Biskup Fellay: Značenje sakramenta sv. potvrde

M

ons. Bernard Fellay, pomoćni biskup Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u ovom videozapisu objašnjava značenje i učinke sakramenta sv. potvrde za poslanje kršćanina u Crkvi i svijetu.

Svećenička ređenja 2019. u Zaitzkofenu - propovijed biskupa Fellaya

Propovijed mons. Bernarda Fellaya, pomoćnoga biskupa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., održana povodom svećeničkih ređenja u Zaitzkofenu 29. 6. 2019.

Intervju s biskupom Fellayom: ,,Današnjem svijetu više od svega trebaju svećenici”

Biskup Bernard Fellay objavio je u izdavačkoj kući Via Romana knjigu s intervjuima koje je dao Robertu Landersu, vjerniku laiku koji ga je 2016. godine intervjuirao u Menzingenu.

Preuzvišeni, objavljujete knjigu lijepo nazvanu ,,Za ljubav prema Crkvi”. Možete li nam nešto reći o njezinom nastanku?

Biskup Fellay: Ova knjiga ima dugu povijest. Raspored mojih obveza mi nije dao svu slobodu koja bi bila potrebna za pisanje takvoga djela. Ono je prvi put zamišljeno prije oko četiri godine! A pisanje je dovršeno prije više od godinu dana. Kao rezultat toga, teme koje se odnose na aktualne novosti su djelomično zastarjele.

,,Za ljubav prema Crkvi” poziva nas da postavimo pitanje o mjestu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u Crkvi. Ne bi li to mjesto trebalo biti u Rimu jer je Rim glava, ali i srce Crkve?

Srce Crkve je Duh Sveti, to je Isusova ljubav, a to je također svećeništvo, tako blisko povezano s našim Gospodinom i Njegovim Svetim Srcem. Glava Crkve je Krist.

Ovdje na zemlji je vidljivi vođa Crkve papa kome smo naravno podložni, kojega poštujemo i kojega smo uvijek poštovali, kao i sve zakonite autoritete crkvene hijerarhije.

Mjesto Bratstva je u središtu, u srcu Crkve. Jer svećeništvo i sveta Misa, blisko povezani jedno s drugim, su srce Crkve; pumpa koja prenosi život milosti po cijelome tijelu.

Kao rimokatolicima je naše mjesto također u Rimu. Ali znate da prolazimo kroz strašnu krizu, uistinu đavolsku dezorijentiranost, koja je zamijenila vječni Rim, učitelja mudrosti i istine, novim Rimom, rođenim iz Drugoga vatikanskoga sabora, neomodernističkim Rimom s liberalnim tendencijama, kojemu se moramo oduprijeti da bismo zadržali vjeru.

Korijeni crkvene krize i njihov lijek

Dana 23. lipnja održana je u Rimu konferencija o temi ,,Korijeni crkvene krize“. Organizirala ju je zaklada Lepanto, čiji je predsjednik poznati katolički intelektualac i povjesničar Roberto de Mattei. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), mons. Bernard Fellay, poslao je opširni tekst koji se bavi temom konferencije jer nadbiskup Marcel Lefebvre stoji kao ključni svjedok krize u Crkvi i njezinim korijenima.

Kriza u Crkvi: Koji su korijeni, koji su lijekovi?

Ova konferencija je vrlo korisna jer danas je više nego potrebno prodrijeti u korijene krize u Crkvi. U rujnu prošle godine objavljena je Correctio filialis koju sam supotpisao. Želio sam, da "se sučeljavanje oko ovih važnih pitanja raširi tako da istina ponovno može zauzeti svoje mjesto, a zabluda biti osuđena" (FSSPX.News 26. 09. 2017.) pa sam potpuno suglasan s programom kojeg ste sebi postavili: „Odbacivanje zabluda i uz Božju pomoć, povratak potpunoj i živućoj katoličkoj istini što je nužan uvjet za preporod Crkve.“ (Predstavljanje kongresa, 23. lipnja 2018)

Prepiska između kardinala Ottavianija i nadbiskupa Lefebvrea

Vaša nakana je na liniji razmjene pisama između kardinala Ottaviania i nadbiskupa Lefebvrea koja je malo poznata, ali koja nam na vrijedan način može rasvijetliti stvar. Ova razmjena pisama odvijala se godinu dana nakon završetka sabora, 1966.

