Odgovor na pomutnju duhova

Pater Waldemar Schulz prior je crkve sv. Josipa u Beču. Dugo je godina djelovao u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu kao vicerektor i moralni teolog.

List župne zajednice njegove crkve nosi naslov: „List sv. Josipa“. U izdanju od kolovoza 2013. je u svojem predgovoru govorio o pomutnji duhova koja je tada prijetila vidljivo zahvatiti i neke svećenike i vjernike unutar Bratstva. Kako ova napast usred sve veće crkvene krize ne mine, nego se naprotiv samo povećava, smatramo da je dobro podsjetiti na ovaj vrijedan tekst, prethodno već objavljen na našoj stranici.

Dragi vjernici, želio bih u ovome Listu sv. Josipa ukratko podastrijeti tri međusobno povezana promišljanja.

Sve je milost

1.) Milost je, i to čak veoma velika milost kada čovjek, duša, u ovome uzbudljivom vremenu za Crkvu i društvo, u ovome za srce i duh pogibeljnom i zavodljivom svijetu materijalnoga, očitoga, tehnički ostvarivoga, smije postojano stajati u vjeri i u vjernosti prema nadnaravnome cilju. Uz svu kritiku današnjih nazora o svijetu i životu, nepovoljnih prilika u Crkvi i državi, kod sve bijede, svih zabrinutosti i opravdanih zamjerki trenutačnih duhovnih prilika, brige o dušama i njihovu spasenju ipak nas treba ohrabriti pomisao na milost, pomisao na to da se konačno ipak sve nalazi u Božjim rukama, a mi sami moramo biti ništa drugo nego zahvalni ako nas Božja milost uzdržava i jača.

Dao Bog da tako ostane do konca života da kao sveti Pavao dobar boj bijemo, trku završimo, vjeru sačuvamo (2 Tim 4,7) i da smijemo pripadati k onima kod kojih „Ipak čvrsti temelj Božji stoji“ (2 Tim 2,19).

Nedvojbeno je dragi Bog čovjeku kod stvaranja podario razum i volju kako bi čovjek upotrebljavao ove duhovne snage. Gospodin Bog želi dakle čovjekovu suradnju, također i u mislima i željama, vazda pak s milošću, a da se ne trči pred njom ili da se za njom mrzovoljno kasa. Pronaći pri tome ispravno držanje i mišljenje nije posve lako. Potrebna je postojana molitva: kada su apostoli s Marijom, majkom Isusovom, bili ujedinjeni u molitvi, sišao je Duh Sveti nad njih kao „prst Božji koji nas vodi“ (himan Veni Creator). I potrebna je poniznost i mudrost da se pazi na milost Božju i da se stvari započnu u Božjem smislu i s Božjeg stajališta.

Iz povijesti Bratstva

Kardinal Gagnon (+2007.) s bogoslovima

u francuskoj Bogosloviji Flavigniju 1987. godine

Dana 8. prosinca 1987. nadbiskup Lefebvre je u Écôneu primio kardinala Édouarda Gagnona koji je došao iz Rima radi vizitacije vjerskih ustanova Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i prijateljskih zajednica po nalogu Rima. Bilo je to vrijeme otvorenosti.

Tijekom ljeta 1987. godine nadbiskup Lefebvre se posve očito razilazio u mišljenju s kardinalom Ratzingerom o vjerskoj slobodi, a godinu dana prije toga se pokazao krajnje uznemirenim poradi skandala u Asizu. Unatoč svemu tome, posjet kardinala Gagnona bio je razlog za radost jer je na vrlo javan način očitovao želju da se održi vidljiva povezanost s crkvenom hijerarhijom pa sastojala se ona i od članova koji su često zavedeni novim uredbama pokoncilskog vremena.

Na blagdan Bezgrješnog Začeća, na drugoj strani Atlantika, pater Richard Williamson, rektor američke bogoslovije u Ridgefieldu, pozvao je svoje bogoslove da se žarko mole da se Bratstvu opet prizna ona kanonska regularnost koja mu je nepravedno oduzeta: ,,Molimo za Bratstvo. Molimo osobito za kardinala Gagnona koji se danas ponovno vratio u bogosloviju Bratstva u Švicarskoj. Dovršio je svoju jednomjesečnu vizitaciju u kućama Bratstva u Švicarskoj, u Francuskoj i u Njemačkoj. Molimo za to da on, kada bude sastavljao svoje izvješće o Svećeničkom bratstvu na uvid Svetom Ocu, predstavi istinu na takav način da ono dobije Papino odobrenje. Molimo se za Papu da on učini ono što bi jasnije trebao činiti: da dade Bratstvu pravni status koji ono posve zaslužuje i apsolutno treba radi dobra cijele Crkve, kao i samog Bratstva“.

U ovih nekoliko redaka ne može se pronaći ništa od onih krivih predodžbi koje su razvijene kasnije i prema kojima su rimske vlasti posve strane Katoličkoj Crkvi, da Bratstvo mora prekinuti svaku povezanost sa Svetom Stolicom ili da se ono jednom zauvijek treba držati podalje od njezinih predstavnika. Baš suprotno, tijekom cijelih posljednjih desetljeća koje je nadbiskup Lefebvre živio ovdje na zemlji, bio je nadahnut dvostrukom željom – da sačuva dvotisućljetnu Tradiciju Crkve, tražeći pravo da može nesmetano nastaviti upravo s ovim eksperimentom. Svojim nasljednicima na čelu djela koje je on utemeljio povjerio je zadaću da razotkriju one zapreke koje omogućuju ili ne omogućuju eksperiment Tradicije.

Izvor: http://credidimus-caritati.blogspot.de

Ne vaditi citate iz njihova konteksta

Citati utemeljitelja Svećeničkog bratstva svetog Pija X. kadšto se navode zbog čisto osjećajnih reakcija: zbog zabrinutosti ili strasti. Poseže se za jednim citatom da bi se obrazložio trenutačni stav, a onda se poseže za nekim drugim da se neku tezu obrazloži a posteriori. Što bi Nadbiskup mislio o onima koji tako prisvajaju njegove izreke? Što bi rekao onima koji gomilaju citat za citatom, a onda izvlače zaključke koji su više slični matematičkim jednadžbama? Budući da ne možemo govoriti umjesto preminulog Utemeljitelja Bratstva sv. Pija X., navest ćemo njegove vlastite riječi. U vrijeme njegova života bio je konfrontiran s ljudima koji su mu spise rabili kako bi s podignutim prstom nanjušili „protuslovlja“ ili su pak htjeli iskoristiti priliku za donošenje ishitrenih i stoga neurednih teoloških zaključaka.

„Ne kažem da se između rečenica ne može uzeti jednu i onda je suprotstaviti nekoj drugoj rečenici, istrgati je iz konteksta i na ovaj način staviti mi u usta stvari koje tako nisam želio reći. Moguće je da sam katkad rekao prilično oštre rečenice, primjerice da je Koncil više ili manje raskolnički (šizmatički). U određenom smislu to je i točno jer tu postoji određeni prekid s Tradicijom. U tom smislu, dakle, u kojem Koncil predstavlja lom, prekid s Tradicijom, može se u određenom smislu reći da je raskolnički. Kada sam pak to izrekao, to nije trebalo definitivno značiti da je Koncil zbiljski, iz temelja bio raskolnički. To se mora razumjeti u kontekstu sa svim onim što kažem. Koncil je u toj mjeri raskolnički u kojoj pravi prekid s prošlošću: to je točno. To pak opet ne znači da je u strogom, teološkom smislu riječi raskolnički.

Ako se dakle izraze tako tumači, može se reći: „Tako! Ako je Koncil raskolnički, onda je papa koji ga je potpisao raskolnik i svi biskupi koji su potpisali Koncil jesu raskolnici i ni u kojem se slučaju s njima ne smije imati posla.“ To su krivi nazori. To je ludo, to nema smisla!

Poradi toga sam u „Cor Unum“ [glasniku za članove Svećeničkog bratstva] objavio ovaj članak o vjeri. Ne znam jeste li pročitali komentar o snazi, djelovanju vjere od patera Bernarda, komentar o članku svetog Tome Akvinskoga. On preuzima duh svetog Tome Akvinskoga kada točno pokazuje nevjeru kod vjernika, kada pokazuje da postoji pogibao u vjeri, da postoje mnogi vjernici o kojima bi se reklo: „Oh! On nema više vjeru, poganin je, bezbožac“. Ako tako želimo, u određenoj mjeri jer su to ljudi koji više ne žive vjeru, koji svoju djecu ne odgajaju kršćanski, ljudi koji misle poganski, svjetovno, materijalistički i na sve druge moguće načine. Onda se kaže: „Oni nemaju više vjeru!“ Može li se zbilja reći da su izgubili vjeru? Nešto je drugo ne imati više duha vjere, ne živjeti više svoju vjeru i ne imati više vjeru – to su različne izjave. Opasno je primijeniti odmah ove stvari na nekoga jer po krštenju i dalje imaju djelovanje, snagu vjere. Imaju snagu i djelovanje vjere ali ih ne primjenjuju, ne prakticiraju ih. To je nešto drugo!“

(Nadbiskup Lefebvre na duhovnim vježbama za svećenike 1980.)

Službeno priopćenje Generalne kuće FSSPX-a u vezi biskupskog ređenja p. Faurea

Službeno priopćenje Generalne kuće Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

u vezi biskupskog posvećenja p. Jean-Michel Faurea

Dana 19. ožujka 2015. biskup Richard Williamson poduzeo je biskupsko posvećenje p. Jean-Michel Faurea u benediktinskom samostanu sv. Križa u Nova Friburgo, u Brazilu.

Biskup Williamson i p. Faure nisu članovi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. od 2012., odnosno 2014. god., zbog svojih oštrih kritiziranja bilo kakvih veza s rimskim vlastima. Prema njima, takvi kontakti nisu u skladu s apostolskim djelom nadbiskupa Lefebvrea.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. iskreno žali što je taj duh protivljenja doveo do biskupskog posvećenja. Godine 1988. nadbiskup Lefebvre je jasno naznačio svoju namjeru da posveti pomoćne biskupe koji ne bi imali jurisdikciju, zbog stanja nužde u kojem su se Svećeničko bratstvo svetog Pija X. i vjerni katolici nalazili u to vrijeme. Njegov jedini cilj bio je omogućiti vjernicima sakramente koje će im podjeljivati svećenici, po ređenjima koje će im podjeljivati biskupi. Nakon što je učinio sve što je bilo moguće da bi dobio dopuštenje od Svete Stolice, nadbiskup Lefebvre je poduzeo svečana posvećenja 30. lipnja 1988. pred nekoliko tisuća svećenika i vjernika i stotina novinara iz cijelog svijeta. Bilo je posve očito iz svih okolnosti da je, unatoč nedostatku odobrenja iz Rima, ovaj javni čin bio za dobro Crkve i duša.

Svećeničko bratstvo svetog Pija X. osuđuje ovo biskupsko posvećenje p. Faurea, koje unatoč tvrdnjama dotičnih klerika, nije uopće usporedivo s posvećenjima iz 1988. Sve izjave biskupa Williamsona i p. Faurea dovoljno dokazuju da oni više ne priznaju rimske autoritete, osim na čisto retorički način.

 

Svećeničko bratstvo svetog Pija X. i dalje tvrdi da sadašnje stanje nužde čini zakonitim njegovo djelovanje širom svijeta, ne niječući zakonitu vlast onih za koje i dalje moli na svakoj Misi. Bratstvo namjerava nastaviti svoj rad svećeničke formacije u skladu sa svojim statutima. Ono namjerava zadržati polog vjere i čistoću moralnog nauka Crkve, u suprotnosti sa zabludama, ma od koga one dolazile, da bi prenosilo dalje takvu vjeru i moral u tradicionalnoj liturgiji i propovijedanju, u skladu s misionarskim duhom svoga utemeljitelja: Credidimus caritati [1 Iv 4,16].

Menzingen, 19. ožujka 2015.

 

Tekstovi o istoj temi:

nadbiskup Lefebvre:Vaš prvotni cilj nije boriti se protiv zablude, nego upoznati istinu

Riječ mons. Lefebvrea o lošem duhu

Propovijed biskupa de Galarrete, 29. lipnja 2011.

p. Laisnez: Različite Crkve?

 

p. Schulz: Odgovor na pomutnju duhova

p. Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima



Jadni mons. Williamson – smiluj mu se Gospodine!

Nije kriv samo mons. Fellay, pateri Nély, Pfluger, Lorans i du Chalard te svi ostali poglavari koji su po njegovu mišljenju nesvjesni đavolji agenti. Sada je kriv i sam mons. Lefebvre.

U želji da opravdaju svoju rigorističku orijentaciju (koja proizlazi iz ekscentričnih sklonosti), disidentski svećenici (na čelu s biskupom Williamsonom), nastoje izgraditi 'svog pravog' nadbiskupa Lefebvrea koji bi bio u skladu s njihovim idejama. Tako se stvaraju vrlo plitke teorije – vadeći pojedine izjave iz konteksta, da je 'onaj kasniji' nadbiskup Lefebvre relevantan, a ne 'onaj raniji' – jer bi ovaj prvi bio 'dosljedniji i jasniji' od ovog drugog. No stvarne razlike, naravno, nema, jer je nadbiskup Lefebvre uvijek jasno i otvoreno govorio o problemima u Crkvi, ali je s druge strane zagovarao trijezan i razborit pristup u ovoj mučnoj krizi.

Time se na koncu potkopava vrijednost liku i djelu nadb. Lefebvrea. Citat jasno govori:

„Mons. Lefebvre je uvijek inzistirao na svećeničkoj svetosti što je izvrsna stvar, nedodirljiva, ali to je formacija pomalo kao formacija bogoslova u tridesetim ili pedesetim godinama, to jest, klasična formacija, ali prije II. vatikanskog sabora. Sve to nameće misao da možda mons. Lefebvre nije nesumnjivo dovoljno uzeo u obzir, nije u početku bio razumio svu dubinu koncilskoga zla. Ne znam. Pred kraj svog života mons. Lefebvre je rekao da što više čitamo dokumente Drugog vatikanskog sabora, više shvaćamo da je posrijedi duboka izopačenost duha. Nisu posrijedi samo posebne zablude kao vjerska sloboda, ekumenizam itd., premda su već i te zablude ogromne; nego posrijedi je nešto puno više i univerzalnije: posvemašnja izopačenost duha.“

 

Ako mons. Lefebvre nije razumio dubinu koncilskog zla, koga je onda Providnost odredila za tu zadaću?

Spasi nas Gospodine od strančarenja, pomutnje i neposluha i daj nam da ustrajemo u vjernosti borbi za katoličku vjeru po primjeru mons. Lefebvrea!

 

Izvor: Mgr Williamson - version française réalisée par le blog Reconquista depuis l'original espagnol sur Non Possumus - 7 novembre 2014

Nadbiskup Lefebvre o uravnoteženom pristupu krizi

„Liberal nužno ne mora biti heretik. Znate, liberalizam ima određeni dijapazon… Onaj liberalizam, onaj fundamentalni, radikalni liberalizam koji je grijeh, da, on je sigurno hereza. Postoji k tome i liberalizam mlakih…

Postoje stupnjevite razlike, mnoge nijanse, sve do blagog oblika liberalizma. Ali pod izlikom da je to blagi oblik liberalizma reći: 'Onaj je ondje heretik, kao onaj koji ima liberalna načela 18. stoljeća koja su heretična'. Tu ipak postoji razlika…

Moramo realistično gledati stvari! I ne moramo odmah reći, jer je jedan dobar katolik kojega poznajete, čovjek koji dijeli Vašu vjeru, imao nesreću izreći rečenicu koja je pomalo dvoznačna – jamačno se prevario ili se loše izrazio. - 'Oh! Onaj ondje je liberal, on je heretik, vjerojatno je mason!'. A upravo se to brzo događa! Ovaj je duh zastrašujući!

Različite Crkve?

U toku pregovora koje je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. vodilo s autoritetima Svete Stolice za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., javila su se protivljenja jedne manje skupine svećenika, gdje je najodlučniji glas imao biskup Richard Williamson. Ti su se pojedinci protivili bilo kakvom pokušaju rješavanja problema oko kanonskog statusa Bratstva, koji su posljedica nepravednih i nezakonitih osuda nadbiskupa Lefebvrea i FSSPX-a iz vremena pape Pavla VI. U pregovorima se potvrdilo ono činjenično stanje koje je na snazi u Crkvi od Drugog vatikanskog sabora naovamo; da se naime ne radi samo o praktičnim nego ozbiljnim doktrinarnim pitanjima, o čemu službeni autoriteti (uključujući tadašnjeg papu Benedikta), nažalost nisu htjeli, i ne žele dopustiti otvorenu raspravu. Sve reforme promatraju se još uvijek kao nešto nedodirljivo; i upravo zbog dosljednosti načelima katoličke vjere, biskup Fellay i pregovarači nisu htjeli pristati na ikakav kompromis, koji bi ugrozio daljnje očuvanje, i borbu za čistoću vjere i tradicije u Crkvi. Unatoč tome, dotični disidenti (koji su sami sebe nazvali - ,,Otpor"), neumorno su širili lažne i nepravedne optužbe i poticali na pobunu protiv autoriteta u Bratstvu. Stoga su ili sami napustili, ili su isključeni iz FSSPX-a. Nakon što su pregovori završeni, potvrdilo se ono što je uviđajima i prije bilo jasno: da se radilo o osobama koje su upale u mnogovrsne doktrinarne probleme - rigorističkog svjetonazora nespojivog s katoličkim mentalitetom, koji se razvijao na bazi osobne neuravnoteženosti, ekscentričnosti, skrupuloznosti i(li) formalizma. Tako se kod istih razvio jedan poremećaj opsesivne, parazitske borbe i napadanja FSSPX-a, uz izostanak gotovo ikakvog pozitivnog sadržaja u navještanju vjere i izgradnji kršćanskog puka. Došlo je do očitovanja onog istog duha podijeljenosti, koji obilježava sedisvakantistički pokret, nasuprot stabilnom jedinstvu Bratstva koje je uvijek nadvladalo svaku krizu – onu sedisvakantističku iz prve polovice 80-ih, pa disidenata za biskupskih ređenja; s još većim poletom, te je tako i ovdje slučaj.

Članak koji prenosimo predstavlja jedan od najvažnijih doktrinarnih odgovora na spomenute rigorističke zablude. U njemu p. Laisney – ugledni svećenik i teolog u Bratstvu, odgovara na doktrinarnu konfuziju biskupa Williamsona, koji čitav koncept gradi na neprihvatljivom shvaćanju Crkve.

Citat iz Eleison komentara:

,,Velika zbrka vlada danas oko identiteta prave Crkve našeg Gospodina ovdje na zemlji i raznih imena kojima je nazivaju. Većina sadašnje zbrke dolazi od najvećeg problema Crkve današnjice, a to je dijabolički Drugi vatikanski koncil (1962.-1965). Pokušajmo razmrsiti dio zbrke…

Propovijed biskupa Alfonsa de Galarrete prigodom ređenja u bogosloviji Ecôneu (Švicarska), 29. lipnja 2011.

Ne smije se birati između vjere i ljubavi, valja ih obje prigrliti!

Preuzvišeni,

draga subraćo,

dragi ređenici.

draga braćo!

Evo nas okupljenih, još jednu godinu, u sjemeništu u Ecôneu, Matičnoj kući Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kako bismo podijelili đakonat i svećeništvo, kako bismo izvršili ono što je poziv i misija Bratstva. Riječ je o prenošenju, čuvanju, življenju katoličkog svećeništva da bi se zajamčila vječnost vjere i Katoličke Crkve.

Svećenik je alter Christus, drugi Krist. On djeluje in persona Christi, u Kristovoj osobi. Posrijedi je dakle uistinu Kristovo svećeništvo među nama. Kristova nazočnost među nama. Svećenik jamči kontinuitet blagodati Utjelovljenja Našega Gospodina, njegova života, njegova nauka, njegove milosti, njegova Otkupljenja. A ovo je zbilja ono bitno. Usred ove krize – krize vjere, crkvene krize – očito je da se ne možemo povući na stranu, ignorirati situaciju u kojoj se nalazimo i osobito situaciju svete Crkve. Istini za volju, bitno se ništa ne mijenja. Za ono bitno nije ništa promijenjeno.

p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima

Sljedeće pismo pojašnjava kako možemo biti ljudi s načelima u istinskom katoličkom smislu. Nedavno je otac Jean, svećenik tradicionalnih kapucina u Morgonu (Francuska) u jednoj propovijedi izrekao mišljenje da FSSPX ide na „mekom putu k modernizmu“ jer traži praktični sporazum s Rimom.

Kao odgovor na ovu lažnu optužbu pater Karl Stehlin (Poglavar istočnoeuropskih autonomnih kuća) drži se dužnim njemu i kapucinima opširno pisati kako bi podsjetio na pet važnih načela koje je on sam naučio u godinama vlastitog djelovanja kao svećenik FSSPX-a.

Zahvaljujemo pateru Stehlinu za dopuštenje objavljivanja prijevoda pisma.

Varšava, 6. veljače 2014.

Vaš prvotni cilj nije boriti se protiv zablude, nego upoznati istinu

,,Zasigurno, morate biti informirani o modernim zabludama jer propovijedanje istine uključuje propovijedanje o ograđivanju od zabluda; ali nemojte negativni, drugotni vidik predstavljati kao najvažniji! Vaš prvi cilj nije boriti se protiv zablude nego upoznati istinu. Vaša središnja preokupacija treba biti studij, vaše posvećenje, tišina, meditacija i odjelotvorenje ljubavi.’’

,,Naša borba je ona nadnaravna, protiv duhovnih moći đavla i palih anđela. To je divovska borba, ne samo predmet za rasprave i intelektualna sučeljavanja. Ulazeći u bogosloviju, ulazite u povijest Crkve i upuštate se u bitku koja nije samo na naravnom planu, u protivnom promašujete bit stvari. Naša bitka nalazi se na planu božanske milosti. Budite spremni raspravljati s ljudima, ali milost da pridobijete duše zadobit ćete molitvom, žrtvom, mrtvljenjem i vođenjem svetog života.’’

(Duhovni nagovori u Econeu, 13., 23. veljače 1976.)