Christus Rex

Koja će biti ograničenja za Summorum pontificum?


M
noga su nagađanja i hipoteze glede rimskoga dokumenta koji bi trebao ograničiti motuproprij Summorum pontificum.O datumu objavljivanja: biskup Roland Minnerath izjavio je 26. lipnja vjernicima koji su iskazali svoje negodovanje nakon otpuštanja svećenika Bratstva sv. Petra iz njegove Biskupije Dijon, da će dobiti „novi motuproprij sljedećih dana ili tjedana“.

Također se puno nagađa o sadržaju ovog rimskog dokumenta, na temelju nedavnih izjava protivnika motuproprija. Pismo Paix liturgique br. 805 od 28. lipnja tako prenosi riječi državnoga tajnika kardinala Pietra Parolina pred skupinom kardinala: „Moramo toj Misi zauvijek stati na kraj!“

Isto tako, nadbiskup Arthur Roche, novi prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, uz smijeh je odgovorio mjerodavnima za bogoslovije u Rimu i članovima Kurije s engleskog govornog područja: „Summorum Pontificum je praktički mrtav! Po tom ćemo pitanju vratiti moć biskupima, ali samo ne konzervativnim biskupima.“ Te su izjave u skladu s Andreom Grillom, profesorom liturgije na Papinskom institutu sv. Anzelma. Za tog bešćutnog progresivista Summorum Pontificum uveo je aberantno stanje „liturgijske iznimke“, zbog čega je 21. siječnja 2019. na web stranici Munera rekao: „Grijeh Ecclesije Dei naziva se Summorum Pontificum.“

Ne više pravo, već samo tolerancija?

Na blogu Jeanne Smits mogli smo 2. lipnja 2021. iz pera Diane Montagne, novinarke Remnanta, pročitati da je dokument u svojoj trećoj verziji, inačici „manje strogoj od dvije prethodne“.

Prva verzija utvrđivala je minimalnu dobnu granicu za služenje „izvanrednog oblika“ [možda zabranu mlađima od 78 godina?, nap. ur.], pomalo poput indulta Pavla VI. koji je nakon proglašenja Novusa orda dao dopuštenje starijim svećenicima da mogu služiti tradicionalnu Misu. Ova prva verzija također je predviđala stavljanje instituta Ecclesije Dei pod vlast Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života.

Ovaj prvi projekt bio je popraćen, opet prema Diani Montagni, „posebno oštrim i agresivnim“ uvodnim pismom pape Franje glede tridentske Mise.

Pozivajući se na vatikanske izvore, dodala je da se kardinal Luis Francisco Ladaria, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, oštro usprotivio prvoj verziji dokumenta te da je papino pismo također revidirano.

Treća verzija zadovoljila bi se potrebom prethodnog odobrenja za biskupijske svećenike, a da još nije definirano mora li ga dati mjesni biskup ili Rim.

Ecclesia Dei zajednicama priznala bi se mogućnost služenja Mise prema tradicionalnom obredu – tražeći pritom njihovo prianjanje uz Koncil i njegove reforme – ali bi bila ukinuti sloboda da svi svećenici služe sveto trodnevlje koje im je priznao Summorum pontificum. Tako bi se od priznatoga prava prešlo na dopuštenu toleranciju.

U slučaju spora, žalbe ne bi ispitivala Kongregacija za nauk vjere, već Kongregacija za bogoštovlje, čiji je novi predstojnik, biskup Roche, „poznat kao odlučni neprijatelj tradicionalne Mise i protivnik motuproprija Summorum pontificum“, kako je Yves Daoudal napisao na svom blogu 28. svibnja.

Možemo samo potvrditi ono što je FSSPX.Actualités objavio 28. svibnja, takvo ograničenje za motuproprij Benedikta XVI. bila bi čista „zloporaba“, a zato što bi se protivilo općem dobru Crkve, bilo bi „samo po sebi nevaljano“. Iako samo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. oko toga ne bi trebalo biti zabrinuto, „ono bi duboko žalilo zbog takvog ograničenja, jer bi to bio korak natrag na putu povratka prema Tradiciji koji bi odgodio rješenje za crkvenu krizu“.

A što je u svemu tome s vjerodostojnošću autoriteta?

Osim glasina i nagađanja o njegovom datumu i sadržaju, prerađeni motuproprij postavlja glavno pitanje, a to je crkveni autoritet, počevši od samoga pape. To s pravom ističe salezijanski redovnik, don Marco Begato, što je vatikanist Aldo Maria Valli postavio 19. lipnja na svoju web stranicu.

Njegov je argument sljedeći: „odluka protiv Summorum pontificuma – posebno ako bi se donijela dok je Benedikt XVI. još uvijek živ – bila bi udarac za liturgiju, ali prije svega udarac za autoritet“.

Evo njegova vrlo vrijednoga izlaganja: „Pitanje koje si postavljam jest kolika bi vrijednost trebala biti stavljena na dokument koji bi se u roku od nekoliko desetljeća preokrenuo poput čarapa. Rekao bih, vrlo mala.

Ali vrijednost dokumenta u našem slučaju govori i o vrijednost njegovog autora, a budući da je motuproprij eminentna i autonomna intervencija rimskoga prvosvećenika, to govori o vrijednosti papinskih izjava i njihovom odnosu s episkopatom (npr. s namjerom da episkopat bude poslušan motupropriju).

I ne bismo li se tako s devalvacijom motuproprija, izložili opasnosti da oduzmemo vrijednost papinskim potezima kao takvima? Ne bismo li se izložili opasnosti stvaranja dojma da su papinske izravne intervencije vrlo sporne, valjane najviše nekoliko desetljeća i da ih je dobro opovrći? [jasno, to bi bio motuproprij s rokom trajanja, nap. ur.].

U tom bi smislu zadirati u Summorum pontificum, po mom mišljenju, bilo isto što i zadirati u samu vjerodostojnost rimskoga prvosvećenika i hijerarhije te zadirati u njihov autoritet. A to govorim ne zato da bih izrazio osobni psihološki osjećaj iznevjerenog povjerenja, već da bih istaknuo radikalno i objektivno stanje zbunjenosti koje bi motuproprij anti-Summorum pontificum ipso facto pripisao najvišim crkvenim službama.

Razmišljanje je jednostavno i razoružavajuće: ako vođama nije jasno što žele i zašto, ako djeluju prema promjenjivim kurijalnim mjerilima ili društvenim modama, a ne prema definiranim i stabilnim teološkim pretpostavkama, zašto bismo ih slušali?

Želim reći, na osnovi čega bismo ih trebali slušati? Pod kojim uvjetima? Još bolje, što bismo trebali slušati? Pisanu promjenu? Namjeru koja je procurila kroz novine? Televizijske izjave pastira? Papu 1 ili papu 2? Biskupa koji slijedi slovo ili biskupa prema duhu? Zbog mode ili zbog praktičnosti? Na prvom ili drugom lusteru [za 5 godina ili za 10 godina, nap. ur.]?

Ponavljam, moja reakcija nije psihološka reakcija, već ozbiljna etička poteškoća. Dužan sam poslušati one koji mi zasigurno pokazuju volju Božju.

Ali crkvena zajednica koja je zbunjena, koja kontinuirano mijenja svoje zahtjeve, koja pruža sve manje teoloških objašnjenja, koja teži da ne odgovori ili izbjegne postavljene sumnje, koja je u tisućljeću slobode i u postkoncilskoj Crkvi koja se konačno oslobodila legalizma, a tjera nas [paradoksalno] na beskompromisnu poslušnost – kako se može reći da je takva stvarnost vjerodostojna i pouzdana?

U što bismo trebali vjerovati i što slijediti? Kako dugo? S kojim kriterijima? Koliko ozbiljno to trebamo uzeti? U kojoj mjeri mogu tumačiti i reinterpretirati kako želim? Tko to određuje?“

I don Begato zaključuje zdravim razumom: uskoro će „davanje vjerodostojnosti vlastima po definiciji biti oklada, rulet, igra... sve manje zabavna i sve rizičnija“.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: