Haurietis aquas in gaudio

E

nciklika Pija XII. o štovanju Presvetog Srca Isusova miljokaz je za pobožnost Srcu Isusovu.

Nema razlike između povijesnoga i euharistijskoga Krista

I ne smije se reći da se ovim euharistijskim štovanjem takozvani »povijesni Krist«, koji je nekoć živio na zemlji, pogrješno zamjenjuje s Kristom prisutnim u uzvišenome oltarskom Sakramentu, kao i s onim koji slavno vlada u nebu i dijeli vrhunaravne darove; nego naprotiv, treba ustvrditi da tim načinom vjernici svjedoče i svečano ispovijedaju vjeru Crkve kojom se vjeruje da je jedan te isti Božja Riječ i Sin Marije Djevice koji je podnio muku na križu i koji se prisutan skriva u Euharistiji te koji na nebu kraljuje. Tako veli sveti Ivan Zlatousti: »Kada ga (tijelo Kristovo) vidiš pred sobom, reci samome sebi: Po ovome tijelu nisam više prah i pepeo, nisam više rob nego slobodan; zato se nadam da ću dobiti nebo i dobra ondje pohranjena, besmrtni život, baštinu anđela, zajedništvo s Kristom; ovo tijelo čavlima probijeno, bičevima izmrcvareno, smrt nije uništila… ovo je ono tijelo koje je bilo iskrvarilo, kopljem probodeno, iz kojega su provrela dva izvora svijetu spasonosna: jedan krvi, drugi vode… Ovo nam je tijelo dao da ga i čuvamo i blagujemo, a to sve iz neizmjerne ljubavi« (uz 1 Kor 24, 4).

[Odlomak iz enciklike Mediator Dei pape Pija XII., br. 134]

Proročke opomene velikog Pija X.

„Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“

[Odlomak iz enciklike: „Pascendi dominici gregis“; 8. rujna 1907., br. 3]