Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji
pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji
koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon
Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto
u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom
Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam
vjere i revnost za spasenje duša.
Pođimo s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku
nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj
pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o
euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:
Kan.
3. Tko niječe da se časnom
sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom
svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude
kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi
pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav
pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].
Ovo je razlog zašto u tradicionalnoj Misi svećenik
drži spojen palac i kažiprst nakon posvete pa sve do oblucije i
purifikacije i zašto se kod pričešćivanja vjernika drži plitica
(koja također iščezava i Novoj misi). U skladu s Gospodinovim
riječima kod umnažanja kruhova i riba (događaju koji se može
uzeti kao prednavještaj Euharistije) - ,,Skupite preostale ulomke da
ništa ne propadne’’ (Iv 6,12). U svakoj, i najmanjoj čestici,
prisutan je čitav i potpun Krist kao i u većoj hostiji i stoga je
razumljiva dvotisućljetna briga Crkve da se maksimalno obzirno i
vjerno obdržava ovo pravilo. Djela ovdje uistinu govore više od
riječi.
Nasuprot tome, danas se može čuti od nemalog broja
teologa i liturgičara kako pod česticama i kapljicama prestaje
stvarna prisutnost jer navodno prestaju prilike, odnosno vidljiv
oblik. Zaista? Zanimljiva je najprije ta odvažnost kojom se netko
usuđuje konfrontirati univerzalnom i trajnom vjerovanju Crkve, a
zatim valja reći i da je zaključak izvučen iz malog prsta jer
prilike uopće ne prestaju nego se i pod sitnim česticama zadržava
kemijska supstanca kruha odnosno vina, stoga je ovakav stav baš
naprotiv, protuznanstven. Mogli bismo reći da u pozadini stoji
moderno-filozofski svjetonazor prema kojem se supstancija ne određuje
prema naravi stvari nego prema njezinoj funkciji, pa tako budući da
sitne čestice više ne vrše funkciju prilika, tada bi same prilike
prestale. Naravno to je opet samo pogrešiv nauk ljudski, preuzet
zajedno s ostalim novotarijama iz sekularističkog dvorišta, uistinu
pogrešan promatran kroz nespojivost s katoličkom vjerom i
destruktivnost s obzirom na vjerski život (ne samo u ovom, nego i u
drugim, još važnijim pitanjima), te uopće filozofski nekoherentan
kao i cijela moderna, subjektivistička filozofija. Sve u svemu,
ovakvo mnijenje zasigurno je ozbiljna zabluda, možda i jako teška i
na granici sa herezom.
No samo malo, reći će netko, među prvim kršćanima
se prakticirala pričest na ruku, pa zašto bi danas netko smio
osporavati da je to ne samo poželjno, nego i jednako vrijedno kao
pričest na jezik? Ovdje smo opet, kao i kod pitanja celibata, zašli
u problem (ne)valjanog arheologiziranja.
Crkva u svojim vjerovanjima i oblicima koji ih izražavaju kroz
povijest prolazi razvoj analogan onome ljudskog bića – jedan
kontinuirani, organski razvoj, ili možda bolje – poput Marije
'prebire događaje u srcu' (Lk 2,19) i poput djeteta Isusa 'napreduje
u mudrosti, dobi i milosti' (Lk 2,52), naravno ne dodajući nikakvu
novu objavu koja je završena nakon smrti posljednjeg apostola, već
eksplicirajući dublje i jasnije onaj isti nauk koji je prvotno
primila u implicitnoj i drukčije izraženoj formi. To se dogodilo i
s euharistijskim kultom. Točno je doduše da se u prvim stoljećima
prakticirala pričest na ruku, ali u sasvim drukčijem ambijentu,
shvaćanju i vjerskoj svijesti nego što je to ova današnja
(naročito ona iz koje takvi prijedlozi dolaze). Pričest na ruku se
davala, ali ne na način da to (uglavnom i većinom) služi
konfrontaciji s tradicijom, naročito ne zanemarivanju Kristove
prisutnosti pod sitnim česticama, kao što je to danas slučaj.
Naprotiv, mnoga svjedočanstva crkvenih otaca i pisaca svjedoče o
vrlo živoj svijesti o Kristovoj prisutnosti pod svakom, i onom
najsitnijom česticom, i o nužnosti da se nijedna od njih ne izgubi.
Iscrpnu dokumentaciju o tome možete pronaći u must-read uratku A.
Schneidera: 'Dominus est', a ovdje bih
istaknuo dvije najvažnije činjenice koje su odraz takve svijesti.
Gdje se pričest dijelila na ruku, to se činilo na način:
- da se euharistijske prilike nisu smjele doticati prstima, već su se izravno unosile u usta
- se za to upotrebljavao posebna liturgijska tkanina koja se stavljala na ruku tako da bi se izbjegao doticaj s dlanom
Ova praksa, prisutna u nekim dijelovima Crkve,
obdržavala se uspješno prvih stoljeća. Međutim, s vremenom se
uvidjelo kako to postaje sve zahtjevnijim i da se umanjuje razina
poštovanja prema euharistiji, te se postupno išlo prema napuštanju
te prakse i podjeljivanju pričesti na jezik. Tome je zasigurno
pridonijelo i dodatno produbljivanje svijesti u uzvišenosti
euharistijskog sakramenta, naročito u drugom tisućljeću nakon
kontroverzija s Berengarom iz Toursa koji
je osporavao stvarnu prisutnost, i kasnije protestantizmom,
gdje je stavljeno izvan svakog pitanja način na koji se treba
podjeljivati pričest. Također, usporedno s time dogodila se i
promjena u stavu – dok je liturgiju prvih stoljeća obilježavao
stojeći stav (koji i dalje ima veliku ulogu u istočnim
liturgijama), kasnije se isprofilirao klečeći, te je tako u rimskom
obredu došlo do oblikovanja tradicionalnog stava primanja pričesti
– klečeći i na jezik, s pliticom koja je služila da se spriječi
opadanje čestica, te također ponekad i bijelim platnom.
Da bismo razumjeli pravo značenje pričesti na ruku u
današnjem kontekstu, moramo sve navedeno uzeti u obzir, kao i nakane
i profile onih struja koje su se zalagale za takvu praksu. Rijetko se
postavlja, ali neizbježno je i veoma ilustrativno pitanje – iz
kojih je, doista, incijativa došla današnja praksa pričesti na
ruku? Je li to jedan od pozitivnih doprinosa koncilske reforme, kako
se to nerijetko misli među današnjim vjernicima koji visoko drže
do poslušnosti papi i Crkvi, jedna od karizmi kakve je Crkva kroz
povijest prihvaćala kao svoje jer su služile obogaćivanju njezinog
duhovnog života? Pod utjecajem određenih faktora u čije izlaganje
ovdje trenutno ne možemo ulaziti, uvriježila se kolektivna amnezija
i ignorancija na pravi izvor ove prakse, a to su, ni manje ni više
nego progresivistički odnosno modernistički krugovi koju su nakon
Koncila krenuli u provođenje dezintegracije i
uništavanja nadnaravnog života Crkve, koji
su zastupali hermeneutiku diskontinuiteta i
uvodili brojne heterodoksne i heretične koncepte u teologiju, te
neprikladne i razvodnjujuće prakse u konkretni život. Ne, pričest
na ruku nije nastala poput pobožnosti, blagdana i crkvenih pokreta
koje je Crkva kroz povijest odobravala i preporučivala, pričest na
ruku nastala je iz modernističke
postkoncilske revolucije, u istim onim
ambijentima gdje su razbijani oltari i gdje su provođeni disenti
protiv crkvenih odluka, šizmatični skupovi i sinode – u jednoj
Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u, iz krivog
ekumenskog, protestantsko- i sekularnofilnog duha čiji
je cilj bio upravo to – razvodniti katoličku liturgiju od njezinih
specifičnih obilježja kako su oblikovana kroz povijest da
izražavaju vjeru i služe pobožnosti, i približiti je protestantskom i svjetovnom duhu, duhovima koji katoličku vjeru u
Euharistiju odbacuju i ridikuliziraju. I to ne približiti iz
pedagoških motiva – da bi se nekom lakše pristupilo, nego
smatrajući to vrijednošću u sebi. Prilično je sigurno reći da se
nijedan protestant ili sekularna osoba nije obratila zbog pričesti
na ruku, ali su mnogi katolici zbog ove prakse razvodnili svoju
vjeru. Zašto? Zato što se ovdje s
Euharistijom postupa ne jedan profani, svakidašnji način,
kao da u ruku uzimamo običan komad kruha ili prehrambeni proizvod, a
ne da ga primamo od posvećenog službenika kao božanski dar, kao
samoga živoga Boga. Zbilja nije jasno na koji bi način ova praksa
mogla služiti poticanju pobožnosti, niti postoji konkretan primjer
gdje je to ostvareno.
U argumentacijskoj pozadini ovdje se dakle nalazi načelo
nezdravog, umjetnog, selektivnog i dvoličnog arheologizma koji
prebire po praksama koje odgovaraju današnjem modernističkom duhu,
dok one neodgovarajuće odbacuju. Tako ako bi naši 'napredni'
teolozi i liturgičari htjeli biti dosljedni načelu da je sve
antikvarijatsko danas potrebno uvesti, trebali bi se zalagati i da se
uklone klupe i da se liturgiju prati stojeći, da se obdržava post
od početka dana pa do pričesti, da se Mise mogu služiti samo
ujutro i da se vrši stroga i javna pokora za grijehe. Naravno,
nikome to neće pasti na pamet, ali će zato prebirati po praksama
koje se su prvotno shvaćale i doživljavale na značajno drukčiji
način i u drugim okolnostima, te ih iz epruvete konzervirati i
zloupotrebljavati pridijevajući im vlastiti sekularno i
protestantski zadahnuti smisao. Toliko o tome.
Recimo još naposljetku kako je točno ovo pitanje
regulirano crkvenim propisima. Ovdje će se moći ponajbolje
ilustrirati razvoj revolucionarnog neomodernističkog duha; stoga
počnimo od rubrike o primanju pričesti koju donosi Opća uredba
novog Rimskog Misala. U br.
160 stoji sljedeća uputa:
Fideles communicant genuflexi vel stantes, prout
Conferentia Episcoporum statuerit. Cum autem stantes communicant,
commendatur ut debitam reverentiam, ab iisdem normis statuendam, ante
susceptionem Sacramenti faciant.
Što će reći:
Vjernici pristupaju pričesti klečeći ili stojeći,
prema odredbi biskupske konferencije. Kada pristupaju stojeći,
preporuča se da prije primanja sakramentu iskažu potrebni čin
štovanja, kao što je određeno prema istom propisu.
Ako pažljivo iščitamo formulaciju, ovdje se kao
redovni način pričešćivanja podrazumijeva onaj tradicionalni, tj.
klečeći. O pričesti na ruku ni govora. To će biti ozakonjeno tek
kasnije u uputi Memoriale
Domini, gdje su se biskupi
golemom većinom izjasnili protiv pričesti na ruku,
ali je ipak donesena odredba da se praksa može uvesti prema zahtjevu
biskupskih konferencija i uz potvrdu Svete Stolice. Tu se je
nažalost, stvorila rupa
koja će polako ali efektivno poslati u
zaborav mišljenje biskupa i omogućiti da se
pričest na ruku nametne kao slobodna praksa širom čitave Crkve.
Princip kolegijalnosti pokazao se još jednom kao 'dobra' brana
protiv svakog pojedinačnog neslaganja, u kojemu su ustrajali samo
oni najodlučniji i najhrabriji biskupi. Da vidimo kako je uopće
došlo do te realizacije, koristit će nam osobna svjedočanstva 'iz
žiže zbivanja'. Nadbiskup
Lefebvre svjedoči da je cijela
procedura išla mimo kardinala Guta kao prefekta Kongregacije za
bogoštovlje, koji kaže da bi, da je mogao, kleknuo pred papu da
spriječi uvođenje pričesti na ruku, i da je svime, kao papin
povjerljivi izvor, manipulirao kontroverzni
mons. Bugnini. To potvrđuje i savjetnik Komisije za reformu
liturgije, o.
Louis Bouyer.
Ipak, bilo je i onih biskupa koji su se od samog početka
držali vjernima tradiciji Crkve. Jedan od njih je argentinski
biskup J. R. Laise, te aktualno i
još eminentnije, kardinal
Malcolm Ranjith, koji je u svojoj
biskupiji, 'u paketu' s drugim 'reformama reforme', povukao indult za
pričest na ruku. Nadamo se, i vjerujemo, da će se taj proces
proširiti na čitavu Crkvu te da će liturgijskim slavljima i
euharistijskom sakramentu biti vraćeno ono dostojanstvo kakvo su
oduvijek uživali.
Komentar: Ovaj članak može
nam poslužiti kao koncizni, i u svemu bitnome iscrpni priručnik za
osvrt na temu pričesti na ruku – što je zasigurno jedna od
najstravičnijih novotarija koje su uvedene u novu liturgiju. Mislimo
da nema protuargumenta koji bi u ovoj studiji izmakao, a također, od
iznimne je važnosti što se ulazi u srž stvari utoliko što su
raskrinkana sama filozofsko – teološka polazišta modernista –
antikvarijanizam i ekumensko ujarmljivanje s duhom ovog svijeta i
krivovjerjima. Svemu iznesenom valjalo bi pridodati samo jednu
zaključnu misao: pričest na ruku jest, najblaže rečeno, izravna
prilika i poticaj za svetogrđe, odnosno
realno gledano, u velikom broju slučajeva
i samo svetogrđe. Iz perspektive
tradicionalnog rimskog obreda – ne samo pozitivnih propisa koji tu
praksu posve zabranjuju nego i duha štovanja, klanjanja, i najvećeg
mogućeg obzira prema prilikama Presvetog, to je nužno
i po sebi svetogrđe.
Iz polazišta Nove mise, koja objektivno gledano nikako ne može biti smatrana rimskim obredom već posve novim, različitim
obredom, možda vrijede druga mjerila – samo uvjetno možda, ali
ipak ne neovisno o objavljenoj vjerskoj istini da se Kristova
prisutnost nalazi pod svakom i najmanjom česticom s kojima se u
pravilu postupa na nedostojanstven način. U tom smislu dužni smo –
kao vjernici, otvoreno prokazati destruktivnost takve prakse po
vjeru svećenstva i Božjeg naroda, kao i čast i slavu Božju u
liturgiji, i istaknuti, da zasigurno nijedan svećenik ne može imati
obavezu dopuštati nešto što je izravna prilika za svetogrđe i da
je štoviše, radi spasenja duša i Božje slave, dužan to
spriječiti.
Prvi i nužan uvjet za obnovu vjere i napredak Crkve
Božje jest to da Gospodinu iskazujemo dostojnu čast u njegovim
svetim otajstvima, to je sigurno.
