Sažetak:
u predavanju od 20. siječnja 2015. kardinal Maradiaga izjavio je da milosrđe
mora dati novi duh reformama koje je uveo Drugi vatikanski sabor, kako bi se
Crkva otvorila današnjem svijetu. U
tu svrhu se koristi milosrđe bez kajanja za grijehe; izgleda da ono nije ništa
drugo nego samodopadni pogled na grešnika i njegove grijehe.
S
obzirom na predstojeću Svetu godinu, nužno je razlikovati ovo jednostrano
milosrđe od pravog milosrđa koje u potpunosti poziva na obraćenje, na
odbacivanje grijeha. Naše molitve i pokore tijekom ove godine moraju biti
odgovor na zahtjev Žalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina u Fatimi, čiju ćemo
stotu obljetnicu proslaviti 2017. godine.
Dragi prijatelji i
dobročinitelji,
Nije potrebno opširno
govoriti da bi se zapazila kriza u kojoj je naša sveta Majka Crkva. Ipak, u
posljednjih nekoliko mjeseci javilo se nekoliko zabrinjavajućih znakova koji
upućuju da ulazimo u još intenzivniju fazu problema i zbunjenosti. Gubitak
jedinstva u Crkvi postaje sve očitiji, s obzirom na vjeru i moral s jedne
strane, te liturgiju i vodstvo s druge, te možemo sa sigurnošću pretpostaviti
da je pred nama vrlo teško vrijeme.
Ako se ne dogodi čudo,
treba se bojati da će duše biti još više prepuštene same sebi i više neće naći
nikakvu podršku od hijerarhije kao cjeline, iako je to vodstvo neophodno.
Novo
milosrđe za spašavanje koncilskih reformi
Evo jedan primjer za
ilustraciju onoga što želimo reći: nedavno je kardinal Oscar Andres Rodriguez
Maradiaga, koordinator skupine kardinala kojima je Papa Franjo povjerio
raspravu o reformi Rimske kurije, održao jedno predavanje. Ovaj tekst, izrečen
20. siječnja 2015. na Sveučilištu Santa Clara u Kaliforniji, koristan je
utoliko što pruža uvid u viziju koja vodi najbliže Papine savjetnike. Prva
stvar je da se namjeravaju provesti reforme - a pod tim treba razumjeti cijeli
niz reformi poduzetih od II. vatikanskog sabora - na takav način da postanu
nepovratne. Ova namjera da se nikada ne ide natrag izražena je, usput rečeno, u
drugim odlomcima istog predavanja.
Međutim, reforme koje su
već provedene su u opasnosti, priznaje hondurski kardinal, jer su izazvale
ozbiljnu krizu u Crkvi. Razlog je taj što svaku reformu mora oživljavati duh,
koji je njegova duša. Međutim koncilske reforme nisu poštovale taj princip.
Naprotiv, one su provedene, kaže on, ostavljajući stari duh netaknutim, duh
tradicije, a rezultat je da se neke od tih reformi nije razumjelo i vrlo su ih
rijetko slijedili učinci na koje su reformatori računali, do točke u kojoj su
izazvale svojevrsnu shizofreniju u Crkvi.
Kardinal Rodriguez
Maradiaga tvrdi da se usprkos tomu ne smijemo vraćati. Po njegovom mišljenju,
trebalo bi prožeti reforme odgovarajućim duhom, kako bi ih se potaklo i ulilo u
njih energiju. Taj duh je milosrđe. A Papa je upravo najavio Svetu godinu
milosrđa...
Pravo
milosrđe prema Presvetom Srcu Isusovu
Što je to zapravo? Sama
po sebi riječ milosrđe draga je srcu svakog katolika, jer označava
najdirljiviji izraz Božje ljubavi za nas. U prošlim stoljećima ukazanja Srca Isusova
bila su samo jedna intenzivnija objava ovog Božjeg milosrđa prema ljudima. Isto
se mora reći o pobožnosti prema Žalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ipak pravo
milosrđe, što podrazumijeva taj polazni, izuzetno ganutljiv stav Boga prema
grešniku i Njegovoj bijedi, nastavlja se i dalje u trenutku obraćenja tog
stvorenja Bogu: „Bog ne želi bezbožnikovu smrt, nego da se bezbožnik odvrati od
svoga zloga puta i živi” (Ez 33,11). Dakle Evanđelje inzistira na obvezi
obraćenja, odricanja i pokore. Naš Gospodin ide tako daleko da kaže: „Ako se ne
obratite, svi ćete tako propasti” (Lk 13,5).
