Christus Rex

Kristovo društveno Kraljevstvo bit će i Marijino društveno Kraljevstvo



Razmislimo o velikom idealu koji mora nadahnjivati katolike: uspostavljanje Kristovog društvenog Kraljevstva. Ovaj ideal je posljedica naravi i poslanja Crkve. Unatoč mogućeg otpadništva ljudi koji je vode, također i u vremenima najveće tmine, Crkva nastavlja sjati i biti prepoznatljiva, zahvaljujući znakovima koji je obilježavaju: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska i uvijek je vidljiva. Isus Krist je naime svom mističnom Tijelu dao vanjski oblik ljudskoga društva. Ne samo da njegova Glava, Papa, jest i mora biti vidljiv, nego su to također i njegova vjera, njegovo pravo i njegovi obredi.

Ako je Crkva vidljiva, onda je također i njeno poslanje vidljivo. To znači da Crkva ne ograničava svoje poslanje na individualno spasenje duša, nego ga proteže na spasenje naroda, nacija, cijeloga društva, prema poslanju od Isusa Krista da naviješta Evanđelje svim narodima (Mt 28, 19), sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Crkva je katolička, jer je po svojoj naravi općenita (univerzalna) i širi svoju spasonosnu poruku svakom stvorenju, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ne radi se samo o mogućnosti širenja u svijetu, nego o stvarnom širenju koje mora učiniti da se božanska istina Crkve očituje cijelom svijetu.

Istina je da će prije kraja svijeta, kako kaže Evanđelje, ,,mnogi zalutati u vjeri (Mt 24, 10), ali kraj svijeta neće stići sve dok svi narodi i sam izraelski narod ne uđu u Crkvu. Zbog toga sveti Pavao kaže: ,,Jer vam, braćo, neću zatajiti tajne ove, da sami sebe smatrate mudrima, jer sljepoća pade na jedan dio Izraela, dok ne uđu neznabošci u punom broju. I tako će se spasiti sav Izrael (Rim 11, 25-26).

Iz tih riječi Apostola naroda možemo zaključiti da će doći vrijeme kada će u svijetu biti uspostavljeno ne samo relativno katoličanstvo, nego također i apsolutno katoličanstvo, jer će se Evanđelje proširiti po cijelome svijetu. A ako će postojati Antikristovo doba, postojat će i doba Kristovog društvenog Kraljevstva.

Tko, unatoč tome što pristaje uz Krista, niječe Crkvu ili, unatoč tome što je ne niječe, smatra je nevidljivom, kao što to čine protestanti i modernisti, niječe javno poslanje Crkve i odbacuje Kristovo društveno Kraljevstvo. Poimanje modernista, protestanata i njihovih prethodnika, je ono o čisto duhovnoj Crkvi, rođenoj iz sporazuma ili društvenog ugovora, svedeno na udruženje predodređenih, određenih da budu progonjeni, a da nikad ne budu pobjednici u povijesti. Eshatologija koja iz toga proizlazi je teologija katakombalističke i viktimističke povijesti, koja odbacuje katoličko poslanje da se osvoji cijelo društvo te ga se podloži Kristu. Sve protestantske sljedbe vjeruju u povijesno doba Antikrista, ali ne vjeruju u povijesno doba Kristovoga društvenoga Kraljevstva.

Danas katolička eshatologija odbacuje Kristovo društveno Kraljevstvo jer ovisi o protestantskoj i modernističkoj teologiji povijesti. Proces sekularizacije, laicizacije društva smatra se nepovratnim. Otuda dvostruka napast: prva je ona da se pronađe kompromis sa sekulariziranim svijetom; da se traži Krista neodvojivog (imanentnog) od povijesti, pobožanstvenjivati povijest, slijedeći stope Teilharda de Chardina. Druga je ona da se odbaci svijet, stvarajući zajednice izabranih koji očekuju kraj svijeta. U oba slučaja ne bori se protiv svijeta jer se ne vjeruje u dužnost da ga se kristijanizira, da se izgradi kršćanska civilizacija na ruševinama modernoga svijeta.

Taj stav ne proizlazi samo iz pogrešne teologije povijesti, nego se temelji također i na krivom psihološkom i duhovnom stavu. Mnogi katolici prihvaćaju moderan svijet ili bježe od njega a da se ne bore protiv njega, jer im se čini da se tu više ništa ne može učiniti. Izgubili su povjerenje, koje je krepost nade potkrijepljena vjerom, o čemu govori sveti Toma Akvinski (Summa Theologiae, II-IIae, q. 129, art. 6 ad 2.). A s povjerenjem su izgubili borbeni duh.

Naravno, času pobjede Crkve prethodit će velika kazna jer suvremeni svijet nije slijedio primjer stanovnika Ninive, koji su se obratili i bili su spašeni, nego onaj stanovnika Sodome i Gomore, koji su odbili obraćenje i bili uništeni. Teologija povijesti nam govori da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo ljude (pojedince), nego i zajednice i društvene skupine: obitelji, narode, civilizaciju. Ali dok ljudi imaju njihovu nagradu ili kaznu, ponekad na zemlji, ali uvijek u vječnosti, narodi lišeni vječnoga života kažnjavaju se ili nagrađuju samo na zemlji.

Revolucionarni proces čini splet uvreda Bogu koje, spajajući se tijekom stoljeća, tvore jedinstveni kolektivni grijeh, otpadništvo naroda i nacija. A budući da grijesima odgovaraju kazne, kršćanska eshatologija nas uči da kolektivne grijehe slijede velike povijesne katastrofe, koje služe da okaju javne grijehe naroda. Bog međutim ne prestaje biti bezgranično milosrdan također i onda kada je bezgranično pravedan i teologija povijesti nam pokazuje da su od stvaranja svijeta do kraja svijeta, bili i bit će golemi grijesi, koje su slijedila djela golemoga Božjega milosrđa. Povijest univerzuma otvara se s najvišim grijehom, pobunom anđela, ali od tog trenutka se skicira u povijesti uloga Majke Božje, namijenjena da zgnječi glavu Sotoni i pobunjenim anđelima. Grijeh Adamovih potomaka kvari čovječanstvo, koje propada sve do općeg potopa, ali tome slijedi Božji savez s izabranim narodom. Izabrani narod umrljat će se grijehom bogoubojstva, ali Muka Kristova otkupljuje ljudski rod i iz probodenog Kristovog boka rađa se Crkva, a iz njega velika kršćanska civilizacija Srednjega vijeka.

Grijeh revolucije koji je tijekom stoljeća zaustavio razvoj kršćanske civilizacije i doveo nas do duhovnih i moralnih ruševina našega vremena, ne može ne pobuditi reakciju koja će, podržana Božjom milosti, dovesti do povijesnog ostvarenja velikog plana Božje Providnosti. Taj plan je društveno Kraljevstvo Isusa i Marije.

Isus Krist, objašnjava Pio XI. u encikliki Quas primas, je Kralj po milosti i po osvajanju iako njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer ne vuče iz njega legitimnost, proteže se ipak i na ovaj svijet u kojem živimo. On ne samo da ima pravo kraljevati nad ustanovama, zakonima, običajima ljudskoga društva, nego također želi izvršavati to pravo u praksi. Mnogo je razloga zbog kojih On to želi izvršavati, ali glavni je ovaj: Isus želi da s Njim kraljuje Njegova božanska Majka Marija, koja je bila skrivena svijetu u trenutku Utjelovljenja, ali koju sada cijeli svijet mora poznati, priznati i svečano proglasiti Kraljicom. Pobjeda Bezgrješnoga Srca Marijinoga je prije svega Isusova volja s kojom se Marija želi uskladiti i koju nam je Ona sama u Fatimi navijestila, obećava nam ju i poziva nas da ju ostvarimo. Zato će Kristovo društveno Kraljevstvo biti također i Marijino društveno Kraljevstvo. 

Roberto de Mattei 


Arhiva bloga

Glasnik: