nedjelja, 7. lipnja 2015.

Dragi Socci - analiza je dragocjena, ali dijagnoza je krajnje loša


Nadam se da Socci ne će ova moja promišljanja shvatiti kao „prijateljsku vatru u leđa“. Članak iz novina Libero, objavljen u nedjelju 24. svibnja ove godine, zanimljiv je, a već od naslova i intrigantan: „Pola stoljeća bez latinskoga i Crkva je za bacanje u staro željezo“.

Zanimljivo. Uz bridove gdjegdje: „…Zamjećuje se mukao zvuk lavine, odrona, kao da se planina – efekt Bergoglio? – upravo urušava. […] Katoličkoj Crkvi kakvu smo dosada poznavali ugroženo je čak i preživljavanje. Ima mjesta samo za jednu njezinu smiješnu laiciziranu parodiju[…] [Crkva] koja se odriče prozelitizma i katoličkog Boga[…], koja se utapa u masoniziranom ekumenizmu mnogih vjera, koja se brine o klimi i razvrstavanom otpadu[…] Crkva koja je prosvijetlila i pobijedila mračni svijet bogova i koja je obrnula pogansku i neljudsku povijest […] Crkva velikih svetaca, mučenika, misionara […]“.

Dovde se slažemo.

No ljudski se duh ne zadovoljava konstatiranjem činjenica: već je nešto i samo konstatiranje, a to Socci čini za razliku od mnogih drugih koji oči zatvaraju debelim fetama pršuta i to rado priznajemo. Ali valja dospjeti do neke dijagnoze ili barem do pokušaja da se dade razuman odgovor na konstatiranu katastrofu.

Socci se pak grdno vara: „Ali Crkvu ne uništavaju samo progoni, ni laicistička mržnja – kako reče Pavao VI. – to je 'samouništenje' iznutra. Put prema ponoru nije otpočeo s Koncilom – kako misle neki lefebvrovci – nego na njegovom zaključenju, točno prije 50 godina s po-koncilom“.

A ovdje nastupa veliko razočaranje jer Socci bi želio reći da se počevši od 8. prosinca 1965. zbilo nešto što nema nikakve veze sa 16 dokumenata koje su izradili oni crkveni ljudi koji su organizirali Koncil. Zbilja ništa. Kao da kažemo post hoc, hoc; sed non propter hoc. Što prevedeno u biti znači: stavljam lončić za kavu na vatru i nakon pet minuta imam kavu; ali je jasno da ne postoji nikakva veza s činjenicom da sam upalio vatru: samo tupoglavi lefebrovci ukorijenjeni u arhaičnim filozofijama mogli bi misliti nešto slično. Dogodilo se tako i basta: zaključuje se Koncil i potom dolazi kraj svijeta. Sve je rečeno.

Dragi Socci, dopustite mi reći: problem nije Bergoglio. Ili bolje – recimo to tako – Bergoglio jest problem, ali on mu nije uzrok. On jednostavno vuče konopce one mreže koju su njegovi prethodnici (da, dragi Socci, također i Benedikt XVI.) ispleli ne počevši od 8. prosinca 1965., već od 11. listopada 1962. kada je Ivan XXIII. počeo u govoru na otvaranju II. vatikanskog sabora rekavši da više nije vrijeme anatema i osuda i da je katolički nauk tako lijep i ljubak da će se sam nametnuti; kada se doslovno bacio u kantu za smeće sav rad Pripravne komisije koja je izradila sheme koncilskih dokumenata (to je bio početak „Oktobarske revolucije“ u Crkvi), a sve ono što je kasnije uslijedilo bilo je samo logično odmotavanje onog prevrata koji je prošao kroz govor Pavla VI. na zaključenju Koncila (7. prosinca 1965.): „…Religija Boga koji postaje čovjekom susrela se s religijom (jer je takva) čovjeka koji postaje Bogom. Što se dogodilo? Sukob? Borba? Anatema? Moglo je to biti, ali se nije dogodilo. […]Beskrajna naklonost[…] Naime i mi, i to više od drugih, jesmo štovatelji čovjeka“; prolazeći susretom u Asizu 27. listopada 1986. koji je želio Ivan Pavao II. (da, i on, koncilski Papa) kada su se u ime „masoniziranog ekumenizma mnogih religija“ (priznajete li citat, Socci?) i vjerske slobode dopustili idolatrijski kultovi u asiškim crkvama. Onda su se vidjeli – i fotografirali – Budini kipovi na svetohraništu i braća franjevci ganuti kako primaju blagoslov od jednog šamana Indijanca (Zar se tako popravlja lađa Crkve? Jesmo li sigurni da se tako pomaže mladima pronaći kompas vjere, dragi Socci?). I na kraju – stavljam to na kraj, no to je bio prvi efekt bombe prvog koncilskog dokumenta – uništenje liturgije Crkve koju je uveo Sacrosanctum Concilium koji kaže da se spasenje ostvarilo praecipue (naročito) „vazmenim otajstvom blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća“ Kristova (Sacrosanctum Concilium broj 5) i dakle, ne pretežno njegovom mukom, vrijednošću koja ima kao pomirbena žrtva (ružna riječ koja se toliko ne sviđa ,,odvojenoj braći"). Dakle, dosta je više uzdignutih oltara, dosta je okrvavljenih križeva, dosta je svećenika koji govore nerazumljivim jezikom i okreću puku leđa: odsada se narod Božji, vjernici okupljaju „…zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu“ (Sacrosanctum Concilium, 106). S ovakvim premisama ne treba se čuditi ako u zloglasnom članku 7 Institutio Generalis Missalis Romani (Opće uredbe Rimskog misala) – što bi bio službeni uvod novoga misala Pavla VI. iz 1969. godine koji je još uvijek na snazi – čitamo: ,,Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji“.

Martin, prezimena Luther, potpisao bi.

Ako stvari tako stoje – rekao bi netko – rezultat irskog referenduma dokaz je da je narod Božji jasno pokazao da više nije katolički. A govoreći ovo ni najmanje se ne zavaravam da talijanski narod to još jest. Štoviše: baš i kao irski i talijanski narod Božji jest narod koji je najvjernije slijedio upute svojih pastira.

Tko je ono govorio o „samouništenju“?

Posve ima pravo mons. Galantino: „Kada je Crkva bila katolička, Misa je bila na latinskome“. Svete riječi, Preuzvišeni.


don Luigi Moncalero

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.