Ovaj poziv na obraćenje
je srce Evanđelja, kojeg nalazimo kod svetog Ivana Krstitelja kao i kod svetog
Petra. Kad grešnici, ganuti propovijedanjem, pitaju što moraju učiniti, čuju
samo ove preporuke: „Obratite se i činite pokoru“. Blažena Djevica u svojim
ukazanjima u posljednjih nekoliko stoljeća, kako u La Salette tako i u Lourdesu
ili Fatimi, ne kaže ništa drugo nego: „Molitva i pokora“.
Sada novi propovjednici
novoga milosrđa toliko inzistiraju na prvom koraku kojeg Bog poduzima prema
ljudima koji su izgubljeni zbog grijeha, neznanja i bijede, da prečesto
izostavljaju ovaj drugi stav, koji mora doći od stvorenja: pokajanje,
obraćenje, odbacivanje grijeha. U konačnici, novo milosrđe nije ništa drugo
nego samozadovoljstvo zbog grijeha. Bog te voli... bez obzira na sve.
Novo
milosrđe bez kajanja
Primjeri milosrđa koje je
dao kardinal Maradiaga, nažalost, ne ostavljaju prostora za sumnju. Tako on
tvrdi da kršćani koji su počinili brakolomstvo te „osnovali novu obitelj“ imaju
puno pravo na mjesto u životu Crkve, bez dodatnih teškoća... On čak naviješta
da oni koji su napustili Crkvu, koji se nalaze u stanju grijeha, ulazak u nebo
jednako svetcima. On očito predbacuje službenicima Crkve što su korili ove
jadne grešnike...
Ovo je novo milosrđe,
nova duhovnost koju bi trebalo zauvijek uklesati u kamenu reforme crkvenih
institucija i morala, kako onih koje su se provodile od Koncila, tako i novih
koje se sada razmatraju! To je vrlo ozbiljno. Ali to nam može pomoći razumjeti
zašto smo se toliko protivili onome što se zove ,,duh koncila“. Doista, reforme
su uvedene u ime tog novog duha, duha koji sigurno nije tradicionalan. Kažemo
da je taj duh pokvario sve u vezi s Koncilom, čak i dijelove koji se mogu
razumjeti na katolički način... Ovaj duh znači prilagođavanje svijetu; to je
samodopadni pogled na njegove padove i iskušenja u ime ljubaznosti, milosrđa i
ljubavi. Tako na primjer, ljudi više ne govore da su ostale religije lažne, kao
što je to naučavalo Učiteljstvo svih vremena. Oni više ne poučavaju o
opasnostima svijeta, pa čak je i đavao gotovo potpuno nestao iz rječnika Crkve
u posljednjih pedeset godina. Ovaj duh objašnjava sadašnje patnje Svete Majke
Crkve, čiji se autoritet smanjuje unatoč otvaranju svijetu; svaki dan gubi sve
više članova, sve više svećenika, i vidi da ima manje utjecaja na suvremeno
društvo. Irska, nekoć tako katolička, gdje je upravo legaliziran „brak“ između
osoba istog spola, je tužan primjer za to.
Može li se okrnjiti
milosrđe, može li ga se odsjeći od nužnog kajanja, kako to čini kardinal
Maradiaga, radi navedene svrhe davanja novog duha koncilskim reformama i
prekida s tradicionalnim duhom? Sigurno ne! Je li on u ovom predavanju koje je
održano tri mjeseca prije bule za proglašenje Svete godine tumač misli pape
Franje? Vrlo je teško reći, jer su već dvije godine poruke koje dolaze iz Rima
tako proturječne, kao što neki kardinali priznaju privatno, a nekoliko
vatikanskih promatrača čini to otvoreno.
Nužnost
razlikovanja jednostranog milosrđa i istinskog milosrđa
Moramo li se onda lišiti
milosti jedne Svete godine? Upravo suprotno. Kad se ustave milosti širom
otvore, moramo primati u izobilju! Sveta godina je velika milost za sve članove
Crkve. Živimo, nakon svega, od pravog milosrđa, kako nas uče sve stranice
Evanđelja i tradicionalne liturgije. U skladu s „prethodnim razlučivanjem“ [1]
na kojem je nadbiskup Lefebvre utemeljio vođenje Bratstva svetog Pija X., u
ovim vremenima zbrke, odbijamo jednostrano milosrđe i živimo od milosrđa u svim
njegovim aspektima.
Latinska riječ koju tako
često susrećemo i koja očito mora biti na našim usnama je miserere. Ova riječ
označava, s naše strane, priznanje naše bijede, a onda našu molbu Božjem
milosrđu. Svijest o našoj bijedi tjera nas da tražimo oprost, ispunjava nas
kajanjem praćenim namjerom da više ne griješimo.
Prava ljubav koja
nadahnjuje taj stav tjera nas da shvatimo nužnost davanja zadovoljštine za naše
grijehe. Zato su potrebne žrtve zadovoljštine. Ti različiti stavovi su nužni
za obraćenje kojim se dobiva oprost od Boga milosrđa, koji uistinu ne želi smrt
grešnika, nego da se obrati i živi. Pravo na vječnu sreću je potpuno iluzorno
kod nekoga tko ne želi prekinuti sa svojim grešnim navikama i ne želi ozbiljno
izbjegavati grešne prigode ili odlučiti da neće više griješiti.
Propovijedati svojevrsno
milosrđe bez potrebnog obraćenja jadnih grješnika bila bi poruka lišena značenja
za nebo, đavolska zamka koja će umiriti svijet u njegovoj ludosti i njegovoj
sve otvorenijoj pobuni protiv Boga, dok nebo jasno kaže: „Bog se ne da
izrugivati!“ (Gal 6,7). Životi ljudi u svijetu danas zazivaju posvuda gnjev
Božji. Pokolj nevine djece u majčinoj utrobi u milijunima, ozakonjivanje neprirodnih
veza i eutanazija su zločini koji vape do neba, da i ne spominjemo sve vrste
nepravdi...
Milosrđe
prema Žalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu
Shvatimo ozbiljno ovaj
poziv za milosrđem, kako su to učinili stanovnici Ninive! Krenimo u potragu za
izgubljenim ovcama, molimo za obraćenje duša, činimo svi koliko god možemo djela
milosrđa, i materijalna a osobito duhovna djela, jer ovo potonje napose
nedostaje. Ako je Gospa mogla reći, prije više od jednog stoljeća, da je sve
što je mogla učiniti zadržati ruku svoga Sina koja se sprema udariti... što bi
rekla danas?
Što se tiče nas, draga
braćo i sestre u vjeri, moramo iskoristiti ovu Svetu godinu da bismo molili
Boga za milosrđe svoga sve intenzivnijeg obraćenja prema svetosti i tražili
milosti i oproštenje od Njegovog beskrajnog milosrđa. Pripremat ćemo se za
stogodišnjicu ukazanja Gospe u Fatimi vježbajući odanost njezinom Žalosnom i
Bezgrešnom Srcu i širiti je svim snagama, kao što je to zahtijevala. Molit ćemo
da njezini zahtjevi, osobito posvećenje Rusije, konačno budu ispravno provedeni.
Nema suprotnosti između tih misli usmjerenih prema Mariji i godini milosrđa,
naprotiv! Nemojmo odvajati ono što Bog želi vidjeti kao ujedinjeno: dva Srca Isusa
i Marije, kao što je naš Gospodin objasnio sestri Luciji iz Fatime. Svaki
distrikt Bratstva će vas obavijestiti o pojedinim činima koji se obavljaju kako
bi se iskoristile sve milosti koje će nam Božansko milosrđe udijeliti tijekom
ove Svete godine.
I na taj način ćemo na
najbolji mogući način surađivati s milosrdnom Božjom voljom da se spase svi
ljudi dobre volje.
Neka vas Gospodin
blagoslovi zbog vaše velikodušnosti ove nedjelje Pedesetnice, i dade vam u
izobilju Njegovu milost vjere i ljubavi.
+ Bernard Fellay
Duhovska nedjelja, 24. svibnja 2015.
[1] „U praksi se naš stav treba temeljiti na
prethodnom razlučivanju (...): kada Papa govori nešto što je u skladu s
tradicijom, mi ga slijedimo; kada kaže nešto što je protivno našoj vjeri, ili
potiče ili dopušta da se učini nešto što šteti našoj vjeri, onda ga ne možemo
slijediti! Temeljni razlog za to je što su Crkva, Papa i hijerarhija u službi
vjere. Oni ne stvaraju vjeru; oni joj moraju služiti. Vjera se ne stvara, ona
je nepromjenjiva, ona se prenosi“:, Nadbiskup Marcel Lefebvre, They Have
Uncrowned Him, Angelus Press, 1988.:. pogl XXXI, str. 229.