Tu je zapravo kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1966. poslao biskupima pismo u kome je sastavio popis deset zabluda koje su se pojavile nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Moguće je tu iščitati tvrdnje čija je aktualnost 50 godina kasnije i dalje ista:

„Neki ne razumiju apsolutnu, čvrstu i nepromjenjivu objektivnu istinu i umjesto toga podvrgavaju sve određenom relativizmu, pod izlikom da svaka istina neminovno slijedi ritam razvoja svijesti i povijesti” (br. 4).

,,Također se u području moralne teologije šire mnoge zablude. Nije malo onih koji se naime usuđuju odbaciti objektivni kriterij moralnosti, drugi ne prepoznaju naravni zakon i umjesto toga tvrde da je legitimna takozvana situacijska etika. Također što se tiče moralnosti i odgovornosti na području seksualnosti i braka, šire se sve više pogibeljna mišljenja” (br. 9).

Pitanje ,,objektivne i apsolutne istine” i ,,objektivne norme moralnosti”, promicanje ,,relativizma”, javnog priznavanja ,,situacijske etike” – to su korijeni krize u Crkvi.

Dana 20. prosinca 1966. godine nadbiskup Marcel Lefebvre, tada poglavar Otaca Duha Svetoga, odgovara kardinalu Ottavianiju popisom svih spornih pitanja. Ove dubije nisu bile njegove, nego one za koje je ustanovio da su uvedene u službeni nauk nakon sabora:

„Jesu li posrijedi:

• opseg jurisdikcije biskupa,
• oba izvora objave,
• nadahnuće Svetog pisma,
• nužnost milosti za opravdanje,
• nužnost katoličkoga krštenja,
• milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana,
• svrhe ženidbe,
• vjerska sloboda,
• posljednje stvari itd.

...tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u sumnju.“

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 88

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

za vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.

Prije petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svoju pobunu protiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga, izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.

Prije sto godina, nekoliko dana prije toga, 13. listopada je Bezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki sada već pripadaju prošlosti, poput Drugoga svjetskoga rata, dok se drugi još nisu dogodili, poput pobjede Bezgrješnog Srca i obraćenja Rusije.

Reformacija koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj. Zasigurno je njemački herezijarh potresao Katoličku Crkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu Misu, svećenstvo i svetu Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da postignu vječno spasenje za njih, odbacuju se ili smišljeno krivotvore.

Pa opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretka Crkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretka ljudske vladavine i građanskoga društva s druge strane, pobuna protiv Crkve se vrlo brzo proširila na ljudsko društvo, podjeljujući Europu do dana današnjega, dovodeći do stoljeća progona protiv Crkve u reformacijskim zemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova, od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doista smo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan i toliko strašan za kršćanstvo.

Luterova pobuna temeljila se na načelu koje je takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelo suvremeno društvo, bilo da se ono predstavlja kao liberalno ili socijalističko – komunističko. To načelo teži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretku koji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.

Međutim, u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpune ovisnosti o svome Stvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu bi ljudsko biće moglo od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to jasno pokazuje. A sa strane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućuje na dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svome Stvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost proteže se na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin najuobičajeniji izraz: poslušnost Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se proteže i na intelektualni poredak, naše znanje. To je podlaganje našega razuma stvarnosti koja nam se sama nameće na takav način da je točna definicija istine „prianjanje razuma uza stvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza, nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se otkriva bez prijevare i koju se ne može prevariti, kako govorimo u Činu vjere.

Biskup Fellay: Zašto sam potpisao Correctio filialis

Nakon što je u nedjelju, 24. rujna, objavljen Correctio filialis koji je potpisalo 62 uglednih klerika i laika, gdje razotkrivaju sedam krivovjernih tvrdnji sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, stranica FSSPX.News upitala je biskupa Fellaya, generalnog poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., zašto je potpisao dokument.

FSSPX.News: Zašto ste podržali Correctio filialis?

Biskup Fellay: Ovaj sinovski pristup uglednih klerika i laika koji su zabrinuti hetedoroksnim tvrdnjama u Amoris laetitia vrlo je važan. Kristov nauk o ženidbi ne može se suptilno mijenjati pod izlikom da se vrijeme promijenilo i da bi se pastoralna briga trebala prilagoditi da ponudi putove da se izbjegne nauk.

Razumijem da su autori Correctio filialis pogođeni podjelom koju je izazvala Amoris laetitia, papinim pojašnjenjima o tome dokumentu u nedavnim izjavama, kao i o izjavama o Luheru. U nekim zemljama biskupi sada dopuštaju pričest za rastavljene i građanski ponovno oženjene, dok u drugim zemljama to odbijaju. Je li katolički moral promjenjiv? Može li biti podložan proturječnim tumačenjima?

Mons. Fellay - propovijed s hodočašća u Fatimi

Tijekom pontifikalne Mise 20. kolovoza 2017. na velikom međunarodnom hodočašću Svećeničkog bratstva sv. Pija X. održao je Generalni poglavar, mons. Bernard Fellay, propovijed na više jezika. Ovdje donosimo prijevod njemačkog dijela propovijedi.

Fatima plaši. Blažena Djevica Marija se odvažuje toj maloj djeci pokazati pakao. A taj pakao očito nije prazan! Nebrojene duše idu u tome smjeru, padaju u pakao zbog svojih grijeha. Majka Božja pokazuje i naviješta ne samo tu nesretnu sudbinu, nego i posljedice grijeha ovdje na zemlji: ako se svijet ne obrati, doći će drugi rat, još strašniji od prvoga. Ona čak govori da će cijeli narodi biti uništeni. To nije slika. To je stvarnost! To je Božji odgovor na grijeh ljudi.

Fatima označuje i nadu. Nada ne dolazi kada treba postići nešto jednostavno, nešto lako. Nada dolazi pri teškom cilju. Život na zemlji je težak. Nebo nije lako postići. A upravo strah nam nevjerojatno pomaže da se okrenemo Nebu i iščekujemo obećanu pomoć. Ta ispružena ruka Božja! Bog nam želi darovati Srce svoje Majke kao sredstvo za otkupljenje, za spasenje! Prvi znak te pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu je zadovoljština, pogled prema Križu, prema patnjama! To je supatnja, sužrtvovanje, u svim nedaćama ovoga života. To je ispravan odgovor na iskvarenu ljudsku narav koja je sklona grijehu. A on mora s time započeti – s mrtvljenjem! Ali Majka Božja čini to lakim ili lakšim time što nam daje dva sredstva, dvije svrhe, ostvarenja tog žrtvovanja, mrtvljenja. Prvo je zadovoljština za grijehe počinjene protiv Majke Božje. Tu imamo prve subote. Drugo dolazi iz riječi Majke Božje: ,,Ima toliko puno duša koje padaju u pakao jer nitko za njih ne čini pokoru!“. Dakle, naše male žrtve koje prikazujemo dragome Bogu, ujedinjene s Križem, mogu spašavati! Za Nebo! Za dragoga Boga! Zadobiti duše za vječnost! Po našim malim patnjama. Tako jednostavno!

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 87 (travanj 2017.)

Lutherova osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i onemogućava jedinstvo u istini.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i opravdanje.

U temeljima njegove misli, koja i danas obilježava cjelokupni protestantizam, je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje treba voditi na putu u Nebo. Ovo načelo, koje oni izričito priznaju, jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i koju Crkva autoritativno naučava.

Osobna prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put spasenja, nedostižnom (,,Onaj tko ne vjeruje, osudit će se” - Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se za protestante u načelu postavlja nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi ne prestaje.

Tko ne bi pred tim tužnim prizorom razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna apostolska nastojanja da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća. Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:

Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda i udostoji se pozvati ih natrag k svetoj majci Crkvi, katoličkoj i apostolskoj.

Svemogući vječni Bože, koji sve spašavaš i nećeš, da itko pogine: pogledaj na duše zavedene đavolskom prijevarom; da se osvijeste zalutala srca, odbacivši svaku krivovjersku opakost, i obrate se k jedinstvu tvoje istine. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 56 (travanj 1999.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije nekoliko tjedana mladi svećenik koji je do nedavno samo poznavao novu Misu služio je prvi puta u jednom od naših priorata tridentsku Misu. Nakon njegove zahvale, kolega ga je upitao kakvi su njegovi prvi dojmovi: ,,Ova Misa je sveta, otajstvena, puna milosti. Druga Misa je prazna.“

Jedan drugi mladi svećenik, prisustvujući tridentskoj Misi po prvi puta, uzviknuo je: ,,Varali su me punih 30 godina.“

Trideset godina Novus Ordo Missae, trideset godina praznine! Praznine koja je opustošila katoličanstvo, opustošila Crkvu, a često i vjeru ljudi. Bez sumnje, glavni uzrok ove strašne krize kroz koju Crkva prolazi je gubitak duha vjere i duha žrtve do kojih je dovela Novus ordo Misa.

Novotari su željeli da nova Misa bude usklađena s duhom Koncila, prilagođena duhu svijeta, da bude poluga za promicanje ekumenizma. Nesumnjivo najdjelotvornije sredstvo za nametanje koncilskog duha u život Crkve bila je nova Misa. Moglo bi se reći da je uvođenje nove Mise postiglo svoju svrhu, na veliku nesreću naše svete Majke Crkve. Ne možemo se složiti s onima koji bi za katastrofu okrivili samo zloupotrebe.

Nadbiskup Lefebvre napisao je 1980.:

,,Vlastima u Rimu uvijek smo govorili da smatramo Novus Ordo Misu opasnom za vjeru svećenika i ljudi i da bi za nas bilo nezamislivo okupiti bogoslove i postaviti ih oko oltara te nove Mise. Iskustvo nam dokazuje da smo u pravu. Osjećaj vjere među ljudima, gdje god on nije iskvaren, svim srcem odobrava ono što radimo, čak i među katolicima koji više ne prakticiraju svoju vjeru. Išao bih tako daleko da bih rekao da nas svatko tko ima barem malo zdravog razuma ohrabruje i da nam čestita. Što je društvo ili obitelj bez ikakve prošlosti, bez predaje? U tom slučaju, što može biti Crkva, koja nema ništa drugo do Tradicije?“

Dvadeset godina nakon što je nadbiskup Lefebvre napisao ove riječi, stanje Crkve potvrđuje njegovu analizu. Bilo bi podcjenjivanje reducirati krizu Crkve na puko pitanje Mise. Međutim, Misa je središnja osovina te krize jer je nositelj novog duha koji prekida s duhom Crkve. Duh Crkve je duh klanjanja jedinome pravome Bogu kojemu dugujemo svu čast i slavu; to je duh žrtve, sudjelovanja u žrtvi Velikog svećenika i Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista; to je nadnaravni duh vjere i ljubavi koji nam pomaže da vidimo, kao što Bog vidi, stvarnosti svijeta i Boga, grijeha i spasenja, kakvi oni stvarno jesu.

Biskup Fellay: Potrebna je jasnoća da bi se krenulo naprijed

Preuzvišeni objašnjava da je prije nego FSSPX prihvati prelaturu, potrebna jasnoća iz Rima u vezi zabluda Drugog vatikanskog sabora.

Dana 29. siječnja, biskup Bernard Fellay dao je 20-minutni intervju na TVLibertés. Odgovor Generalnog poglavara na televiziji o kanonskoj strukturi osobne prelature Svećeničkog bratstva sv. Pija X. bio je kratak:

,,Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.“

Na pitanje Jean-Pierrea Maugendrea: „Što to danas, konkretno, još uvijek nedostaje?“, biskup Fellay je odgovorio:

„Pečat. A tako i jasna, nedvosmislena izjava da će se ta jamstva poštovati“.

Neminovno rješenje?

Odmah su neki zaključili da je kanonsko rješenje za FSSPX bilo neizbježno. I to dan nakon što je nadbiskup Pozzo, kako je izvijestio Andrea Tornielli u La Stampi, dao neku vrstu vjerodostojnosti toj vijesti ... kao da je sve ovisilo o jednostavnoj izjavi.

