subota, 13. lipnja 2015.

Smjerokaz u životu Crkve?



Prema Katoličkoj novinskoj agenciji, papa Franjo je prošle nedjelje u povodu pedesete obljetnice prve papinske Mise na narodnom jeziku slavio liturgiju u naslovnoj crkvi kardinala Kaspera Ognissanti u jugozapadnom dijelu Rima. I zbilja, papa Pavao VI. je 7. ožujka 1965. točno u toj crkvi prvi put celebrirao Misu na talijanskom jeziku.

Tom prigodom hvalio je papa Franjo narodni jezik kao jednu ,,veliku duhovnu pomoć" rekavši da on iznova oživljuje vezu čovjeka s Bogom. Dodao je da je liturgijska reforma nakon II. vatikanskog sabora smjerokaz za Crkvu. Autentična liturgija je poglavito izvor života i svjetla za naš put vjere.

S obzirom na propadanje bogoslužja i vjerskog života uopće, svjesni katolik zbog takvih tvrdnji trlja oči i pita se da li možda sanja. No onda mora priznati da je pri svijesti i da s obzirom na poražavajuće činjenice riječi Vrhovnog pastira svjedoče prije o priželjkivanjima i uljepšavanjima, u svakom slučaju, o gubitku doticaja sa stvarnošću. Potkrijepimo naše tvrdnje najprije kvalitativno, a onda kvantitativno:

1. Kvalitativno

a. Već su 1969. kardinali Ottaviani i Bacci napisali u svojem predgovoru Kratkom kritičkom pregledu Novog reda Mise da on „s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskog sabora“. Ovdje se dakle radi o propadanju, a ne o obnovi.

b. Liturgija je bitno teocentrična, Žrtva svete Mise je žrtva hvale, zahvale, zadovoljštine i prošnje. Ona ima i poučni karakter, koji ipak dolazi na drugo mjesto. U novoj liturgiji, koja stavlja pouku na prvo mjesto, ne može se previdjeti utjecaj protestantskih pastora kod njezine izradbe.

U novoj liturgiji otpočinje antropološki zaokret, pritajeno udaljavanje od Boga i očito priklanjanje čovjeku, karakteristično predstavljeno u oltaru prema puku o kojemu papa Pijo XII. u enciklici Mediator Dei od 20. studenog 1947. još kaže da se udaljuje od pravoga puta „tko oltaru želi ponovno dati stari oblik menze“.

U istoj enciklici kaže isti Prvosvećenik o narodnom jeziku u liturgiji sljedeće: „No svakako se mora osuditi nepromišljena smionost onih koji namjerno uvode nove liturgijske običaje (…). A da se to i događa,dragi sinovi i časna braćo, to znamo i silno žalimo, i to ne samo u neznatnim stvarima, nego i u vrlo važnima. Ima ih, na primjer, koji se kod vršenja svete euharistijske žrtve služe živim narodnim jezikom”. On označuje latinski jezik kao „jasan i plemeniti znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka“. Stoga su se svi narodi svih vremena u kultu služili posebnim kultnim jezikom kako bi u bogoslužju istupili iz profanog područja i svagdašnjice.
Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., napisao je u zborniku posvećenom Klausu Gamberu 1989. godine važne riječi: „Ono što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski, životni proces rasta i razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga – prema uzorku tehničke proizvodnje – fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka“.
I zbilja je liturgija nakon II. vatikanskog sabora te poglavito Novim obredom Mise većim dijelom izgubila svoj sakralni karakter. Pojam žrtve morao je ustupiti mjesto pojmu bratske gozbe, veličajne stare prikazne molitve zamijenjene su židovskim blagoslovom kod stola. Time je liturgija izgubila svoj odlučujući utjecaj za kršćanski i Bogu posvećen život koji je uvijek žrtva. Karakteristično za ovu desakralizaciju i profaniranje, za gubitak duha klanjanja jesu Pričest stojeći i Pričest na ruku. Uz sva ova zla pridružuju se još i bezbrojne zloporabe i stranputice kao primjerice karnevalske mise ili mise za mlade s čipsom i Coca-colom. Time se vjerski život u kršćanskom puku sve više smanjivao jer i danas vrijedi stara važna izreka: Zakon molitve je zakon vjere.
2. Kvantitativno
Čudimo li se stoga da se dolazak na svetu Misu nakon II. vatikanskog sabora drastično smanjio? O tome neke brojke: u vrijeme Koncila u Njemačkoj je vjeru prakticiralo još 50% katolika; danas je to još 10%. 1970. u Njemačkoj je bilo 26089 svećenika, danas ih je otprilike 14000. 1970. bilo je u Njemačkoj 320 svećeničkih ređenja, danas ih je oko 100. 1970. ovdje u Njemačkoj je živjelo i djelovalo 82166 časnih sestara; 1998. ih je bilo još 41257; godine 2011. još samo 20202. Isto vrijedi i za časnu braću: 1970. bilo ih je 4363; godine 2011. bilo ih je još 1207. 1970. bilo je u Njemačkoj 2630 bogoslova, danas ih je još 650. 1970. pred katoličkih svećenikom su 165924 para izrekli svoju ženidbenu privvolu; 1998. ih je bilo još 81416; danas ih je još otprilike 44 000.
Što je dakle nastalo od velike duhovne pomoći? Liturgijska reforma je zbilja smjerokaz u životu Crkve, ali ne obnove vjerskog života, nego sušice i stečaja. Dodajmo još da liturgijska reforma nije bez krivnje i glede nestanka otajstva Crkve kao mističnog Tijela Kristova. Ona je potpomogla pokret prema nacionalnim crkvama s odvajanjem od Rima.
Zaključak:
Obnova Crkve u glavi i udovima, danas potrebnija više nego ikada, može nastati samo iz dubokog vjerskog života koji crpi i hrani se iz izvorā svetosti tradicionalne liturgije

p. Franz Schmidberger

Zaitzkofen, 11. ožujka 2015.