Postojao je u
prošlosti izvrstan običaj da dijecezanski biskup pošalje pismo
svim svojim vjernicima za nadolazeću korizmu. Zaista, kao što
poslanica Prve korizmene nedjelje govori: ,,Braćo,
opominjemo vas da ne primate uzalud milosti Božje....evo sad je
vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa."
(II. Korinćanima 6,1-2)
Moji
predragi
vjernici,
čitajte uvijek
i ponovo
bilješke u vašim starim misalima koje objašnjavaju vrijeme
korizme.
One će vas podsjetiti na izvor i značaj tih četrdeset dana
molitve i posta, koji nas pripremaju za Sveti tjedan,
za veliko
otajstvo
križa
kako
bismo prispjeli do uskrsnuća.
Crkva
nas želi voditi
u praksu
savršenijeg kršćanskog
života. Ona nam daje primjer Krista i kroz istinski post i pokoru
ujedinjuje nas sa njegovim
patnjama da bi nam dala udio u njegovom
otkupljenju.
Kroz
ovih čitavih
četrdeset svetih dana, ona
nas podsjeća da smo grješnici, koje
kuša ,,požuda
tijela, požuda očiju, i oholost života"
(I.
Ivanova 2,16), i stavlja nam na usne ove dirljive molitve:
,,Gospodine,
neka tvoja naplata ne bude prema našim grijesima, nemoj nas kazniti
prema našim prijestupima... Neka ih tvoje milosrđe spremno nadiđe"
(Tractus na Čistu srijedu).
Blaženi
su oni, dragi vjerni, koji su zadržali duh vjere i koji se
pripremaju za ovo razdoblje molitve i pokore s ljubavlju, uvjereni
da će se posvetiti češćim prisustvovanjem Svetoj Misi, čestim
pričešćivanjem, sakramentom pokore,
postom i uzdržljivošću,
milostinjama, revnijim
prakticiranjem kršćanskih
kreposti
poniznosti, krotkosti, strpljivosti, blagosti,
milosrđa; i ako je moguće duhovnom
obnovom,
što
će im pomoći da se odijele sve više i više od grijeha i od svih
navezanosti na ovaj svijet, da nađu intimnost Isusove i Marijine
ljubavi i tako preobraze
svoj život.
Ali
da bismo
vjerovali
u to ponovno oživljavanje milosti u našim
dušama, moramo
imati ne samo vjeru
već i duh vjere, t.
j.
živu
vjeru nadahnutu od Duha Svetoga koji vodi naše duše putovima
savršenosti, u sve većem i većem ljubavi
prema Bogu i našem bližnjem.
Nažalost,
primjećujemo da je duh vjere, vjerovanja u krsnu milost i življenja
po njoj, nestao čak i u najvišim razinama hijerarhije. Principi
koji vode i usmjeravaju duh pape i biskupa više nisu pravi principi
vjere već lažni principi ljudskog razuma, kao oni koji su u izvoru
protestantskog liberalizma, modernizma, amerikanizma, silonizma,
principi koje je sve osudio Tridentski sabor i od svi pape do
uključivo pape Pija XII.
Posljednji
pape su se tako udaljili od nasljeđa dvadeset stoljeća Crkve kako
bi sebe učinili nasljednicima liberala i modernista. Sve što
govore ili rade nije ništa drugo nego odraz onoga što su govorili
i činili oni koji su posljednja četiri stoljeća bili prožeti tim
lažnim principima. Skup u Asizu je najjasniji plod tog liberalnog
katolicizma koji je osudili svi Pape prije II. Vatikanskog koncila.
Tako
se sada nalazimo pred jednim crkvenim
svijetom koji
je
potpuno nedosljedan,
nelogičan,
koji traži kompromise između istine i laži, između dobra i zla,
između svjetla i tame, Boga i Beliala.
To
potresanje
vjere izgleda kao da zaista priprema za dolazak Antikrista prema
predviđanjima Sv. Pavla u njegovom pismu Solunjanima i komentarima
crkvenih
otaca.
Kada
naš Gospodin opisuje kraj vremena i nakon
njega
apostoli
u svojim pismima, oni se obraćaju onima koji će ostati vjerni
govoreći: vigilate,
vigilate
– bdijte
i budite spremni! 'Prema
tome, braćo,' kaže
Sv. Pavao,
'budite
postojani i držite se predaja koje ste naučili." (II.
Solunjanima 2,15)
'Ali
kao lopov doći će dan Gospodnji,' kaže
Sv. Petar u svojoj drugoj poslanici, 'u
koji će nebesa iščeznuti velikom lomljavom, počela se u ognju
rastaliti (...) Zato, ljubljeni, čekajući to revno nastojte da se
u njemu nađete nevini, neokaljani, u miru! '
(II. Petrova 3, 10-14).
Neka
naše molitve i post budu za nas izvor posvećenja
i molba za povratkom pastira istini tradicionalnog
Učiteljstva
Crkve, na čast našeg Gospodina, za njegovo
sveopće
kraljevanje i za kraljevanje Marije, njegove
svete
Majke. Amen".
+
Marcel Lefebvre
Ecône,
25. siječnja 1987.