Stvari nisu tako lako sa strane Bratstva. Dana 26. siječnja je na radiju Courtoisie u jednosatnom razgovoru s p. Alainom Loransom biskup Fellay objasnio što on razumije pod jamstvima i stanjem ,,da bismo mogli ostati kakvi jesmo“.“ (Vidi tekst biskupa Fellaya u nastavku.)

Problem nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva. Naprotiv, iako ,,postoje pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i odgovara našim potrebama“, kaže biskup Fellay.

Bitka ideja

,,Problem je, opet, ova bitka ideja“, naveo je. Te ideje su, primjerice: ekumenizam, vjerska sloboda, odnosi između Crkve i države, reformirana liturgija. Kao što biskup Fellay kaže:

,,[Borimo se protiv] ovog modernističkog načina razmišljanja, protiv kojeg ili zbog kojeg smo čak bili proglašavani raskolnicima i sve ostalo, da smo izvan Crkve....

Zabluda ostaje zabluda. Tako mi ostajemo danas, kao i prije, jednako uvjereni da postoje zablude koje su se proširile u Crkvi i koje ubijaju Crkvu.“ 

Biskup Fellay dao je Rimu jasan uvjet

Tijekom 20-minutnog intervjua za TVLibertés 29. siječnja 2017. je biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećenikog bratstva sv. Pija X., komentirao krizu u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora, reakciju klera na današnju pomutnju, Križarsku vojnu i papu Franju. Biskup Fellay dao je i komentar o osobnoj prelaturi koja se nudi FSSPX-u:

,,Mislim da ne trebamo čekati da u Crkvi sve bude razriješeno, da svi problemi budu riješeni. Ali određeni opseg uvjeta potreban je, a za nas je bitni uvjet naš opstanak. Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.

O ekumenizmu i vjerskoj slobodi

Mislim da ovdje napredujemo u pravom smjeru. Rim popušta. To je nešto novo; recimo da nam je u prošle 2 godine Rim govorio da postoje pitanja, ili možemo čak reći izjave, koje je donio Koncil, a koje nisu nužno mjerilo da bi se bilo katolikom. To znači da imamo pravo da se s njima ne slažemo i da nas se dalje drži katolicima. A ta pitanja su upravo ona koja osporavamo“.

Nadbiskup Guido Pozzo, tajnik povjerenstva Ecclesia Dei, je prema Andrei Tornielliju u Vatican Insideru od 30. siječnja 2017. potvrdio riječi biskupa Fellaya. ,,Ovog trenutka radimo na dovršetku nekih vidika kanonskog rješenja, koje će biti osobna prelatura.“

Nadbiskup Pozzo je posebno potvrdio važnu vijest koju je objavio biskup Fellay u intervjuu za TVLibertés:

,,Sveta Stolica dopušta i tolerira svećenička ređenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. – nastavlja ih promatrati kao valjana, ali ne dopuštena, a Bratstvo treba imena ređenika javiti mjesnom biskupu.“

Prigodom svećeničkog ređenja p. Daniela Sabura 2. srpnja 2016. biskup Alfonso de Galarreta otkrio je da je Kongregacija za nauk vjere poslala pismo biskupu Fellayu. U njemu stoji da FSSPX može održati svećenička ređenja bez odobrenja mjesnog biskupa i da treba priopćiti imena kandidata za ređenje.

U skoroj budućnosti bit će objavljen cijeli intervju biskupa Fellaya.

Izvor: sspx.org

Habemus patrem!

,,Reci mi, Therasiane, o čemu se radi u Evanđelju? Kako bi sažeo evanđelje u jednu riječ?“ Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Iako se to dogodilo prije mnogo godina, živo se sjećam dana kada mi je rektor naše bogoslovije postavio to pitanje pred cijelim razredom. Bio sam bogoslov na prvoj godini. P.  Yves le Roux, naš voljeni rektor bogoslovije sv. Tome Akvinskog, smiješio mi se znalački. Asketska i mistična teologija uvijek je bila jedan od mojih najdražih predmeta, ali bio sam izgubljen kako odgovoriti na to pitanje od milijun dolara. U čemu je trik? Kako da odgovorim na to? Postoji više od 3,700 redaka u evanđelju: kako bi netko mogao sažeti toliko redaka u jednu riječ? P. Le Roux strpljivo je čekao na moj odgovor. Ali prema mnogim začuđenim pogledima, mogao sam vidjeti da su i moji kolege bogoslovi jednako zbunjeni. Konačno, rektor je progovorio. Odgovor je imao jednu riječ. Tri sloga. „Očinstvo“, rekao je jednostavno. „Otkrivenje da je Bog naš Otac. Očinstvo Božje.“ Da. To u potpunosti ima smisla. Proroci Staroga zavjeta često su pričali o drugim božjim atributima, ali samo je naš Gospodin iznio koncept Vječnog Očevog Sina. Samo nam je Isus Krist dao Otkrivenje Božanskog Očinstva. Očinstvo Božje. To je bio ključ za otključavanje otajstva Svetog pisma. Ad Patrem. Otac Svemogući. Čak i molitva koju nas je Krist naučio dok je živio na zemlji počinje riječima: ,,Oče naš…” Naš Otac koji živi na nebu. To mora biti jedan od najčešće predviđenih atributa u kršćanskom svijetu. Pa opet on je teološki najznačajniji aspekt Svetog pisma. Dok se današnja kulturna kriza produbljuje, moramo pogledati zašto nam se čini kao da se ljudsko društvo i Crkva urušavaju oko nas. Kao što je to bio prije mnogo godina na asketskoj i mističnoj teologiji, možda je odgovor još jednom u jednoj riječi. Očinstvo. HABEMUS  PATREM!

Današnja kriza učinkovito je izbrisala pojam da je Bog naš Otac. Ako očinstvo Božje polagano blijedi, onda se to događa i očinstvu čovječanstva. Zataškavajući stvarno očinstvo pred svijetom, zmija uništava samo zdanje potrebno katoličkom duhu za napredak. Posuda naravi je razbijena. Kako se stoga milost može uliti u razbijenu posudu? Mudri čovjek jednom je rekao: „Mi živimo u svijetu gdje postoji puno siročadi s roditeljima...“ Mi katolički svećenici svjedočimo tim užasima intimnije od ostalih. Rat koji se vodi protiv obitelji uvijek je pred našim očima. Mala djeca koja odrastaju bez majki i očeva tragedija je kojoj svakodnevno svjedočimo. Naši svećenici i časne sestre u Indiji, više nego bilo gdje drugdje, mogu spremno potvrditi ozbiljnu povredu prouzročenu u srcima nevine djece siročadi. U mnogim slučajevima, šteta je nepopravljiva. Kada otac podbaci u svojem od Boga danom očinstvu, ništa više na svijetu to ne može nadomjestiti. Ne postoji zamjena za očinstvo. To je izravna veza djeteta s njegovim Stvoriteljem. Kako se možemo nadati naučiti malu djecu da je njihov Otac na Nebu dobar i istinit i milosrdan kada je njihov zemaljski otac nasilni alkoholičar koji je napustio svoju ženu? Koliko će više muke biti potrebno da se premosti takav mračni ponor ljutnje, osamljenosti i jada? Zahvaljujući Bogu, svećenici Bratstva sv. Pija X. bili su blagoslovljeni dobrim ocem punim ljubavi – ocem koji predstavlja istinske kvalitete kreposti i vodstva koje su potrebne svakom čovjeku – svakom svećeniku – da izraste snažan, radostan i svet. Biskup Bernard Fellay, naš otac, došao je čak do Indije da nas posjeti! Dok svijet stremi uništavanju snage i jedinstva FSSPX-a, mi smo čvrsto spoznali da nismo svećeničko Bratstvo bez oca. Mi imamo oca koji je dobar, brižan i očinski. Preko njega primamo našu jakost da obnovimo sve stvari u Kristu. Preko njega znamo što je volja Božja u današnje vrijeme. Preko njega možemo znati jesmo li ugodni Bogu. Hvala Vam, dragi Oče, sto puta hvala za Vaš posjet našoj zemlji. Mi nismo siročad. Mi smo Vaša djeca i mi smo ovdje da slijedimo Vaše vodstvo domovini u Nebu. Puno Vam hvala na svoj pomoći i molimo Vas da nas se sjetite u Vašim molitvama.

In Christo,

p. Therasian Xavier

Izvor: Apostle – službeni glanik FSSPX-a za Azijski distrikt, srpanj 2016.

Propovijed biskupa Fellaya u Fuldi

Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., preuzvišeni gospodin biskup Bernard Fellay, održao je uoči nacionalnog hodočašća Njemačkog distrikta FSSPX-a u Fuldu 3. rujna i u nedjelju, 4. rujna, u okviru pontifikalne Mise propovijed o značenju i naucima ukazanja Majke Božje u Fatimi.

U svojoj je propovijedi biskup kazao da se iz ukazanja Majke Božje u Fatimi mogu izvući 3 nauka:

1. Fatima je odgovor modernom čovjeku koji tvrdi da nema Boga. Moderni autonomni čovjek želi se osloboditi od Boga. Darwin, Voltaire, Marx i mnogi drugi do danas željeli su Boga ukinuti da bi potom oblikovali svijet po svojevoljnim zamislima. Mnogi današnji zakoni ravnaju se izravno protiv naravnog zakona i žele čovjeka uništiti.

Nasuprot tome stoji Fatima. Sve dolazi s neba. Ne samo da Bog postoji, nego je On Gospodin, On vlada. A Marija naviješta: volja je Božja da se uvede pobožnost Njezinom Bezgrješnom Srcu za cijeli svijet. Bog određuje čovjekovu povijest, bez da povrijedi njegovu slobodu. Ako Bog po Mariji govori ljudima, tada ljudi moraju Boga slušati. Zato što se to nije dogodilo, došlo je do Drugog svjetskog rata. Budući da su portugalski biskupi posvetili Portugal Bezgrješnom Srcu, ostao je Portugal pošteđen od tog rata.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 86 (srpanj 2016.)

1917.-2017., važnost fatimske poruke

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Godine 1917. Gospa se udostojala posjetiti zemlju. Povjerila je trima vidjelicama u Fatimi poruku od nekoliko dijelova, od kojih su neki klasificirani pod nazivom "tajna", tako da su fatimska "poruka" i "tajna" postali gotovo sinonimi. Potrebno je, međutim, između njih napraviti razliku. Poruka je odmah priopćena. Dijelovi koji pripadaju tajni su trebali biti kasnije otkriveni, na razne datume, od kojih je zadnji bio 1960. Tajne se tiču glavnih događaja u Crkvi i svijetu, u skladu s načinom na koji se čovječanstvo odnosi prema Bogu. Oni se bave ratovima, nestankom cijelih naroda, ozbiljnim zabludama koje se šire preko svih kontinenata, posvećenja Rusije od strane pape i biskupa, pobjedom Bezgrješnog Srca i razdobljem mira.

Uspostaviti pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu u cijelom svijetu

Godinu dana prije proslave stogodišnjice fatimskih ukazanja, koja su priznata od strane Crkve kao autentična, dopustite mi da ponovim važnost ovog događaja i tu poruku, koja nas podsjeća na brojne temeljne vjerske istine i pokazuje stvarnu Božju intervenciju u ljudskoj povijesti.

1) Suština poruke nalazi se u ovim riječima Blažene Djevice sestri Luciji, 13. lipnja 1917. godine: ,,Isus vas želi upotrijebiti kako bi Mene učinio poznatom i voljenom. On želi uspostaviti Pobožnost mome Bezgrješnom Srcu u svijetu. Obećavam spasenje onima koji ga prihvate i njihove duše će biti ljubljene od Boga kao cvijeće koje sam postavila da krasi njegovo prijestolje“.

Kada razmotrimo fatimsku poruku u cjelini, sa svojom tajnom, dok razmatramo utjecaj koji je imala i koji još ima na povijest Crkve i svijeta, postaje očito da se sve vrti oko božanske intervencije: ,,On (Isus) želi uspostaviti pobožnost mom Bezgrješnom Srcu u svijetu“. Kasnije, kada je sestra Lucija upitala Presveto Srce zašto On želi posvetu Rusije, Gospodin joj je odgovorio: ,,Zato što želim da cijela moja Crkva prepozna ovu posvetu kao trijumf Bezgrješnog Srca Marijina, kako bi se onda pobožnost prema njoj mogla širiti i kako bi pobožnost prema Bezgrješnom Srcu bila postavljena uz bok pobožnosti Mog Presvetog Srca“ (proljeće 1936).

Službeno priopćenje Generalnog poglavara članovima FSSPX-a (28. lipnja 2016.)

Službeno priopćenje Generalnog poglavara svim članovima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. na zaključku sastanka visokih poglavara u Anzèreu (Valais), 28. lipnja 2016. godine.

Nakon sastanka poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., uz izjavu koju je dao 29. lipnja 2016. tijekom svećeničkih ređenja u Ecôneu, biskup Bernard Fellay se dan ranije obratio svećenicima priopćenjem koje je službeno objavljeno na DICI, web-stranici Bratstva.

Priopćenje Generalnog poglavara:

Na slavu Božju,

na čast našega Gospodina Isusa Krista i Njegove Presvete Majke,

za naše spasenje.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u sadašnjem stanju ozbiljne nužde koje mu daje pravo i dužnost da pruža duhovnu pomoć dušama koje mu se obraćaju ne traži u prvom redu kanonsko priznanje, na koje kao katoličko djelo ima pravo. Rješenje nije samo pravne naravi, već ovisi o doktrinarnoj poziciji koju je nužno izraziti.

Kad je sveti Pio X. osudio modernizam, cijeli argument enciklike Pascendi sveo je na jedno osnovni načelo: neovisnost. Današnji svijet ulaže sve svoje napore ne bi li promijenio os oko koje se mora okretati. Katolicima, kao i onima koji to nisu, jasno je da ta os više nije križ. Sada je to čovjek, kako je rekao Pavao VI. (vidi Završni govor Drugog vatikanskog sabora od 7. prosinca 1965.).

Prema njemu se danas svijet okreće oko definitivno uspostavljene osi: ljudskog dostojanstva, svijesti čovjeka i slobode. Suvremeni čovjek postoji samo radi sebe. Čovjek je kralj svemira. On je svrgnuo Krista. Čovjek uzdiže svoju autonomnu, neovisnu svijest do točke razaranja čak i samih osnova obitelji i braka.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. oduvijek se suprotstavljalo tom projektu dekonstrukcije svijeta, kako političkog društva, tako i Crkve.

Kako bi popravio ovaj sveopći nered, naš je dobri Gospodin podigao čovjeka, kršćanina, svećenika, biskupa. Što je on učinio? Osnovao je bratstvo – hijerarhijsko bratstvo – čije načelo i cilj predstavlja upravo onaj protuotrov potreban za uređenje ovog sveopćeg nereda: sakrament svetog reda. Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i dalje je ne samo stvarni lijek za krizu, već i spasenje svih onih koji surađuju s njime. Bratstvo će odlučno čuvati doktrinarne, teološke i društvene istine, utemeljene na Križu Isusa Krista, na Njegovom Kraljevanju, na Njegovoj žrtvi i na Njegovom svećenstvu, načelu svega reda i sve milosti. Nadbiskup Marcel Lefebvre borio se cijeli svoj život za trijumf ovih fundamentalnih istina. U ovom času naša je obveza udvostručiti naše napore i pojačati tu istu borbu na istim načelima.

Mi nismo „koncilaši“: jer oni niječu da je Kristov križ os oko koje se vrti svijet; niti smo disidenti koji odbacuju društvenu narav Crkve. Mi smo Bratstvo svećenika Isusa Krista, Katoličke crkve.

Je li ovo uistinu trenutak za opću obnovu Crkve? Božja Providnost ne napušta svoju Crkvu, čija je glava papa, namjesnik Isusa Krista. Stoga će neosporan znak ove obnove biti izričita volja rimskog prvosvećenika da osigura sredstva za ponovnu uspostavu svećeničkog reda, vjere, i Tradicije, znak koji će, štoviše, biti jamstvo potrebnog jedinstva obitelji Tradicije.

Christus regnat,

Christus imperat,

Deo gratias,

Amen.

+ Bernard Fellay

Anzère, 28. lipnja 2016.,

uoči blagdana svetih Petra i Pavla