Tema
današnjeg predavanja može se činiti jako općenitom – nešto o
čemu se već toliko puta raspravljalo da izgleda kako se tu ništa
posebno više ne može reći. Nije li uostalom briga oko širenja
vjere prvi zadatak Crkve, nešto što treba ležati na srcu svakog
katolika, pa tu stvari trebaju biti jasne i nema potrebe za nikakvim
naročitim pojašnjenjima? No ipak, ako pogledamo na prilike u kojima
se Crkva danas nalazi – na izazove s kojima se ona suočava u
svojoj nutrini, vidjet ćemo da stvari ipak bitno drukčije
izgledaju. Ustanovit ćemo da nije sve tako jasno kako na prvi pogled
može izgledati, i da je itekako potrebno razlučivanje duhova da
bismo mogli doći do pravih rješenja i odgovora na naš problem. O
tome želimo danas govoriti – ispitati stanje prilika u današnjoj
Crkvi, analizirati koji su sve faktori tu na djelu, postaviti njihovu
dijagnozu, da bismo konačno došli do pravog lijeka, rješenja za
današnje zahtjeve po kojima Crkva može djelotvorno izgrađivati
Božje kraljevstvo, katoličku vjeru u hrvatskom narodu.
Naš
današnji predmet fokusira se na prilike u našem hrvatskom narodu.
To je pitanje koje treba razmotriti na adekvatan način – ne iz
izolirane perspektive, tako da bismo hrvatske prilike promatrali kao
jedinstveni slučaj, nego to treba biti nužno u okviru cjelokupne
situacije u današnjoj općoj Crkvi. Crkva je jedna i katolička –
što znači sveopća, u kojoj opća strujanja utječu na njezine
pojedinačne dijelove - mjesne Crkve, i bilo bi pretenciozno i
pogrešno Hrvatsku izuzeti od tog pravila. Naprotiv, uvidjet ćemo da
se zbivanja na općoj razini u Crkvi, a naročito u zapadnim zemljama
koje se kod nas promatraju kao uzor, itekako tiču našeg stanja, i
da ona oblikuju život naše mjesne Crkve. Imajući to na umu,
razmotrimo najprije u glavnim crtama stanje stvari u općoj Crkvi.
Kriza
u općoj Crkvi
Pogledamo
li razvoj zbivanja u Crkvi početkom ovog i u proteklom stoljeću,
možemo jasno uvidjeti jednu točku koja predstavlja prekretnicu,
koja će radikalno promijeniti daljnji tijek crkvenog života. Bio
je to Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) nakon kojeg će
uslijediti drastične promjene kako u životu Crkve, tako u nauku.
Drugi vatikanski sazvao je papa Ivan XXIII. u jednom vremenu koje je
bilo obilježeno općim optimizmom i vjerom u čovjekove neograničene
mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata prionulo se materijalnoj
obnovi razrušenog društva – obnovi koja je bila uspješna i sve
više napredovala te se činilo da čovječanstvo priprema put za
svjetlu zemaljsku budućnost. Stvorio se dojam kao da čovjek svojim
radom, svojim silama može sve postići te se pritom zaboravilo na
ograničenost njegove naravi i onu temeljnu istinu da sve Bog vodi
svojom providnošću na jedan način stavilo u stranu. Kao što nam
psalam govori: ,,Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude
graditelji" (Ps
126,1). Osim toga,
društvo koje je prošlo kroz ratne strahote sada je nastojalo ići
više putem pomirenja. Tome su posebno željele doprinijeti vjerske
zajednice. Cijela ta atmosfera projicirala se na crkvenu situaciju.
Papa Ivan XXIII. bio je prvi koji će promicati to usmjerenje.
Prema njegovom uvjerenju, Crkva treba staviti u stranu sve ograde
koje je dijele od onih različitih, koji su izvan Crkve. Treba im se
što više približiti, i još dalje, treba staviti više čovjeka u
središte – brinuti se za njegove želje i potrebe. Pritom će,
sasvim razumljivo, ona eminentno nadnaravna preokupacija izgubiti
svoj prvi plan. U tim prilikama bit će sazvan Drugi vatikanski
sabor. Odmah u njegovom početku papa je izrazio načela koja trebaju
voditi sabor: da ne treba više koristiti lijek kazne, nego samo
lijek milosrđa. Također, osudio je tzv. proroke propasti i naznačio
da cilj Koncila treba biti promicanje jedinstva kršćana i čitave
ljudske obitelji. Tu možemo vidjeti u kojoj mjeri su one
općedruštvene prilike oblikovale razmišljanje pape Ivana XXIII., i
da im se on štoviše sasvim prilagodio. Ta će atmosfera uroditi
drastičnim posljedicama. Uklonit će se sve dotadašnje barijere,
ponajprije u samoj Crkvi. Papa će dati slobodan prostor onim
teolozima koji su prije bili osuđeni zbog krivih, modernističkih
nauka i ti teolozi izvršit će – u sjeni progresivno orijentiranih
biskupa, golemi utjecaj na tijek koncila.
Već
u samom početku izvršen je jedan značajni prevrat. Nacrti
dokumenata koje je kroz prethodnih nekoliko godina stvarala posebna
pripravna komisija, pod utjecajem progresivnih prelata u trenutku su
napušteni i koncil se našao u potpunoj neizvjesnosti. Trebalo se
krenuti u stvaranje novih dokumenata – bez ikakve podloge, i upravo
se tu otvorio prostor za utjecaj progresivističkih biskupa i
teologa. Svemu je dodatno doprinijela činjenica da je i nasljednik
na papinskoj službi, Pavao VI., još dalje podržavao tu
orijentaciju. Situacija među biskupima na koncilu bila je takva da
većina nije imala neki poseban stav. Oni su jednostavno željeli
slijediti ono što će odlučiti Crkva, ili drugim riječima –
pratiti onaj tijek koji će oblikovati zbivanja na koncilu. Liberalni
biskupi bili su u manjini. Isto to može se reći i za izričito
tradicionalno orijentirane biskupe. No uz pomoć javnog mnijenja –
svjetovnih medija koji su podržavali liberalizam, kao i obaju
koncilskih papa, progresivistički akteri uspjeli su steći odlučni
utjecaj i premda im nije uspjelo provesti u djelo sve svoje planove,
ipak su uspjeli u dokumente ubaciti određene izjave iz kojih će u
praksi kasnije ostvariti svoje planove.
Karl Rahner, jedan od vodećih progresivističkih
teologa na II. vatikanskom saboru
Konačni
dokumenti koje je donio Drugi vatikanski sabor bili su zato plod
kompromisa s tom liberalnom strujom. U njima su sadržani pojmovi i
duh koji je dotad, u tradiciji Crkve, bio sasvim nepoznat.
Najznačajniju anomaliju u tom smislu predstavlja deklaracija o
vjerskoj slobodi, Dignitatis humanae. Vjekovni je nauk Crkve
da država ima obavezu promicati i štititi božanski objavljenu
vjeru – katoličku religiju, a s druge strane ograničavati izraze
drugih, krivih religija. Ovaj dokument tvrdi sasvim suprotno, da
država svim religijama treba priznati jednaka prava i da samim time
država ne može biti katolička nego indiferentistička, agnostička.
Tu je zatim ekumenizam, orijentacija kojom se na irenistički
način pristupa drugim religijama – ističe se samo ono što je
pozitivno u njima, a zanemaruje ono negativno – zablude koje
odijeljuju od prave vjere, i time zatvaraju put prema spasenju. Time
se izravno stvara dojam kao da su sve religije dobre i spasonosne, i
stavlja u pitanje dogma da je Crkva nužna za spasenje. Potom je tu
kolegijalnost, kojom se ograničava autoritet pape, biskupa,
svećenika kao pastira i naučitelja. Stvaraju se razna vijeća i
odbori – župna, biskupijska pastoralna vijeća, biskupske
konferencije, koje u praksi prave pritisak i prisvajaju sebi prava i
poziciju koja pripada pravim autoritetima. Čitavo to modernističko
usmjerenje dobilo je svoj izraz i utjelovljenje i u liturgiji. Uveden
je novi obred Mise koji je reformiran po ekumenskim principima
– uklonjeno je gotovo sve ono specifično katoličko, a uvedene su
stvari identične protestantskim obredima; stvari koje imaju
antropocentrička obilježja i tako razvodnjuju duh pravog
bogoštovlja – kulta koji iskazujemo trojedinom Bogu.
Sve
te reforme urodile su očitim posljedicama u životu Crkve. Na
temelju svih ovih krivih pojmova počeli su se širiti
krivi nauci – hereze
koje je Crkva svečano osudila. Počelo se otvoreno propovijedati da
svatko može biti spašen neovisno o tome što nije katolik, što je
izvan Crkve, u raskolu i krivovjerju, da mnoge istine više ne
vrijede i da sada Crkva uči nešto drugo. Dovodi se u pitanje
vjerodostojnost sv. Pisma – osporava se istinitost čuda i
povijesna točnost izvještaja. Svećenika se počinje promatrati
samo kao jednog službenika zajednice, a ne drugog Krista koji je po
svetom redu primio vlast da prikazuje svetu Misnu Žrtvu i autoritet
da vodi zajednicu. Zato svećenici napuštaju svoje kleričko ruho i
počinju se odijevati svjetovno, formacija se u bogoslovijama
liberalizira – nestaje tradicionalne teologije, duhovnosti i
discipline. Šire se i zablude u moralnom nauku – unatoč službenim
stavovima Crkve, širi se neposlušnost - odobrava se kontracepcija,
nezakonite veze, pa u novije vrijeme čak i homoseksualnost. Gubi se
naposljetku uopće vjera u nadnaravno – u anđeoski svijet, čudesa,
postojanje đavla, stvarnost pakla i čistilišta. Sve to razumljivo
vodi do apsolutne dekadencije crkvenog života. Zapadne zemlje u
kojim je ova revolucija poprimila najveće razmjere, bilježe
drastičan
pad svih pokazatelja – broja svećenika, redovnika i duhovnih
zvanja, pad pohađanja Mise, krštenja, vjenčanja itd.
Primjerice, u SAD-u je 1960. god. bilo oko 1500 svećeničkih
ređenja, dok ih je 1998. bilo samo 460. U Francuskoj je također u
pedesetima bilo oko 1000 ređenja, dok ih je u devedesetima samo oko
stotinu. U pedesetima je oko 70 % katolika pohađalo Misu u SAD-u,
dok ih je u 2000. ta brojka pala ispod 30 %. Godine
1950.
više
od
90
%
Francuza
bilo je kršteno
kao
djeca;
danas
je to manje
od
60
%.
Gotovo
150
tisuća
odraslih
obratilo se na vjeru
u SAD-u
1960.
god.;
2002.
godine,
taj
broj
je
bio ispod
80
tisuća.
Isti trendovi vrijede za Njemačku, Austriju, V. Britaniju, zemlje
Beneluksa itd. Sve u svemu, na temelju objektivnih činjenica moramo
ustanoviti kako je Crkvu – kao izravna posljedica defektnosti nauka
i nove orijentacije II. vatikanskog zahvatila velika i snažna kriza
koja se očituje u propadanju sveukupnog vjerskog života. To su
posljedice modernizma – sustava zabluda koji je Crkva prethodno
svečano osudila, a sada se u obnovljenom obliku uvukao i nametnuo u
Crkvi; i ta kriza neće se nadvladati sve dok na općoj, najvišoj
razini ne dođe do povratka na one iste principe koji su Crkvu vodili
kroz sve vijekove.
Očitovanje
postkoncilske krize u Hrvatskoj
To
je ono što možemo ustanoviti za opće stanje u Crkvi. Pođemo li
korak dalje u našoj temi, postavljamo si pitanje kako su se te
prilike očitovale na hrvatsku Crkvu? Odgovor na to dobit ćemo ako
razmotrimo na koji je način Crkva u Hrvatskoj reagirala na uvedene
reforme. Uloga naših biskupa na Drugom vatikanskom saboru bila je
istovjetna općoj slici koju smo ustanovili. Većina ih nije imala
izričite stavove i naprosto je pratila tijek zbivanja usklađujući
se s prevladavajućim strujanjima. Od onih tradicionalno
orijentiranih valja istaknuti splitskog nadbiskupa Franića koji se
posebno zalagao za tradicionalni nauk o mariologiji i o pojmu objave.
Tu je bio i sarajevski nadbiskup Čekada koji se odlučno
suprotstavio prijedlozima ukidanja latinskog jezika u liturgiji i
proročki upozorio na strašne posljedice koje bi time uslijedile. S
druge strane, među našim je biskupima bila prisutna opčinjenost
idejom narodnog jezika u liturgiji. Kasnije će naši
progresivistički teolozi i svećenici izgraditi mit kako su Hrvati
promijenili tijek zbivanja na Drugom vatikanskom kada su uspjeli
uvjeriti koncilske oce da je kod nas postojala liturgija na narodnom
jeziku. No radi se zapravo o jednom običnom stereotipu, jer se
rimska liturgija na staroslavenskom jeziku služila kod nas samo na
vrlo ograničenom području dok se u svim hrvatskim krajevima služila
tradicionalna latinska Misa kao u čitavoj Crkvi. Osim toga,
staroslavenski jezik nije bio narodni već jedna arhaična varijanta
liturgijskog jezika koja se vremenom nije mijenjala. I da je zaista
bilo tako, progresivisti bi sačuvali staroslavensku liturgiju, no
ona je odmah nakon uvođenja nove Mise napuštena i nikad se više
kod nas nije služila.
Sveti Ćiril i Metod od kojih potječe staroslavenska liturgija
kao tradicionalni obred Crkve
Nakon koncila sve su one bitne reforme kod nas bez zadrške provedene. Uveden je novi obred Mise s jednim od najbržih prijevoda na narodni jezik, uvedeni su novi oltari prema puku, svećenici su napustili svoje kleričko odijelo i počeli hodati u civilu, uvedena je pričest na ruku, napušteni su tradicionalni priručnici i zamijenjeni modernim teolozima – Rahnerom, de Lubacom, Balthasarom. Izgubila se i tradicionalna disciplina u svećeničkom odgoju kao i općenito – značajno je smanjena obaveza posta i nemrsa te broj zapovijedanih blagdana. Sve to doprinijelo je slabljenju vjerskog duha u narodu.
Kako
su samo kobne bile posljedice okretanja od tradicionalnih, velikih
oltara i uvođenja stolova prema puku. Oltar simbolizira Krista, koji
se kao Žrtva prikazuje Ocu nebeskom za naše grijehe, i ta žrtva se
na nesakramentalni način obnavlja u svetoj Misi. Zato je u
tradicionalnom obredu svećenik okrenut prema oltaru, tj., prema
Bogu, jer se njemu iskazuje čast i klanjanje. S druge strane, u
novom obredu uveden je stol prema narodu – kao da se tu radi samo o
okupljanju, animiranju zajednice, gdje svećenik nije više posrednik
između Boga i čovjeka, nego samo jedan odabrani pojedinac iz
naroda. Upravo na taj način djelovale su te promjene na svijesti
kako svećenika, tako i vjernika. Zato su svećenici napustili svoje
kleričko ruho i počeli se odijevati kao laici – kao da su
službenici samo na određeno vrijeme, po ljudskom dogovoru, a ne
trajno posvećeni Bogu u službi posvećivanja Božjeg naroda i
spasenja duša. Što reći o napuštanju latinskog jezika i
gregorijanskog korala, koji na tako jasan način progovaraju da se tu
radi o otajstvu? Nasuprot tome, uveden je narodni jezik kao da se u
bogoslužju radi samo o jednom društvenom skupu, katehezi i
propovijedi, a ne uzvišenom kultu koji iskazujemo Bogu. Što reći o
pričesti na ruku, gdje se s posvećenim prilikama u kojima je Krist
prisutan svojim tijelom i krvlju, dušom i božanstvom, postupa kao
da se radi o običnom kruhu, kao da on nije prisutan u svakoj i
pojedinoj čestici, koje se onda rasipaju te se događa svetogrđe?
Možemo li zamisliti veći udarac na vjeru pojedinih katolika, koji
će takvom praksom izgubiti strahopoštovanje prema Presvetom
Sakramentu – a ako se ono izgubi, kako dalje vjerovati da je Krist
u njemu stvarno prisutan? Sve te promjene nose sa sobom nedvojbeno
ozbiljne, teške posljedice po vjersko shvaćanje pojedinaca i zato
nije začuđujuće ako katolici podložni tim praksama počnu
gubiti vjeru u temeljne istine vjere.
Novi obred Mise - 'pastoral mladih' kakav se prakticira kod nas
Posebno
poglavlje treba posvetiti pitanju teološkog nauka u našim
bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nakon nekog vremena teološki
je studij prestrukturiran, tako da su svećenički kandidati i laici
- studenti u njemu izjednačeni, što može samo pojačati mnijenje
da teološki nauk ne pripada izričito službi poučavanja i vođenja
Božjeg naroda, nego je stvar osobnog studija kojemu se može svatko
posvetiti. No još je važnije pogledati kakav se nauk počeo
predavati – i kakav se danas predaje na našim teološkim
fakultetima. S punim pravom možemo ustvrditi da se nastoji u stopu
pratiti liberalne, modernističke trendove, teologe iz zapadnih
zemalja. Na našim se teološkim učilištima vjerno predaje nauk II.
Vatikanskog o vjerskoj slobodi, da država danas ne može biti
službeno katolička, već da svakoj religiji i svjetonazoru treba
dati jednaka prava. Sve revnije se promiče krivi ekumenizam – da
više nije odlučno ono što nas razlikuje od drugih religija, nego
samo ono što je zajedničko i da posljedično sve religije mogu
voditi spasenju. Tumačenje sv. Pisma nailazi na strahovite promjene.
Odbacuje se vjekovni nauk Crkve o nezabludivosti sv. Pisma i osporava
povijesna utemeljenost brojnih svetopisamskih izvještaja. Na našim
župama sve više se ostvaruju načela kolegijalizma – uvode se
razna župna vijeća koja svećeniku malo – pomalo ograničavaju
autoritet. Generalno gledajući, nameće se naturalistički duh koji
potkopava vjeru u nadnaravno tako da se vjera u čudesa, duhovni
svijet, postojanje pakla, čistilišta stavlja u pitanje.
Na
koji način može jedan svećenik formiran na tim principima narodu
prenositi vjeru i voditi ga prema spasenju? Ako on izgubi vjeru da je
katolička vjera nužna za spasenje, njegov misionarski duh će se
posve ugasiti i on će pretvarati Crkvu u puku humanitarnu
organizaciju. Ako izvještaji sv. Pisma – izvještaj o stvaranju,
starozavjetni događaji, Isusove riječi i čudesa, nemaju realnu
nego samo simboličku vrijednost, kakav onda značaj uopće mogu
imati za nas? Neće li tada i naša vjera postati fiktivnom,
odijeljenom od stvarnog života? Ako se svećenikov autoritet
srozava, kako on može ostvarivati od Krista povjerenu zadaću da
vodi i upravlja Božji narod putem spasenja? Kako može ispravljati
zastranjenja i zablude, štititi Božji narod od utjecaja zloga i od
duha ovog svijeta?
Očito
je dakle kako je čitava ta orijentacija, nauk i prakse koje
proizlaze iz modernizma, toliko suprotni vjekovnom nauku Crkve i
toliko destruktivni za njezin život, da nijedan katolik – ako on
zaista želi ispovijedati i živjeti vjeru kako nam ju je predala
Crkva, ne može na njih pristati. To je nešto što mora biti očito
i neupitno, ako čitavoj stvari pristupimo s iskrenom željom i
namjerom. Moramo priznati da danas ima puno katolika koji o tome ne
vode brigu, koji se svjesno prilagođavaju duhu svijeta – vjeruju u
skladu s modernističkim naukom i tako žive. No ima i onih, što je
možda još žalosnije, koji žele iskreno služiti Gospodinu,
ozbiljnije i dublje živjeti svoju vjeru, ali zbog ljudskih obzira
pristaju na kompromise. Svaka revolucija mijenja javni mentalitet.
Ono što je prije bilo normalno i samorazumljivo, nakon prevrata
postaje konzervativnim, ekstremnim, a oni koji su prethodno slovili
za liberale, sada postaju navodno umjerenima. Identičan se proces
dogodio u Crkvi nakon kobnih koncilskih reformi. Mišljenja koja je
prethodno Crkva najodlučnije osudila, postala su tzv. 'mainstream',
a oni koji su bili odlučni i dalje se držati tradicije, počeli su
se označivati kao reakcionarima, zaostalo konzervativnima. Pritom su
veliku ulogu odigrale upravo one skupine koje podržavaju uvedene
reforme, ali se predstavljaju vjernima Crkvi zato što te reforme
tumače na konzervativni način. U govoru o krizi u Crkvi u
tradicionalnim krugovima takve skupine naziva se neokonzervativcima.
Tu se zapravo ne radi o ničemu drugome nego o suptilnom prihvaćanju
modernizma pod konzervativnim predznakom. Ti krugovi prihvaćaju nauk
o vjerskoj slobodi i zastupaju da koncilski dokumenti i novi obred
Mise nisu po sebi problematični, nego samo njihove interpretacije.
Zato oni odbacuju ideju da je nužan potpuni povratak Tradiciji. No
takvi su stavovi umjetni, neutemeljeni i pogrešni jer osim onih
izričito krivih stvari – koje se nikako ne mogu opravdati, očito
je da se reforme u gotovo svim slučajevima tumače na liberalni
način. To ne može biti slučajno. Dvoznačnosti su u koncilske
dokumente uvedene upravo zato da bi otvorile prostor liberalnim
tumačenjima. Oni nam nisu potrebni da bismo izvukli tradicionalna
shvaćanja, jer to već imamo u prijašnjim dokumentima. Nije nam
potrebna nova Misa da bismo je služili na velikom oltaru, na
latinskom jeziku, bez koncelebracije, bez pričesti na ruku. To sve –
i još puno više, ono toliko važno poput molitava ofertorija
(prikazanja) i drugih misnih molitava, imamo u tradicionalnom obredu.
Nova Misa je konstruirana zato da bi se sve te devijacije uvele. I
zato nije nikakva slučajnost da se na taj način novi obred služi u
99 % slučajeva. Isto tako nije slučajno da se u jednakom omjeru
tekstovi koncila tumače na liberalni i krivovjerni način.
Pravo
rješenje za današnje prilike u Crkvi
Time
dolazimo do jasnog odgovora na naše naslovno pitanje: nema drugog
puta za obnovu katoličke vjere, kako u čitavoj Crkvi, tako u
hrvatskom narodu, od potpunog povratka tradicionalnom katoličkom
nauku, teologiji, duhovnosti, disciplini. Katolička tradicija je
bitan dio, jedini i savršeni izraz katoličke vjere. Nikakav
kompromis s osuđenim, modernističkim naucima neće postići tu
obnovu, jer svaki krivi nauk nosi u sebi sjeme propasti. Nećemo
taj čisti tradicionalni nauk pronaći u spisima naših
progresivističkih postkoncilskih teologa, poput Šagi-Bunića,
Bajsića, Turčinovića. Ti su isti bili osnivači i voditelji tzv.
TDKS-a, kompromiserskog udruženja koje se povezalo s kominističkim
režimom, dotle da ga je sam kardinal Šeper osudio. Nećemo ga
pronaći u promicateljima koncilske orijentacije, knjižarama poput
Kršćanske sadašnjosti ili Crkve u svijetu koje su izdavale
modernističke i heretične naslove. KS je bio izdao zloglasni
Holandski katekizam, koji je sasvim nekatolički dotle da ga je sama
kardinalska komisija osudila. Izdao je knjigu bivšeg pomoćnog
bečkog biskupa H. Krätzla u kojoj se on
zalaže za kontracepciju, ređenje žena i druge modernističke
nauke. Izdao je jednu knjigu pod naslovom Velikani vjere, gdje se u
istu kategoriju stavljaju katolički sveci zajedno s Lutherom i
Calvinom. Splitska kuća Crkva u svijetu izdala je knjigu kardinala
Kaspera ,,Isus Krist" u kojoj se niječu nebrojena Isusova
čudesa i evanđeoski događaji (i ta knjiga naravno ulazi u
formaciju budućih svećenika). Tu je zatim Svjetlo riječi koje ide
dotle da preporuča naslove heretika Hansa Kunga, pa
ultraprogresivistički časopis Concilium koji je dobio preporuku od
dvaju nadbiskupa. Takvi nauci sigurno ne mogu voditi prema obnovi
vjere, već samo prema propadanju i gubitku vjere.
Rješenje
nisu ni konzervativne izdavačke kuće i pokreti koji će na
djelovanje tih vukova u ovčjem ruhu šutjeti i ponašati se kao da
to nije važno. Poslanje Crkve nije samo pozitivno iznositi nauk,
nego da bi ona to mogla uspješno činiti, treba omogućiti zdrave
uvjete u kojima se to može ostvariti. Sav naš trud oko pozitivnog
izgrađivanja vjere bit će uzaludan ako zanemarimo sve one faktore
koji djeluju destruktivno po vjeru. Bit će uzaludan ako ćemo samo
pasivno promatrati širenje zabluda i ako ih iz krivog poimanja
poslušnosti nećemo suzbiti. Koji je smisao slati mladića koji želi
postati svećenik u modernu bogosloviju u kojoj će biti podučavan
nebrojenim zabludama i krivovjerjima, pa makar uz upozorenja i sav
trud da se te opasnosti izbjegnu i nadopune zdravim naukom? Koji je
smisao sudjelovati na novoj Misi uza sav trud da budemo sabrani i
iskažemo Bogu čast i klanjanje, ako je ona prožeta zlouporabama,
svetogrđima te iskrivljuje temeljni pojam o sv. Misi i o temeljnim
istinama vjere?
Upravo
to je stvarnost s kojom se susrećemo. Koliko je katolika koji žele
dati ono najviše za Boga, koji uočavaju probleme, ali ne nalaze
dovoljno odlučnosti da postupe na pravi način jer se drže
obveznima poslušnošću. No, autoritetima u Crkvi nije dana vlast da
ruše, nego da izgrađuju vjeru. Nije im dana vlast da podržavaju
hereze, zablude i svetogrđa koje vode duše u propast, nego da
promiču pravu katoličku vjeru koja jedina vodi prema spasenju. Zato
ni naša poslušnost nije vezana na stvari koje su protivne od Boga
objavljenoj, katoličkoj vjeri. Naprotiv, baš u tom slučaju dužni
smo otkazati svoju poslušnost, dužni smo prokazati i boriti se
protiv tih zabluda, iz vjernosti i poslušnosti prema Bogu koji
osuđuje sve ono što je protivno njegovoj Riječi, njegovoj objavi.
Gospodin
Bog trojedini, njegova vječna Riječ koja je tijelom postala i
objavila nam sva božanska otajstva – Isus Krist, traži od nas
vjernost ispovijesti vjere koju je Crkva na nepogrešivi način
potvrdila na Tridentskom saboru, a u njoj stoji: ,,Odobravam
i najčvršće prihvaćam apostolsku i crkvenu predaju i ostale
običaje i uredbe iste Crkve".
Te nadalje: ,,Prihvaćam
i odobravam primljene i odobrene obrede Katoličke crkve kod svečanog
podjeljivanja sakramenata".
Ta crkvena predaja ili tradicija nisu novotarije koje su uvedene kako
bi se Crkvu prilagodilo nekatoličkim zajednicama i ovome svijetu, i
zbog kojih su već nebrojeni katolici kompromitirali ili izgubili
svoju vjeru. Ta tradicija
je ono što Crkva vjerno čuva od samih svojih početaka – ona je
savršeni izraz katoličke vjere i jedino po njoj mogu doći
istinski plodovi za duhovni, vječni život.
Vjeru
u našem narodu izgradio je i othranio tradicionalni rimski obred,
koji se u njemu služio od stoljeća sedmog. Nije bilo potrebno
da svećenik čitavo vrijeme gleda prema narodu – kao što su to
uveli protestanti kojima su naši preci odlučno suprotstavili, ili
da sve govori glasno i na narodnom jeziku da bi narod sačuvao
katoličku vjeru. Bilo je jedino potrebno da se čuva istinsko
katoličko bogosložje, istinski kult upućen trojedinom Bogu, čija
je otajstvenost i uzvišenost jasno svjedočila katoličku vjeru.
Nasuprot tome, antropocentrične reforme koje su uvedene narod nikad
nije tražio već ih je nametnuo progresivistički lobi i unatoč
optimističnim obećanjima, nije uslijedio porast vjere u narodu nego
sasvim suprotno.
Hrvatski
sabor posvetio je 1687. god. našu domovinu svetome
Josipu kao svome zaštitniku.
On je učinio zavjet
da će izgraditi svetište na čast Presvete Krvi Kristove
za vrijeme pogibli kuge, 1739.
god. Prema koncilskom nauku o vjerskoj slobodi – nauku koji podržavaju ne samo modernisti,
nego i neokonzervativci, taj čin danas bi bio nemoguć. Pod lažnim
liberalnim načelima, danas bismo se pomisli da bi naša državna
vlast poduzela javni čin ispovijesti katoličke vjere, trebali
stidjeti i odbaciti je kao nešto nazadno, kao iluziju. No odatle je
očito da takvi ljudi zapravo ne žele da Hrvatska bude katolička.
Takvi ljudi ograničavaju vjeru samo na privatno područje i de facto
odbacuju katolički nauk o Kristovoj kraljevskoj vlasti nad
društvima. No mi želimo da Hrvatska bude katolička. Želimo da se
to ostvari ne samo pojedinačno – jer statistički gledano, to jest
slučaj (jer se katolicima izjasnilo 87 % pučanstva – premda mnogi
od njih samo nominalno), nego da čitav naš narod živi katoličkim
duhom, da nad našim hrvatskim društvom vladaju načela katoličkog
društvenog uređenja. Tada će na naš narod sići blagoslov i u
onim zemaljskim stvarima, na koje se toliki naši bližnji žale.
Želimo to, nastojimo oko toga i molimo jednako kao što su to činili
brojni velikani naše vjere, poput blaženih Alojzija
Stepinca i Ivana Merza. Za njih
katolička obnova hrvatskog naroda nije bila iluzija, za njih
Kristova kraljevska vlast nad hrvatskim društvom nije bila nazadna
ideja koja bi se kosila s ljudskom slobodom. Naprotiv, za njih je to
bio prvi i samorazumljivi cilj poslanja jednog katolika. Njihova
duboka vjera poticala ih je da predaju čitavo svoje biće, sve svoje
sposobnosti i trud za taj uzvišeni cilj – koji nisu promatrali iz
svojih ograničenih ljudskih nazora, nego u vjeri da je Bogu koji je
stvorio nebo i zemlju, koji je podigao palog čovjeka iz grijeha, sve
moguće.
Molimo
Gospodina uskrslog da ojača u nama tu vjeru u njegovu svemoć, u
njegovu providnost, utecimo se zagovoru sv. Josipa, koji kao što je
skrbio za svetu Obitelj, neka svojom nebeskom zaštitom i zagovorom
pritekne u pomoć hrvatskom narodu u svim njegovim nevoljama i
potrebama, i da bi postao potpuno odan katoličkoj vjeri i vlasti
Krista Kralja!
p.
Marko Tilošanec
(predavanje
održano u Splitu, 17. travnja 2015. - nadopunjeno)