Christus Rex

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 84 (svibanj 2015.)



Sažetak: u predavanju od 20. siječnja 2015. kardinal Maradiaga izjavio je da milosrđe mora dati novi duh reformama koje je uveo Drugi vatikanski sabor, kako bi se Crkva otvorila današnjem svijetu. U tu svrhu se koristi milosrđe bez kajanja za grijehe; izgleda da ono nije ništa drugo nego samodopadni pogled na grešnika i njegove grijehe.

S obzirom na predstojeću Svetu godinu, nužno je razlikovati ovo jednostrano milosrđe od pravog milosrđa koje u potpunosti poziva na obraćenje, na odbacivanje grijeha. Naše molitve i pokore tijekom ove godine moraju biti odgovor na zahtjev Žalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina u Fatimi, čiju ćemo stotu obljetnicu proslaviti 2017. godine.


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Nije potrebno opširno govoriti da bi se zapazila kriza u kojoj je naša sveta Majka Crkva. Ipak, u posljednjih nekoliko mjeseci javilo se nekoliko zabrinjavajućih znakova koji upućuju da ulazimo u još intenzivniju fazu problema i zbunjenosti. Gubitak jedinstva u Crkvi postaje sve očitiji, s obzirom na vjeru i moral s jedne strane, te liturgiju i vodstvo s druge, te možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je pred nama vrlo teško vrijeme.

Ako se ne dogodi čudo, treba se bojati da će duše biti još više prepuštene same sebi i više neće naći nikakvu podršku od hijerarhije kao cjeline, iako je to vodstvo neophodno.


Novo milosrđe za spašavanje koncilskih reformi

Evo jedan primjer za ilustraciju onoga što želimo reći: nedavno je kardinal Oscar Andres Rodriguez Maradiaga, koordinator skupine kardinala kojima je Papa Franjo povjerio raspravu o reformi Rimske kurije, održao jedno predavanje. Ovaj tekst, izrečen 20. siječnja 2015. na Sveučilištu Santa Clara u Kaliforniji, koristan je utoliko što pruža uvid u viziju koja vodi najbliže Papine savjetnike. Prva stvar je da se namjeravaju provesti reforme - a pod tim treba razumjeti cijeli niz reformi poduzetih od II. vatikanskog sabora - na takav način da postanu nepovratne. Ova namjera da se nikada ne ide natrag izražena je, usput rečeno, u drugim odlomcima istog predavanja.

Međutim, reforme koje su već provedene su u opasnosti, priznaje hondurski kardinal, jer su izazvale ozbiljnu krizu u Crkvi. Razlog je taj što svaku reformu mora oživljavati duh, koji je njegova duša. Međutim koncilske reforme nisu poštovale taj princip. Naprotiv, one su provedene, kaže on, ostavljajući stari duh netaknutim, duh tradicije, a rezultat je da se neke od tih reformi nije razumjelo i vrlo su ih rijetko slijedili učinci na koje su reformatori računali, do točke u kojoj su izazvale svojevrsnu shizofreniju u Crkvi.

Kardinal Rodriguez Maradiaga tvrdi da se usprkos tomu ne smijemo vraćati. Po njegovom mišljenju, trebalo bi prožeti reforme odgovarajućim duhom, kako bi ih se potaklo i ulilo u njih energiju. Taj duh je milosrđe. A Papa je upravo najavio Svetu godinu milosrđa...



Pravo milosrđe prema Presvetom Srcu Isusovu

Što je to zapravo? Sama po sebi riječ milosrđe draga je srcu svakog katolika, jer označava najdirljiviji izraz Božje ljubavi za nas. U prošlim stoljećima ukazanja Srca Isusova bila su samo jedna intenzivnija objava ovog Božjeg milosrđa prema ljudima. Isto se mora reći o pobožnosti prema Žalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ipak pravo milosrđe, što podrazumijeva taj polazni, izuzetno ganutljiv stav Boga prema grešniku i Njegovoj bijedi, nastavlja se i dalje u trenutku obraćenja tog stvorenja Bogu: „Bog ne želi bezbožnikovu smrt, nego da se bezbožnik odvrati od svoga zloga puta i živi” (Ez 33,11). Dakle Evanđelje inzistira na obvezi obraćenja, odricanja i pokore. Naš Gospodin ide tako daleko da kaže: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti” (Lk 13,5).

Ovaj poziv na obraćenje je srce Evanđelja, kojeg nalazimo kod svetog Ivana Krstitelja kao i kod svetog Petra. Kad grešnici, ganuti propovijedanjem, pitaju što moraju učiniti, čuju samo ove preporuke: „Obratite se i činite pokoru“. Blažena Djevica u svojim ukazanjima u posljednjih nekoliko stoljeća, kako u La Salette tako i u Lourdesu ili Fatimi, ne kaže ništa drugo nego: „Molitva i pokora“.

Sada novi propovjednici novoga milosrđa toliko inzistiraju na prvom koraku kojeg Bog poduzima prema ljudima koji su izgubljeni zbog grijeha, neznanja i bijede, da prečesto izostavljaju ovaj drugi stav, koji mora doći od stvorenja: pokajanje, obraćenje, odbacivanje grijeha. U konačnici, novo milosrđe nije ništa drugo nego samozadovoljstvo zbog grijeha. Bog te voli... bez obzira na sve.


Novo milosrđe bez kajanja

Primjeri milosrđa koje je dao kardinal Maradiaga, nažalost, ne ostavljaju prostora za sumnju. Tako on tvrdi da kršćani koji su počinili brakolomstvo te „osnovali novu obitelj“ imaju puno pravo na mjesto u životu Crkve, bez dodatnih teškoća... On čak naviješta da oni koji su napustili Crkvu, koji se nalaze u stanju grijeha, ulazak u nebo jednako svetcima. On očito predbacuje službenicima Crkve što su korili ove jadne grešnike...

Ovo je novo milosrđe, nova duhovnost koju bi trebalo zauvijek uklesati u kamenu reforme crkvenih institucija i morala, kako onih koje su se provodile od Koncila, tako i novih koje se sada razmatraju! To je vrlo ozbiljno. Ali to nam može pomoći razumjeti zašto smo se toliko protivili onome što se zove ,,duh koncila“. Doista, reforme su uvedene u ime tog novog duha, duha koji sigurno nije tradicionalan. Kažemo da je taj duh pokvario sve u vezi s Koncilom, čak i dijelove koji se mogu razumjeti na katolički način... Ovaj duh znači prilagođavanje svijetu; to je samodopadni pogled na njegove padove i iskušenja u ime ljubaznosti, milosrđa i ljubavi. Tako na primjer, ljudi više ne govore da su ostale religije lažne, kao što je to naučavalo Učiteljstvo svih vremena. Oni više ne poučavaju o opasnostima svijeta, pa čak je i đavao gotovo potpuno nestao iz rječnika Crkve u posljednjih pedeset godina. Ovaj duh objašnjava sadašnje patnje Svete Majke Crkve, čiji se autoritet smanjuje unatoč otvaranju svijetu; svaki dan gubi sve više članova, sve više svećenika, i vidi da ima manje utjecaja na suvremeno društvo. Irska, nekoć tako katolička, gdje je upravo legaliziran „brak“ između osoba istog spola, je tužan primjer za to.

Može li se okrnjiti milosrđe, može li ga se odsjeći od nužnog kajanja, kako to čini kardinal Maradiaga, radi navedene svrhe davanja novog duha koncilskim reformama i prekida s tradicionalnim duhom? Sigurno ne! Je li on u ovom predavanju koje je održano tri mjeseca prije bule za proglašenje Svete godine tumač misli pape Franje? Vrlo je teško reći, jer su već dvije godine poruke koje dolaze iz Rima tako proturječne, kao što neki kardinali priznaju privatno, a nekoliko vatikanskih promatrača čini to otvoreno.


Nužnost razlikovanja jednostranog milosrđa i istinskog milosrđa

Moramo li se onda lišiti milosti jedne Svete godine? Upravo suprotno. Kad se ustave milosti širom otvore, moramo primati u izobilju! Sveta godina je velika milost za sve članove Crkve. Živimo, nakon svega, od pravog milosrđa, kako nas uče sve stranice Evanđelja i tradicionalne liturgije. U skladu s „prethodnim razlučivanjem“ [1] na kojem je nadbiskup Lefebvre utemeljio vođenje Bratstva svetog Pija X., u ovim vremenima zbrke, odbijamo jednostrano milosrđe i živimo od milosrđa u svim njegovim aspektima.

Latinska riječ koju tako često susrećemo i koja očito mora biti na našim usnama je miserere. Ova riječ označava, s naše strane, priznanje naše bijede, a onda našu molbu Božjem milosrđu. Svijest o našoj bijedi tjera nas da tražimo oprost, ispunjava nas kajanjem praćenim namjerom da više ne griješimo.

Prava ljubav koja nadahnjuje taj stav tjera nas da shvatimo nužnost davanja zadovoljštine za naše grijehe. Zato su potrebne žrtve zadovoljštine. Ti različiti stavovi su nužni za obraćenje kojim se dobiva oprost od Boga milosrđa, koji uistinu ne želi smrt grešnika, nego da se obrati i živi. Pravo na vječnu sreću je potpuno iluzorno kod nekoga tko ne želi prekinuti sa svojim grešnim navikama i ne želi ozbiljno izbjegavati grešne prigode ili odlučiti da neće više griješiti.

Propovijedati svojevrsno milosrđe bez potrebnog obraćenja jadnih grješnika bila bi poruka lišena značenja za nebo, đavolska zamka koja će umiriti svijet u njegovoj ludosti i njegovoj sve otvorenijoj pobuni protiv Boga, dok nebo jasno kaže: „Bog se ne da izrugivati!“ (Gal 6,7). Životi ljudi u svijetu danas zazivaju posvuda gnjev Božji. Pokolj nevine djece u majčinoj utrobi u milijunima, ozakonjivanje neprirodnih veza i eutanazija su zločini koji vape do neba, da i ne spominjemo sve vrste nepravdi...


Milosrđe prema Žalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu

Shvatimo ozbiljno ovaj poziv za milosrđem, kako su to učinili stanovnici Ninive! Krenimo u potragu za izgubljenim ovcama, molimo za obraćenje duša, činimo svi koliko god možemo djela milosrđa, i materijalna a osobito duhovna djela, jer ovo potonje napose nedostaje. Ako je Gospa mogla reći, prije više od jednog stoljeća, da je sve što je mogla učiniti zadržati ruku svoga Sina koja se sprema udariti... što bi rekla danas?

Što se tiče nas, draga braćo i sestre u vjeri, moramo iskoristiti ovu Svetu godinu da bismo molili Boga za milosrđe svoga sve intenzivnijeg obraćenja prema svetosti i tražili milosti i oproštenje od Njegovog beskrajnog milosrđa. Pripremat ćemo se za stogodišnjicu ukazanja Gospe u Fatimi vježbajući odanost njezinom Žalosnom i Bezgrešnom Srcu i širiti je svim snagama, kao što je to zahtijevala. Molit ćemo da njezini zahtjevi, osobito posvećenje Rusije, konačno budu ispravno provedeni. Nema suprotnosti između tih misli usmjerenih prema Mariji i godini milosrđa, naprotiv! Nemojmo odvajati ono što Bog želi vidjeti kao ujedinjeno: dva Srca Isusa i Marije, kao što je naš Gospodin objasnio sestri Luciji iz Fatime. Svaki distrikt Bratstva će vas obavijestiti o pojedinim činima koji se obavljaju kako bi se iskoristile sve milosti koje će nam Božansko milosrđe udijeliti tijekom ove Svete godine.

I na taj način ćemo na najbolji mogući način surađivati s milosrdnom Božjom voljom da se spase svi ljudi dobre volje.

Neka vas Gospodin blagoslovi zbog vaše velikodušnosti ove nedjelje Pedesetnice, i dade vam u izobilju Njegovu milost vjere i ljubavi.

+ Bernard Fellay

 Duhovska nedjelja, 24. svibnja 2015.


[1] „U praksi se naš stav treba temeljiti na prethodnom razlučivanju (...): kada Papa govori nešto što je u skladu s tradicijom, mi ga slijedimo; kada kaže nešto što je protivno našoj vjeri, ili potiče ili dopušta da se učini nešto što šteti našoj vjeri, onda ga ne možemo slijediti! Temeljni razlog za to je što su Crkva, Papa i hijerarhija u službi vjere. Oni ne stvaraju vjeru; oni joj moraju služiti. Vjera se ne stvara, ona je nepromjenjiva, ona se prenosi“:, Nadbiskup Marcel Lefebvre, They Have Uncrowned Him, Angelus Press, 1988.:. pogl XXXI, str. 229.

Arhiva bloga

Glasnik: