Vrhovni sud SAD-a poništio „Roe protiv Wadea“

V

rhovni sud Sjedinjenih Država je u znamenitoj odluci poništio odluku „Roe protiv Wadea“ iz 1973. kojom je legalizirao pobačaj u cijeloj zemlji, sprječavajući restriktivne zakone i dopuštajući uspostavu zakona koji dopuštaju pobačaj do 24. tjedna trudnoće.

Katolička načela o glasovanju

Jesmo li moralno obvezni glasovati?

P

osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. 

Poljska: Predsjednik hodočasti Gospi Čestohovskoj

P

ošto je 12. srpnja 2020. nakon neizvjesnoga sučeljavanja ponovno izabran, poglavar Poljske odlučio je posvetiti prve trenutke svoga drugoga mandata marijanskomu svetištu Čestohovi, poljskom Lourdesu.

Značaj sv. Ivane Arške za pravu slobodu pojedinca i naroda

Izvadak iz propovijedi vlč. Hansa Milcha održane 31. 5. 1981. u Mainzu o ulozi sv. Ivane Arške (čiji se blagdan slavi 30. svibnja) za pravu slobodu pojedinca i naroda u svjetlu novovjekovne tiranije globalizma koji ugrožava identitet europskih naroda.

Obzir prema istini

Urušavanje zgrade sagrađene na laži

Bog nas obvezuje na bezuvjetnu istinitost. On je istina, svjetlo u kojem nema tame. Kao njegova djeca, koja sjaje ovim svjetlom, trebamo poštovati i ljubiti istinu, u njoj i od nje živjeti. Nikada nije dopušteno iskriviti istinu, čak i ako se time namjerava činiti dobro ili spriječiti zlo. Lažljivac uvijek nanosi štetu: on šteti vlastitoj duši i šteti bližnjemu. Jer on napada temelj ljudskoga društva: istinitost. Kako sv. Toma Akvinski jasno tumači: zajednica ne može opstati na duge staze, ako ljudi ne mogu vjerovati jedni drugima, kao onima koji jasno očituju istinu.

Prosvjetiteljska ,,etika istine“

Voltaire, jedan od otaca današnje sve dominantnije ideologije liberalizma, imao je drugačije mišljenje o tome. U svom pismu od 21. listopada 1736. napisao je Thierotu: ,,Laž je porok samo onda ako izaziva zlo; ona je velika vrlina ako uzrokuje dobro“. Upravo on je također savjetovao svoje drugove u borbi protiv Crkve: ,,Braćo, samo lažite, i to vrlo drsko. Od toga će uvijek nešto ostati“.

Očito je da Voltaire danas ima mnogo vjernih učenika, osobito u medijskom prostoru i politici. Već je duže vrijeme u optjecaju pojam ,,lažljivi tisak“, koji se stavio u službu političke korektnosti i lijevo-liberalnoga mainstreama. Nedavno je dobio impresivnu potvrdu. Časopis Der Spiegel je doživio kolaps svoje dugogodišnje gajene fasade visokog moralnog integriteta u trenutku kada je njegova nagrađivana zvijezda, novinar Claas Relotius, bio razotkriven kao kronični lažljivac.

Izmišljena izvješća

On je godinama ne samo za Spiegel, već i za brojne ,,kvalitetne medije“, pisao izmišljena ili krivotvorena izvješća, iako su njegove prijevare zapravo bile poznate. Međutim, čini se da je skandal s Relotiusom samo vrh ledenoga brijega. U međuvremenu su otkriveni slični izmišljeni izvještaji već od šezdesetih godina. Bivši volonter Spiegela Thomas Knüwer na svom blogu dolazi do odgovarajućega zaključka: ,,Izvrtanje istine utkano je u Spiegelov DNA“. Iza ,,arogantnog stava mnogih novinara“ stoji odbijanje priznanja da ta profesija ima prljavu tajnu: ,,Njeni predstavnici stalno iskrivljuju, izmišljaju, manipuliraju i iznose poluistine“.

Medijski linč

Međutim, mnogo okrutnije od izmišljenih ,,činjenica“, laž pokazuje svoje đavolsko lice kada se koristi za prljave kampanje protiv nepoželjnih protivnika. Christian Wulff i biskup Tebartz-van Elst posljednjih su godina bili dvije istaknute žrtve takvog medijskog linča[1], koji nije ništa manje pokvaren od fizičkog ubojstva.

Kristovo društveno Kraljevstvo bit će i Marijino društveno Kraljevstvo

Razmislimo o velikom idealu koji mora nadahnjivati katolike: uspostavljanje Kristovog društvenog Kraljevstva. Ovaj ideal je posljedica naravi i poslanja Crkve. Unatoč mogućeg otpadništva ljudi koji je vode, također i u vremenima najveće tmine, Crkva nastavlja sjati i biti prepoznatljiva, zahvaljujući znakovima koji je obilježavaju: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska i uvijek je vidljiva. Isus Krist je naime svom mističnom Tijelu dao vanjski oblik ljudskoga društva. Ne samo da njegova Glava, Papa, jest i mora biti vidljiv, nego su to također i njegova vjera, njegovo pravo i njegovi obredi.

Ako je Crkva vidljiva, onda je također i njeno poslanje vidljivo. To znači da Crkva ne ograničava svoje poslanje na individualno spasenje duša, nego ga proteže na spasenje naroda, nacija, cijeloga društva, prema poslanju od Isusa Krista da naviješta Evanđelje svim narodima (Mt 28, 19), sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Crkva je katolička, jer je po svojoj naravi općenita (univerzalna) i širi svoju spasonosnu poruku svakom stvorenju, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ne radi se samo o mogućnosti širenja u svijetu, nego o stvarnom širenju koje mora učiniti da se božanska istina Crkve očituje cijelom svijetu.

Istina je da će prije kraja svijeta, kako kaže Evanđelje, ,,mnogi zalutati u vjeri“ (Mt 24, 10), ali kraj svijeta neće stići sve dok svi narodi i sam izraelski narod ne uđu u Crkvu. Zbog toga sveti Pavao kaže: ,,Jer vam, braćo, neću zatajiti tajne ove, da sami sebe smatrate mudrima, jer sljepoća pade na jedan dio Izraela, dok ne uđu neznabošci u punom broju. I tako će se spasiti sav Izrael“ (Rim 11, 25-26).

Iz tih riječi Apostola naroda možemo zaključiti da će doći vrijeme kada će u svijetu biti uspostavljeno ne samo relativno katoličanstvo, nego također i apsolutno katoličanstvo, jer će se Evanđelje proširiti po cijelome svijetu. A ako će postojati Antikristovo doba, postojat će i doba Kristovog društvenog Kraljevstva.

Propovijed za blagdan Krista Kralja (p. Pagliarani, Lourdes, 28. 10. 2018.)

Propovijed Generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, povodom hodočašća za blagdan Krista Kralja u Lourdes 28. 10. 2018.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tako neka bude.

Neizmjerna je radost što možemo proslaviti blagdan Krista Kralja u ovom blagoslovljenom mjestu gdje se dodiruju zemlja i Nebo, gdje su se zemlja i Nebo dodirnuli prije 160 godina i gdje se nastavljaju dodirivati. Ako pogledamo ove dvije istine, ova dva otajstva, ove dvije dogme naše vjere koje svetkujemo danas – Krista Kralja i Bezgrješno Začeće – one imaju jako usku povezanost. O kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina govori se često u Svetom pismu, a sveti Pavao osobito o tome govori više puta. Htio bih s vama razmotriti nekoliko trenutaka posebno o jednom mjestu, u kojem nam sveti Pavao opisuje detaljno što treba biti, koje je danas poslanje našega Gospodina, kako naš Gospodin želi obnašati svoje kraljevsko dostojanstvo koje je vječno, sada, prije kraja vremena, u povijesti. Sveti Pavao nam kazuje da će naš Gospodin nanovo uspostaviti dan Uskrsnuća na kraju vremena, predat će kraljevstvo svome Ocu, nakon što bude uništio sva kneževstva, sve vlasti i sve moći ovoga svijeta. I sveti Pavao dodaje da Njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (1 Kor 15,24-25). Evo dakle svrhe toga kraljevskoga dostojanstva koje je vječno, ali koje se izvršava sada u vremenu, na vrlo određen, vrlo poseban način. To je kraljevsko dostojanstvo osvajanja, to je borbeno, ratničko kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, čiji cilj je razoriti sve što se protivi Božjemu Kraljevstvu.

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama

Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe.“ - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama“ u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Kardinal Pie iz Poitiersa i Kristovo kraljevanje

Kardinal Pie iz Poitiersa (1815.-1880.), jedan od najvećih branitelja Kristova kraljevanja u 19. st., neprestano je pozivao katolike da nikad ne napuste borbu za Božja prava, da se nikada ne pomire sa skidanjem Krista Kralja s prijestolja.

Govoreći o poslanju Crkve svim narodima svijeta, kardinal je rekao: „Primijetite posljednje riječi koje je Gospodin uputio svojim apostolima prije nego je uzašao na nebo: „Dana mi je sva vlast i na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!“ Primijetite da Gospodin Isus Krist ne kaže sve ljude, sve pojedince, sve obitelji, već sve narode. On ne kaže samo: krstite djecu, poučavajte katekizam, blagoslivljajte brakove, dijelite sakramente, pokapajte mrtve. Naravno da poslanje koje On dodjeljuje apostolima uključuje sve to, ali uključuje i više od toga, jer ima javni i društveni karakter. Isus Krist je Kralj ljudi i naroda.“[1]

Borba sv. Pija V. protiv svjetovnih poroka

5. svibnja slavimo u tradicionalnome kalendaru sv. Pija V., papu kojega danas poznajemo prije svega po njegovim zaslugama za kodifikaciju rimskoga obreda koju je učinio svojom bulom Quo primum. No ovaj se papa odlikovao prvenstveno svetošću života kojom je pokrenuo veliku obnovu Crkve usred buktanja protestantske revolucije. Dio njegovih obnoviteljskih doprinosa bili su i potezi koje je učinio kao poglavar Papinske Države da bi iz nje odagnao svaki nemoral i obnovio kršćanski život na svim razinama. Donosimo izvadak iz njegova životopisa koji nam to opisuje.

Pio V. nije samo donosio zakone za poboljšanje javnoga ćudoređa, on se brinuo i za provedbu tih zakona i to tako uspješno da je već u godinu dana promjena koja se dogodila u Rimu bila očita. Hodočasnici i posjetitelji su to primijetili. Jedan je posjetitelj posvjedočio sljedeće: ,,Nije začuđujuće da su đavao i svi njegovi službenici posramljeni općim djelima pokore i pobožnosti koje čini jedan takav prvosvećenik, sa svojim postovima, svojom poniznošću, nevinošću, svetošću i revnošću za vjeru koja tako sjajno odsijeva. Ako bi ga sam Calvin mogao vidjeti kako blagoslivlja narod koji kleči, on bi u tome, unatoč sebi, prepoznao i častio pravoga Kristova predstavnika“.

Jedan od prvih udaraca koje je Pio V. zadao porocima i iskvarenosti u Rimu bio je izgon iz grada muškaraca i žena lakoga morala. Onima koji su podcjenjivali papinu odlučnost tražeći da se opozove takva iznenađujuća i drastična mjera rekao je da bi, naprotiv, radije preselio svoj dvor drugamo umjesto da oda dojam da na bilo koji način popušta porocima u svetome gradu i prijestolnici kršćanstva.

Razvratnicima i prostitutkama dana je kao alternativa izgonu ili ženidba ili da žive u pokorničkoj ustanovi. Neki su, prihvativši izgon, bili ubijeni od cestovnih razbojnika. Brojni su svojevoljno promijenili svoje živote i vratili se prakticiranju svoje religije. Ali to zlo je bilo toliko duboko ukorijenjeno da se je Papa trebao s njime boriti za cijele svoje vladavine. Ta mu je obnova bila toliko na srcu da je kasnije doveo skupinu kreposnih žena da se potpuno posvete tome teškome djelu. Onima koji su se obratili i popravili pružena je svakovrsna velikodušna pomoć.

Toliko je bio ožalošćen i razdražen raširenošću preljubništva u Rimu da ga se jedva spriječilo da za taj prijestup ne uvede smrtnu kaznu, ali je dao krivce javno kazniti, neovisno o njihovu položaju. Jedan je plemić bio osuđen na doživotni zatvor, poznati bankar na bičevanje.

Blagdan sv. Ladislava - obveze državnih vladara

Danas slavimo sv. Ladislava, kralja i ispovjednika, glavnog zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije. To je sv. Ladislav zaslužio biti zato što je osnovao Zagrebačku biskupiju. O njegovom životu ne znamo toliko opširno kao o svecima novijeg doba, no ono prvo i najvažnije što trebamo istaknuti jest da se on kao vladar brinuo za očuvanje, utvrđivanje, širenje vjere i kršćanskog morala u zemljama kojima je upravljao. Kršćansko društvo je pojam koji je u sebi vrlo bremenit. Kršćanska civilizacija – to znači jedan cjelokupni društveni poredak, na svim razinama društva, koji živi prema kršćanskim načelima. Od same osnovne jedinice – obitelji, preko društvenih ustanova, škola, sveučilišta, do upravljačkih struktura – sabora, vladara, pravnog poretka, sve treba biti prožeto kršćanskim duhom. To je nešto što je samorazumljivo – ako razmišljamo kršćanski, ako uzimamo k srcu ono temeljno načelo, da Krist treba biti sve u svemu, tada nikakva druga vizija ovoga svijeta ne može uopće doći u obzir. Krist je kralj, on je glava svemu stvorenomu. Zato se sve treba njemu suobličiti, svaki segment privatnog i društvenog života – on treba biti sve u svemu, on mora biti glava i temelj svemu.

Gospodin je nakon svojeg uskrsnuća dao nalog svojim apostolima: idite po svem svijetu, učinite sve narode mojim učenicima. Dao je svojim učenicima zadaću da učine njegovim ne samo pojedinačne ljudske duše, nego cijele narode, sve ono ljudsko što postoji na ovome svijetu, svaki oblik društvenog života. Apostoli su krenuli, ljudski gledano, od male skupine entuzijasta za Kristov nauk, ali nadahnuti i vođeni Duhom Svetim uspjeli su proširiti taj oganj vjere po cijelome svijetu. Svjedočanstvo života, kao i krvi nebrojenih kršćana, proizveo je snagom Božje milosti obraćenje brojnih duša, ne samo pojedinaca, nego upravo naroda. Nakon stoljeća progona, dogodilo se jedno veliko čudo da je kršćanstvo priznato ne samo kao slobodna, nego i kao službena religija u Rimskome Carstvu, i potom po gotovo cijelome tadašnjem poznatom svijetu. Krst su primili vladari naroda, a po njima i njihovi podanici i cijeli puk. To je bio put evangelizacije – obratiti one koji imaju moć privesti u Kristovu Crkvu druge, koji imaju utjecaja na ljudske duše, na mnoštvo. I tako je u 4. st. stvoreno kršćansko društvo, poredak, civilizacija, koja je trajala, mogli bismo reći, oko tisućljeće i pol. Javljala su se svako malo krivovjerja po kojima je đavao želio taj poredak potkopati, ali načela kako treba biti uređeno ljudsko društvo su za svakog istinskog krščanina bila jasna.

Sotonin plan za posljednja vremena

Biskup Fulton J. Sheen 1948. je u sljedećim proročkim riječima predoznačio trenutnu krizu u svijetu i Crkvi.

Bog je sam sebe definirao kao: „Ja sam koji jesam“, a đavao sebe kao „onaj koji nije“. Nigdje u Svetom Pismu ne nalazimo opravdanje za popularni mit o đavlu kao lakrdijašu koji je obučen kao prvi „riđokosi“. Nego ga se opisuje kao anđela koji je pao s neba i kao „kneza ovoga svijeta“ čiji je posao uvjeravati nas da ne postoji drugi svijet. Njegova logika je jednostavna: ako ne postoji Nebo, ne postoji ni pakao; ako nema pakla, onda nema grijeha; ako nema grijeha, onda nema suca, a ako nema suda onda je zlo dobro, a dobro je zlo.

Ali osim tih opisa, naš Gospodina nam kaže da će on biti toliko poput Njega, da će zavesti čak i odabrane – a nikakav đavao iz slikovnica sigurno ne bi zaveo čak i odabrane. Kako će on doći u ovo novo doba da osvoji sljedbenike za svoju religiju?

Doći će prikriven kao veliki humanitarac; govorit će o miru, blagostanju i obilju ne kao sredstvima koja nas vode Bogu, već kao samim ciljevima, pisat će knjige o novoj ideji Boga koja će pristajati načinu kako ljudi žive; poticati vjeru u astrologiju tako da se prebaci krivnja za grijehe s volje na zvijezde; protumačit će krivnju kroz psihologiju kao sputani eroticizam; činit će da se ljudi srame ako njihovi kolege kažu da oni nisu tako slobodoumni i liberalni; on će biti tako slobodouman da će identificirati toleranciju s ravnodušnošću prema ispravnom i pogrešnom, istini i zabludi; on će širiti laž da ljudi nikada neće biti bolji dok ne učine društvo boljim i tako će dati gorivo sebičnosti za sljedeću revoluciju; promicat će znanost, ali samo da bi oružane snage mogle koristiti jedno čudo znanosti za uništenje drugih.

Posveta Poljske Kristu Kralju

Tijekom svečanog obreda u crkvi Božanskog milosrđa u Krakowu katolički biskupi Poljske službeno su priznali Krista Kraljem Poljske. Obred koji je održan 19. studenog održan je u prisutnosti poljskog predsjednika Andrzeja Dude. Čin posvete ponovljen je u svim crkvama u Poljskoj u nedjelju, 20. studenog, dan kada većina u Rimokatoličkoj crkvi slavi svetkovinu Krista Kralja prema promijenjenom liturgijskom kalendaru iz 1970.

Priznanje Kristovog kraljevstva na taj dan je pohvalna, poglavito kada znamo da časoslov i Misa za promijenjeni blagdan Krista Kralja otklanja sve tradicionalne naznake Gospodinove zemaljske vladavine. Te nesretne promjene koje su uvedene da bi se udovoljilo liberalnom vjerovanju da Crkva ne bi trebala imati uloge u političkom životu, na sreću nisu spriječile poljske biskupe da slijede nauk koji je iznio papa Pio XI. u okružnici Quas primas:

,,Narode će se godišnjim slavljem ovog blagdana podsjetiti da ne samo pojedinačne osobe, nego i vladari i vlastodršci trebaju iskazati javnu čast i poslušnost Kristu.”

Na godišnjicu obraćenja Poljske

Odluka da se Krista proglasi Kraljem Poljske poklapa se s 1050. obljetnicom krštenja Poljske koja se tradicionalno pripisuje za Veliku subotu, 14. travnja 966., kada je Mješko I., prvi poljski vladar, primljen u Katoličku crkvu. I dok su mnogi njegovi podložnici ostali u poganstvu, revni misionarski rad u stoljećima nakon Mješkovog krštenja doveo je do potpune kristijanizacije zemlje do kraja 12. stoljeća. Obraćenje Poljske došlo je u providonosno vrijeme kada su druga slavenska kraljevstva, uključujući Kijevsko-rusko u 988. počela dovoditi Kristovo svjetlo narodima dugo pokrivenim u tami praznovjerja i idolopoklonstva.

Drugi narodi pridružuju se u javnim posvetama

Proglašenje Kristovog kraljevanja nad Poljskom slijedi dva nedavna čina nacionalnih posveta. Prvo je 21. listopada peruanski predsjednik Pedro Pablo Kuczynski posvetio svoju zemlju Presvetom Srcu Isusovom i Bezgrješnom Srcu Marijinom tijekom nacionalne jutarnje molitve:

,,Po vlasti koja mi je dana, izvršavam čin posvete sebe, svoje obitelj i Republike Peru, za ljubav i zaštitu svemogućeg Boga po zagovoru Presvetog Srca Isusovog i Bezgrješnog Srca Marijinog.”

Potom je dva dana kasnije ukrajinski grkokatolički patrijarh Sviatoslav Ševčuk na obred održanom u Fatimi posvetio Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom sljedećim riječima:

,,Marijo, stojimo danas pred tvojim licem i posvećujemo se Tvojem Bezgrješnom Srcu i stavljamo pod tvoju zaštitu Ukrajinu i druge istočne europske narode i svijet. Prikazujemo ti svu patnju i trpljenje Ukrajine jer samo po obraćenju i pokajanju dolazi mir. Primi naše prikazanje i spasi naš narodi, zemlju i svijet od grijeha i smrti."

Katolici se svugdje mogu nastaviti nadati i moliti da će njihovi vlastiti crkveni i svjetovni vođe uskoro slijediti te prekrasne primjere posvećenja naroda Gospodinu i Njegovoj Presvetoj Majci. Usprkos vladavini liberalne ideologije diljem svijeta, postoje oni koji nisu zaboravili da ljudi trebaju Boga više od svega i da mu narodi svijeta duguju nepridržanu poslušnost.

Izvor: sspx.org

Poznavati revoluciju

Protestantizam je sa svojim načelom slobodnog tumačenja Svetog pisma religiju pretvorio u čisto subjektivan čimbenik lišavajući je time bilo kakvog utjecaja na politički život; baštinu toga prevrata požela je Francuska revolucija koja će joj razviti klice tako da dospije do državnog laicizma Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u kolovozu 1789. godine koja postavlja temelje jednog novog društvenog i političkog uređenja, dijametralno oprečnoga uređenju kršćanske civilizacije.

Tako se tvrdi da vlast ne dolazi od Boga, nego od naroda, od „Nacije“ (članak III). Čovjek postaje zakon sebi samomu preko izraza opće volje i onda je većina onih koji imaju izborno pravo ta koja odlučuje što je istinito i što je dobro, bez ikakvog odnosa prema naravnom i božanskom zakonu (članak IV i VI).

Napoleon će proširiti ova revolucionarna načela svojim osvajanjima po cijeloj Europi i ona će i dalje ostati, i nakon pseudo-restauracije 1815. godine koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa, uporišnom točkom za sve liberale i za sve one koji su željeli izgraditi novo sociokulturno uređenje, čisto zemaljsko koje se temelji na čovjeku, uništavajući staro koje se temelji na kršćanstvu.

Pape su odmah osudili te zablude [1] i pokušavali su se protiv njih boriti svim snagama, shvativši odmah katastrofalne posljedice do kojih su nužno dovodile: ako vlast ne dolazi od Boga onomu kojemu je povjerena, on nije više obični predstavnik veće vlasti koja njime vlada; ako se onaj koji drži vlasti ne mora više podložiti višem zakonu koji je temelj društvenog života, onda se izlaže najgorim zloporabama. Otvara se put vlasti onoga koji ima sredstva za manipuliranje masama i nudi se dakle slobodan put diktaturi čovjekove oholosti i njegovih najnižih strasti, niskosti koje će pokušati opravdati namećući ih zakonski.

Moralne posljedice do kojih dospijevamo danas nisu drugo nego primjena ovih revolucionarnih načela. Kada većina odlučuje glasovanjem u korist pobačaja, onda ubojstvo nedužnog djeteta u krilu svoje majke postaje državnim zakonom koji financiraju porezni obveznici. Onda kada onaj tko ima u ruci sredstva društvenog priopćivanja uspije utjecati na mnoštvo da prihvati transplantaciju organa dok srce još kuca, eutanaziju, ili pak protunaravne zajednice izjednačavajući ih s brakom s pravom na posvajanje, onda to postaje dopušteno i moralno jer ne postoji drugi zakon nego onaj da narod odlučuje.

Intervju s don Aldom Rossijem o važnosti pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu u današnjem vremenu

Radost nam je što smo za naš blog Christus Rex dobili mogućnost upriličiti razgovor s don Aldom Rossijem, priorom u Albanu Laziale (Rim), o pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinom i Fatimskoj poruci koje nam je Blažena Djevica Marija povjerila kao glavna sredstva za uspostavu njezinog i Kristovog kraljevstva u današnjem svijetu.

Christus Rex: Velečasni Oče, Svećeničko Bratstvo sv. Pija X. gaji veliku pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu i osobito preporuča da se obavi pobožnost pet prvih subota. Možete li nam nešto više reći o tome?

Don Aldo Rossi: Važnost ove pobožnosti očituje Gospa u Fatimi kada kaže Luciji da je to posljednji lijek protiv zala svijeta skupa s Krunicom. Poradi gubitka znanja o nužnosti Kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista čovjek i društvo sve više uranjaju u grijeh, dolazeći tako do najvećih doktrinarnih i moralnih zastranjenja. S obzirom na ovo propadanje naša nebeska Majka nam daruje svoje Bezgrješno Srce koje nema čak ni sjene grijeha i cijelo je posve usmjereno na našega Gospodina koji posvema kraljuje u njezinu Srcu. Zbog toga Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima veliko poštovanje prema ovoj pobožnosti i nije slučajno da je nova crkva bogoslovije u Ecôneu (kolijevka naše Družbe) posvećena njezinom Bezgrješnom Srcu.

Bogoslovija i crkva Bezgrješnog Srca Marijina u švicarskom Ecôneu

Christus Rex: Blažena Djevica je također tražila posvetu Rusije svojemu Srcu. Je li Rusija posvećena Bezgrješnom Srcu Marijinu kako je to Blažena Djevica zahtijevala? Koji je dublji smisao jednog takvog posvećenja? S obzirom na burnu povijest druge polovice dvadesetog stoljeća, hladnoratovsku podjelu, napetosti - jesu li pape imale prigodu da to i ostvare?

Don Aldo Rossi: Ako je istina da u Marijinu Srcu savršeno vlada naš Gospodin, isto tako je istina da ovo Srce želi iznijeti ovo kraljevstvo van: u pojedince, u obitelji i u društvo. Marijina želja da se Rusija posveti njezinu Srcu izriče svu važnost društvene vladavine našega Gospodina Isusa Krista u društvu po njezinu posredništvu. Gospa je u Fatimi zahtijevala ovu posvetu Rusije svojemu Bezgrješnom Srcu. Posvetu je trebao izvršiti Papa zajedno sa svim biskupima, a čini se da se to nikada nije dogodilo ili je to bilo samo djelomično. Velika prigoda je bio Drugi vatikanski sabor kada su bili na okupu svi biskupi, ali kako znamo, na neki način se dogodilo baš suprotno (nešto dijabolično) jer ne samo da se izostavila osuda komunizma čija je majka Rusija, nego se proglasila zabluda vjerske slobode koja raskraljuje našega Gospodina u društvu i u određenom smislu ranjava Bezgrješno Srce Marijino u njezino „središte“.

Izbjeglička kriza i Bezgrješna

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Svi smo preneraženi trenutačnom izbjegličkom krizom koja poprima razmjere koje nas sve više zabrinjavaju. Ne potresa nas samo nevolja izbjeglica, nego i briga za budućnost našega kontinenta koji je posve preplavljen i koji ugrožavaju daljnje invazije. Činjenica da političari u Europskoj uniji nemaju nikakve ideje ni koncept stvara nam dodatan osjećaj neugode. Oni se svađaju oko svojih prijedloga za rješavanje i nadvladavanje ovog golemog izazova dok naše zemlje već tonu u kaos. Već dva tjedna ne može se praktično više putovati vlakom u Budimpeštu jer se tamošnji kolodvor Keleti nalazi u stanju opsade i postao je poprištem bitaka između policije i useljenika.ⁱ

Čovjek se ne može riješiti sumnje da cijelom stvari netko upravlja. Jesmo li svjedocima početka apokaliptičnih scenarija koji pripravljaju put Antikristovoj jednoj svjetskoj vladi? Treba li razbiti posljednje ostatke kršćanskog Zapada da se na njegovim ruševinama izgradi socijalistički „multikulturalni raj“ s miješanim stanovništvom koje ne poznaje ukorijenjenost u prošlosti, nego se sastoji samo još od građana svijeta kojima se može manipulirati i koje se može zamijeniti kako se god hoće? Takva predviđanja se mogu činiti smjelima, ali promatramo li današnji društvenopolitički razvoj u svjetlu Otkrivenja svetog Ivana, onda sve vrlo jasno upućuje na Antikristovu vladavinu koja je ondje prorečena. A to tim više, ako imamo pred očima novu sekularnu pseudo-religioznost rodne i ekološke ideologije koja posve jasno želi zamijeniti kršćanstvo. Njezini „misionari“ proširuju novu vjeru sa svim političkim i medijskim nasiljem i nastupaju sa zahtjevom da im se prizna dogmatska nezabludivost koja ne trpi protivljenje. Oni nam tako daju predokus buduće globalne tiranije.

No ovime se dalje ne trebamo baviti. Važnije je da se zapitamo koji su razlozi neopisivih kriza koje se u Europi – i drugdje – događaju. Razlozi se ne mogu lako pobrojati: ratovi i korumpirane vlade, primjerice, su povodi za današnje rijeke izbjeglica. Mutni poslovi i spletkarenja masonerije koja djeluje iza kulisa zacijelo u tome imaju udjela. Humanistički mentalitet „dobrog čovjeka“ koji prevladava sve još olakšava. Ali u istraživanju uzroka treba još dalje nastaviti.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 45 (listopad 1993.)

Donosimo u hrvatskom prijevodu Pismo prijateljima i dobročiniteljima broj 45. koje je 7. listopada 1993. godine uputio pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X, a koje je objavljeno i u časopisu Civitas 2007. godine pod naslovom: „Načela kršćanskog društvenog uređenja“. U ovom se pismu govori o kršćanskom društvenom uređenju u duhu Tradicije Crkve, s onim istim žarom i ljubavlju prema kršćanskom, katoličkom društvu i kulturi kako je govorio i naš blaženi kardinal Stepinac. Premda nam se i samo razmišljanje o kršćanskom društvenom uređenju danas čini nečim nedostižnim, čak i čudnim i dalekim, zamislimo koliko bi se naš narod duhovno obnovio kad bi se počeo ostvarivati, barem djelomično, dolje navedeni nacrt!

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Kako bi otprilike moglo izgledati kršćansko društveno uređenje primijenjeno na današnje vrijeme? Dopustite nam o tome postaviti nekoliko međaša u obliku aksioma koje pojedinačno valja promišljati i razvijati. Pri tome se orijentiramo po naravnom pravu, Svetom pismu i, dakako, po papinskom nauku koji se tiče države i društva.

Liberalizam je pripravio put komunizmu

Da bi se objasnilo kako je komunizam uspio da ga bez ispitivanja prihvate radničke mase, valja se prisjetiti da su one na to već bile pripravljene napuštanjem vjere i morala u što ih je bila dovela liberalna ekonomija. Sa smjenama rada čak i nedjeljom nije im se davalo vremena da zadovolje čak ni temeljne vjerničke obveze na blagdane; nije se mislilo na izgradnju crkava kod radionica, niti na olakšanje rada svećeniku; štoviše, nastavilo se s pozitivnim promicanjem laicizma. Sada se, dakle, žanje nasljedstvo zabluda koje su toliko puta oštro prekorili Naši Prethodnici i Mi sami i ne treba se čuditi da je već naširoko raskršćanjeni svijet poplavila komunistička zabluda.

Odlomak uzet iz enciklike „Divini Redemptoris“ pape Pija XI.

Subverzija preko „rodne teorije“

Marguerite A.Peeters, voditeljica Instituta za dinamiku interkulturalnog dijaloga i stručnjak za „novu, postmodernu etiku“ i „Global Governance“ (politiku svjetskog poretka) kritizira „rodnu teoriju“ u jednom članku koji je objavljen 3. ožujka u vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano.

Peeters, koja je belgijsko-američkog podrijetla ide za tim da raskrinka tri mita džender-revolucije. Ona piše da je posrijedi „revolucija koja se ostvaruje podrivanjem spola“ i zamjera da ona potječe od homoseksualno usmjerenog koncepta i od „radikalnog feminizma“.

Kada sloboda samu sebe uništava

Sloboda, sloboda, sloboda. Od Luthera koji ju je prvi zahtijevao, dajući joj novo i revolucionarno značenje, sloboda prati sve korake modernog društva. Luther, u ime slobode niječe papinsko Učiteljstvo i prinčevima predaje despotsku vlast koja obuhvaća, što je nečuveno za kršćansko društvo, i samu duhovnu vlast.