga dostojnim za
vršenje službe bogoštovlja. Sveta misa je epifanija –
objavljenje Božje slave, poput Mojsijevog iskustva gorućeg grma, te
da bi se Boga moglo dostojno susresti, potrebno je pristupiti mu
čista srca, kao što svećenik moli prije čitanja evanđelje – da
Bog očisti njegove usne kao što je to očistio usne Izaije poroka
užarenom žeravicom. Od svećenika se traži da, zbog svog
posvećenja, na izuzetan način nasljeduje svog Učitelja, Gospodina
Isusa u svom životu i djelu, da se trajno suobličuje njegovom uzoru
svetosti. Zato se preporučam u Vaše molitve, riječima današnje
popričesne molitve: ,,Svemogući vječni Bože, koji si htio da ja
grešnik služim svetim oltarima i hvalim moć tvoga svetoga imena,
udijeli mi milostivo po otajstvu ovoga sakramenta oproštenja mojih
grijeha, da zavrijedim dostojno služiti tvome veličanstvu’’.
Molimo dragi vjernici za naše svećenike, da u vjernosti tradiciji
Crkve koja je jedino jamstvo njezine istinske obnove, budu istinski
po Srcu Isusovom, čiju će ljubav ižarivati u svom djelovanju.
Ovo djelo obnove Crkve ne bi bilo od Boga, i kao siguran
znak njegove prisutnosti i potpore, prepoznajemo poteškoće i
protivljenja kroz koje svi mi po Božjem dopuštenju trebamo
prolaziti. Suočeni smo s brojnim neprijateljstvima koja dolaze
nažalost iz same Crkve, a ponekad sjeme razdora biva ubačeno u samu
zajednicu. No utjehu nam ipak pružaju riječi sv. Petra: ,,Zbog
toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog
različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od
propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu
i čast o Objavljenju Isusa Krista’’, kao i brojne milosti za
koje svjedočimo u našim životima, koje su plod upravo čina hvale
i klanjanja u tradicionalnom rimskom obredu. Dobivamo ohrabrenje, da
budemo spremni, poput mučenika kojih se spominjemo u kanonu, i svoj
život dati za Kristovo ime te očuvanje tradicionalne liturgije i
katoličke vjere, bez koje nema spasenja.
A da bi svaki naš rad i nastojanje urodio plodom,
potrebno je uteći se pomoći i zagovoru one, kojoj je Gospodin
predao svakog od nas, a napose svoje svećenike, da nas trajno sačuva
u svojem majčinskom okrilju, i privede Gospodinu. Pod njezinu se
obranu utječemo, da ne odbije molbe u potrebama našim, nego nas od
svih pogibli uvijek oslobodi: ,,Djevice slavna i blagoslovljena,
Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa
svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas
Sinu izruči.’’ Amen.
vlč. Marko Tilošanec
