Christus Rex

Je li upotreba cjepiva za COVID-19 moralno dopuštena?

Sv. Luj IX. brine se o žrtvama kuge, Louis Testelin stariji

I
ako je nekoliko cjepiva protiv COVID-19 već razvijeno, oko tih proizvoda kruže razne glasine i sugeriraju moralnu nemogućnost njihove upotrebe.

Farmaceutska situacija izuzetno je složena i razvija se. Do danas ima gotovo pedeset različitih cjepiva koja su već proizvedena ili su u fazi izrade, prema četiri različite metode proizvodnje.

Ovaj se članak bavi isključivo odgovorom na ovo moralno pitanje: je li moguće, s obzirom na način djelovanja i pripreme cjepiva, koristiti bilo koje od ovih cjepiva bez odgovornosti za grijeh?

Ovaj članak ima tri dijela potrebna za razumijevanje donesene moralne prosudbe.

Pregled cijepljenja

Zamisao o cjepivu

Zamisao o pripremanju tijela za štetne učinke otrova ili zaraznih djelatnih tvari nije nova. Ona bi mogla datirati još od kralja Mitridata (132. - 63. pr. Kr.) za kojega se govori da je uzimao male količine otrova kako bi se na njega navikao. Tu zamisao danas možemo pronaći u desenzibilizaciji, koja za cilj ima smanjenje neprimjerenih reakcija kod alergičnih osoba. Subjekt se dovodi u kontakt sa sve većim količinama elemenata na koje je osjetljiv da bi u konačnici suzbio alergijsku reakciju na te elemente.

Kod cijepljenja je mehanizam drukčiji. On uključuje davanje cijeloga ili dijela zaraznoga sredstva, ponekad samo njegovih proizvoda, da bi se izazvala obrambena reakcija tijela te mu se omogućilo stjecanje imuniteta protiv te djelatne tvari.

Tu valja izvući prvi važan zaključak. Cijepljenje se samo koristi svojstvom ljudskoga ili životinjskoga tijela: njegovim tzv. imunološkim kapacitetom da se aktivno suprotstavi stranim djelatnim tvarima koje ga napadaju. Dakle, ako je subjekt zaražen Kochovim bacilom, djelatnom tvari tuberkuloze, te se oporavi, bit će imun na novu infekciju: to je prirodni imunitet. Ako se drugi ispitanik cijepi BCG-om (Bacillus Calmette-Guérin), koji potječe od Kochovog bacila koji je učinjen bezopasnim, on također razvija imunitet proizveden cijepljenjem: to je inducirani imunitet, djelotvoran protiv Kochovog bacila.

Ali sasvim je očito da je taj imunitet također prirodan: razlikuje se samo način na koji je proizveden. Ovaj inducirani imunitet često je manje trajan jer je izazvana obrambena reakcija manje značajna nego tijekom bolesti.

Razne vrste cjepiva

Dosad su se cjepiva mogla klasificirati u dvije kategorije: oslabljena živa cjepiva i inaktivirana cjepiva.

U prvome slučaju, prije davanja se infektivna djelatna tvar prvo modificira kako bi bila bezopasna, ali zadržavajući svoju antigensku moć, odnosno sposobnost izazivanja imunološke reakcije. Slučaj BCG-a karakterističan je za ovu metodu. Imunološki sustav napada djelatnu tvar cjepiva te će zapamtiti njezin odgovor: tada će se moći obraniti od napada zarazne djelatne tvari.

Međutim, ova vrsta cijepljenja kontraindicirana je kod osoba s oslabljenim imunitetom – čiji imunološki sustav ima nedostatak – jer tada postoji rizik od prave zaraze. To se dogodilo kod cijepljenja protiv malih boginja, što je stvorilo dramatične posljedice.

U slučaju inaktiviranih cjepiva, zarazna djelatna tvar je mrtva te ju se može primijeniti u cijelosti ili djelomično. Kod te je vrste cjepivo protiv tetanusa jedinstveni slučaj. Ono se ne koristi zaraznom tvari, već toksinom koji ta tvar proizvodi, a koji je opasan, pa čak i koban. Taj se toksin detoksicira prije primjene, tako da više ne predstavlja opasnost, ali zadržava svoju antigensku snagu.

Ova se vrsta može povezati s tzv. „proteinskim“ cjepivima: djelatna tvar cjepiva sastoji se samo od proteina iz ovojnice virusa ili cijele njegove ovojnice ispražnjene od sadržaja.

Druga je varijanta upotreba virusa koji je bezopasan za ljude, za uvođenje djelatne tvari cjepiva u njegovu staničnu metu (virusni vektor).

Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Georges de La Tour

Sintetička cjepiva

Deset godina proučava se nova vrsta cjepiva. Prvo ga se promatralo za bolesti poput ebole ili zike. Zamisao je preuzeta za cjepivo protiv COVID-19.

Kao i sva živa bića, virus COVID-19 sadrži genetski materijal nastao od ribonukleinske kiseline (RNA). U živim bićima RNA može postojati u različitim oblicima: mRNA (glasnička) koja prenosi informacije iz DNA iz stanične jezgre u sustave za upotrebu; tRNA (prijenosna ili transportna), koja pruža elemente koji se moraju sastaviti prema mRNA kodu; rRNA (ribosomska) koja čini ribosome, tvornice za proizvodnju proteina.

Ideja sintetičkoga cjepiva je kopiranje maloga dijela virusa u obliku mRNA. Dio odabran u slučaju COVID-19 je onaj koji kodira spike protein, element koji omogućava virusu da uđe u stanice.

Ova mRNA se kroz cjepivo daje subjektu i ulazi u stanicu gdje se umnožava. Kad napusti stanicu, mRNA se prepoznaje kao strani element te ga imunološki sustav uništava. Kao učinak toga, subjekt stječe inducirani imunitet koji će mu omogućiti da se bori protiv stvarne COVID-19 zaraze.

Prednost ove metode je brzina razvoja. Doista, dva laboratorija koja se služe ovom metodom već su najavila vrlo zadovoljavajuće rezultate. Ruski laboratorij Gamaleya proizvodi cjepivo na sličan način, ali koristi „vektor“, drugim riječima, virus neškodljiv za ljude, da uvede fragment RNA.

Specijalisti za mRNA imaju primjedbe na cjepivo s tim imenom, koje zaslužuju da ih se razmotri. Prvo, različiti parametri neophodni za učinkovitost cjepiva previše su slučajno slični. Dakle, pacijenti s rakom ili autoimunim bolestima mogli bi trpjeti komplikacije. Uz to, čini se da mogućnost da se mRNA transformira u DNA, iako izuzetno mala, nije zanemariva. No čini se da je teško razraditi scenarij inkorporacije ove DNA u genom u živome biću.

Konačno, što se tiče cijepljenja, povijest medicine pokazala je da se ne mogu izbjeći određeni koraci i vrijeme koje im je potrebno. Žurba s kojom su ova mRNA cjepiva odobrena može se stoga bez oklijevanja promatrati kao ozbiljnu nepromišljenost. To ne znači da će nužno biti ozbiljnih učinaka, nego da se nije poštivao uobičajeni oprez.

Priprema cjepiva

Postoje tri faze pripreme cjepiva: razvoj, proizvodnja i laboratorijska ispitivanja. Tijekom ove tri faze razvoja mogu nastati moralne poteškoće zbog okoline u kojoj se cjepivo pripravlja.

Odmah treba napomenuti da cjepiva protiv bolesti koje prenose bakterije nisu uključena. Doista, u tom slučaju, medij za kulturu je samo skup hranjivih sastojaka koje bakterija koristi za hranu: glukoza, voda, kalcij itd.

U slučaju virusnih cjepiva poteškoća je sljedeća: svaka od tri faze njihove pripreme može iziskivati kulturu virusa koja traži okružje sastavljeno od živih stanica. U posebnome slučaju sintetičkih cjepiva, to vrijedi samo za fazu ispitivanja.

Međutim, virolozi koriste tri vrste stanica: 1. stanice izvedene iz ljudskih ili životinjskih organa; 2. kontinuirane linije [1] koje su često karcinomne te se množe gotovo u nedogled; i 3. stanice ljudskoga embrija, koje se također vrlo dugo razmnožavaju.

Ljudske embrionalne linije

Među posljednjima trenutno postoje najmanje tri linije koje su rezultat pobačaja: linija HEK-293 od pobačenoga zametka 1972. u Nizozemskoj, linija MRC-5 od pobačenoga zametka 1966. u Engleskoj i linija Per.C6 od pobačenoga zametka u Nizozemskoj 1985. godine.

Uporaba stanica pobačenih zametaka za proizvodnju cjepiva traje dakle od 1960-ih i već je dovela do razvoja različitih cjepiva, poput onih koja sprečavaju rubeolu, vodene kozice, hepatitis A i herpes zoster.

U razvoju cjepiva protiv COVID-19 ove se stanice koriste za proizvodnju ili virusnih vektora (adenovirusa), koji će prenijeti djelatnu tvar cjepiva ili spiralnog proteina koronavirusa koji će izazvati imunološki odgovor.

Nažalost, farmaceutske tvrtke radije upotrebljavaju stanice zametaka, a ne stanice odraslih, koje brže stare i prestaju se dijeliti. Također je manje vjerojatno da će fetalne stanice biti zaražene virusima ili bakterijama ili da su pretrpjele genetske mutacije.

Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Georges de La Tour

Moralni problemi zbog upotrebe linija od pobačenih zametaka

Pitanje je može li se, ili čak u nekim slučajevima mora, upotrijebiti cjepivo koje bi bilo razvijeno na stanicama dobivenim pobačajem?

Zločin pobačaja toliko je odvratan i danas toliko raširen da se na prvi pogled ovo pitanje može učiniti nepotrebnim. Katolik spontano odgovara: ne.

U stvarnosti problem može biti vrlo osjetljiv, jer se događa da u određenim vrlo specifičnim okolnostima netko može biti suočen s toliko ozbiljnim dužnostima koje mogu dovesti do stvarnih problema sa savješću. U tim zastrašujućim dvojbama pomoć moralne teologije bitna je za dubinsko ispitivanje situacije i razlučivanje dobra koje treba postići.

Prethodne napomene

Potrebno je napomenuti da se cjepivom ne ubrizgavaju fetalne stanice, kako neki vjeruju: one se upotrebljavaju samo za kulturu virusa, a virusi ih i uništavaju, kao i zaražene stanice pacijenta. No, to ne mijenja moralni problem.

Također treba napomenuti da nije kriva uporaba samih fetalnih stanica, jer su se one mogle zakonito dobiti, kao u slučaju spontanoga pobačaja. Činjenica je da je do njih došlo zlim činom: namjernim pobačajem.

Nužne distinkcije

Načelo koje vodi prosudbu u ovoj situaciji jest načelo suradnje u zlu. Općenito je pitanje: je li dopušteno surađivati u zlu ili grijehu drugih? Moralna teologija dala nam je ovdje potrebna pojašnjenja.

Pomoći grešniku da počini svoj grijeh naziva se „suradnja u zlu“, bez obzira na pruženu pomoć. Da bi ta suradnja postojala, djelovanje suradnika mora imati stvarni utjecaj na zlo djelo kroz pomoć koja se daje za njegov nastanak.

Da bi se mogla prosuditi, tu suradnju treba točno odrediti. To je ključno. Oni koji zanemaruju to određenje možda neće pravilno prosuditi moralnost suradnje.

Za suradnju se kaže da je neposredna kada suradnik s grešnikom izvrši sam čin grijeha, primjerice ako pomogne lopovu da odnese plijen i sakrije ga. To je također slučaj s kirurškim pomoćnikom koji izvodi određene dijelove pobačaja s aborcionistom.

Kaže se da je suradnja posredna kada suradnik pruža ono što će grešniku biti od koristi – materijal, potrebne radnje, sredstva – ili ono što će mu omogućiti da to lakše učini. To bi činio onaj koji drži ljestve lopovu ili medicinska sestra koja pomaže liječniku aborcionistu.

Konačno, ova posredna suradnja može biti više ili manje „bliska“ ili „udaljena“, ovisno o tome utječe li pružena pomoć više ili manje na počinjeni grijeh ili ima li s njim više ili manje veze. Dakle, prodaja idola poganinu je bliža suradnja. Ali prodaja drva od kojega će se izrađivati idol je daljnja suradnja.

Nadalje, ovisno o namjeri razlikujemo formalnu suradnju: suradnik dobrovoljno pristaje na grijeh u kojemu sudjeluje. Dakle, onaj tko, primjerice, pomogne provalniku držeći stražu, odobravajući ovaj grijeh, formalno surađuje. Po pravu ga se naziva i „sudionikom“.

Suradnja je materijalna kada suradnik ne želi sagriješiti, ali djeluje unatoč tome što pretpostavlja da će grešnik zloupotrijebiti njegovu pomoć i počiniti grijeh. Dakle, vlasnik bara koji samo za novac pristane poslužiti nekoliko pića ionako pijanome gostu, sudjeluje u grijehu pijanstva, ali se ne združuje s namjerom pijanca.

Načela

– Formalna suradnja uvijek je nedopuštena i zabranjena jer se po njoj preuzima odgovornost za grijeh u kojem se surađuje. Tu sâm suradnik namjerava počiniti grijeh.

– Neposredna je suradnja, čak i samo materijalna, nedopuštena jer se radi o zlom djelu, a najčešće i o grijehu identičnome onome glavnoga grešnika. Primjerice, kirurški pomoćnik koji sudjeluje u sterilizaciji – podvezivanju jajnika ili vazektomiji – čini isti grijeh kao i kirurg jer njegovo djelovanje izravno utječe na čin grijeha koji se bez njega ne bi mogao počiniti ili barem s puno više poteškoća.

– Posredna suradnja može biti dopuštena ili nedopuštena. Ona je većinom i obično nedopuštena jer treba uvijek nastojati izbjegavati zle postupke ili suradnju s njima.

– Međutim, zbog stvarne koristi ili teške nužde, ponekad može biti potrebno da se izvrši djelo koje će, iako samo po sebi dobro, biti posredna suradnja sa zlim činom.

Korist ili nužda o kojima je riječ mogu biti toliko potrebni da pojedinac bude oslobađen obveze izbjegavanja suradnje u zlu. U tom slučaju je riječ o razmjerno teškome razlogu za dopuštenu suradnju [2].

Uzmimo opći primjer – razne moguće sudionike u pobačaju:
– neposredni suradnik: kirurgov pomoćnik koji čini dio pobačaja
– bliži posredni suradnik: asistent koji pomaže liječniku dodajući mu instrumente
– manje bliski posredni suradnik: medicinska sestra koja priprema ženu za operaciju
– još manje bliski posredni suradnik: onaj koji održava operacijsku salu
– još dalji: onaj koji sterilizira potrebne instrumente
– udaljeni suradnik: laboratorij koji opskrbljuje anestetike i dilatatore ili proizvođač kirurških instrumenata. U oba slučaja se proviđeni materijal može koristiti za druge operacije osim pobačaja
- vrlo udaljeni suradnik: tvrtka koja isporučuje ove proizvode.

Pretpostavljena „blizina“ za svaku od ovih materijalnih suradnji u odnosu na počinjeni grijeh vrlo je promjenjiva. Hoćemo li reći da bi se svaki od ovih materijalnih suradnika trebao apsolutno suzdržati od suradnje? Bez obzira na cijenu?

Moralna teologija odgovara: ne. Utjecaj na zlo djelo za, primjerice, čistača operacijske sale toliko je malen da je razlog poput očuvanja radnoga mjesta dovoljno opravdan da zadrži svoj posao.

S druge strane, što je utjecaj snažniji, razlog mora biti ozbiljniji. A kad je blizina prevelika, nema više razloga za opravdanje. Tada treba odbiti suradnju, čak i ako to znači promjenu posla.

Primjena na cjepiva proizvedena na stanicama dobivenim pobačajem

Sada je pitanje utvrđivanja suradnje onih koji su uključeni u proizvodnju ili upotrebu cjepiva, u slučaju da je ono proizvedeno na stanicama dobivenim pobačajem. Pretpostavlja se da je riječ o materijalnoj suradnji jer je formalna suradnja ionako nedopuštena.

Tko god proizvede ili plasira na tržište ovo cjepivo, surađuje s grijehom pobačaja na način koji se, iako se ne može nazvati bliskim, može smatrati nemoralnim. Međutim, krivnja varira ovisno o izvedenoj ulozi.

Onaj tko upravlja farmaceutskom tvrtkom koja profitira od prije izvršenoga pobačaja, snosi veću odgovornost. Najprije, zato što je mogao odlučiti da se ne proizvede to cjepivo; zatim, zato što bi trebao prestati koristiti dotične stanične linije i odabrati druge linije koje ne predstavljaju moralni problem, čak i ako to ima svojih nedostataka.

Istraživač koji odabere stanične linije na kojima će raditi našao se u sličnoj situaciji: koristi se prošlim zločinom.

No, laboratorijski tehničar koji je samo jedan izvođač ili vozač kamiona koji dostavlja cjepivo imaju samo udaljenu suradnju: stoga je ona prihvatljiva, posebno za potonjega.

Liječnik koji cijepi pacijenta ili pacijent koji je cijepljen ima samo daljnju suradnju jer ta djela potiču i promiču grijeh pobačaja samo na vrlo udaljeni i vrlo slabi način. Zbog dostatnih zdravstvenih razloga takva bi djela mogla biti moralno dopuštena.

Mlada žena koja se treba udati može primiti cjepivo protiv rubeole, iako se takvo cjepivo gotovo uvijek proizvodi na fetalnim stanicama dobivenim pobačajem. Razlog je opasnost za dijete: ako žena oboli od rubeole tijekom trudnoće, posebno tijekom prvoga tromjesečja, značajni su rizici od malformacija – oka, sluha ili srca. Te su malformacije trajne.

Međutim, ako je dostupno cjepivo dobiveno iz stanica koje ne proizlaze od pobačaja, onda, naravno, treba njega upotrijebiti.

Sv. Irena skrbi o sv. Sebastijanu, Nicolas Régnier

Primjena na slučaj cjepiva protiv COVID-19

Ovdje nas zanima samo sljedeće pitanje: moralni vidik upotrebe cjepiva protiv COVID-a s obzirom na njegovo stvaranje ili proizvodnju.

Linije koje se upotrebljavaju za cjepivo protiv COVID-19

Cjeloviti popis cjepiva koja su u pripremi priložen je u sljedećem dokumentu. Ovaj dokument precizira za svako cjepivo odgovornu tvrtku i moguću upotrebu stanica pobačenoga zametka u jednoj ili drugoj fazi pripreme: razvoj, proizvodnja i ispitivanje.

Popis cjepiva koja su trenutno dostupna i onih koja su u postupku proizvodnje (FR / EN / DE)

Moralna prosudba prema postavljenim načelima

Budući da neka od ponuđenih cjepiva nisu nedopušteno pripravljena, s ovoga gledišta ne predstavljaju moralni problem za upotrebu. Stoga bi im trebalo dati prednost pred drugima.

Cjepiva kod kojih se služilo moralno nedopuštenom priravom trebalo bi što je više moguće izbjegavati.

Ali što ako u određenom slučaju netko utvrdi da je potrebno cijepiti se i ne može dobiti „dopušteno“ cjepivo te ima na raspolaganju samo „nedopušteno“ cjepivo? To se može dogoditi iz zdravstvenih razloga – boležljiva starija osoba; ili zbog profesionalne situacije –medicinsko osoblje izloženo pritisku; ili iz profesionalnih razloga, poput putovanja zrakoplovom. Postoji već barem jedan zračni prijevoznik – u ovom slučaju Qantas – koji je upozorio da će, čim cjepiva postanu dostupna, biti potrebno cijepljenje da bi se prihvatio putnik. Vrlo je vjerojatno da će mnoge aviokompanije brzo usvojiti ovaj zahtjev.

Budući da je suradnja samo udaljena, a navedeni razlog dovoljno ozbiljan, u tim je slučajevima moguće upotrijebiti takvo cjepivo. Štoviše, ostaje na svakome osobno da, uz pomoć odgovarajućega savjeta, prosudi o ovoj stvarnoj potrebi.

Treba jasno reći da smo ovdje u domeni razboritosti prosudbe, koja ne može biti ujednačena za sve i u svim slučajevima. Moralna teologija govori što je dopušteno ili nedopušteno. Daje načela. Ali na osobnoj je razboritosti da se prosudi o njihovoj primjeni od slučaja do slučaja.

Što se tiče elemenata izvan ovoga pitanja (dopuštenost cjepiva s obzirom na njegov izvor i pripremu), oni su reda osobnog mišljenja. Kao i svako mišljenje koje se ne može apsolutno dokazati, uzalud je i nemoguće svima ga nametnuti. Svatko je slobodan da ima svoje mišljenje o podrijetlu COVID-19, načinu na koji se na različitim mjestima s njime suočava, o politici cijepljenja određene zemlje, o cijepljenju općenito; ali svi ti elementi ne mijenjaju ovdje dani moralni zaključak.

Posljednja opažanja

Valja napomenuti da se, pored slučaja ovih cjepiva koja smo proučavali, suradnja sa zlom javlja i u mnogim analognim situacijama. I njih se može tretirati i rješavati prema istim moralnim načelima. Dakle:

Trebamo li prestati plaćati porez jer se dio novca koristi za financiranje pobačaja ili potpomognute oplodnje?

Smijemo li kupovati kod ljekarnika koji prodaje nedopuštene proizvode: abortive, prezervative, kontracepcijska sredstva? Ne bi li to bila jedna vrsta podrške?

Smijemo li prihvatiti da nas liječi liječnik koji odobrava pobačaj i propisuje kontracepcijske pilule?

Smijemo li ići u robnu kuću ili knjižaru koja prodaje loše novine?

Bi li blagajnik trebao odbiti prodati kupcu loš DVD?

Jasno je da bi ovaj popis mogao trajati u nedogled.

Posljednji primjer koji možemo uzeti iz Novoga zavjeta: je li dopušteno jesti idolotite, t. j. meso žrtvovano idolima (1 Kor 8, 1)?

Da bismo pravilno razumjeli ovo pitanje, važno je znati da je u antici sve meso koje se konzumiralo nužno prolazilo kroz hramove. Štoviše, na grčkome postoji samo jedna riječ: mageiros (koristi se isključivo u muškome rodu), koja označuje svećenika, mesara i kuhara, i za onoga tko se htio suzdržati od žrtvovanoga mesa, nije mu bilo drugoga mesa za jelo.

Dodajmo tome da je grijeh idolopoklonstva jedan od najtežih jer je to napad na samoga Boga.

Odgovor koji daje sv. Pavao jest: dopušteno je jesti od ovoga mesa, osim ako to sablažnjava bližnjega. To znači da onaj tko konzumira ovo meso, ne sudjeluje u grijehu idolopoklonstva. Inače sv. Pavao ne bi mogao tako odgovoriti.

Isto tako, svatko tko je u situaciji dovoljno udaljene materijalne suradnje u upotrebi cjepiva protiv COVID-19, čija bi se proizvodnja okoristila jednom od gore spomenutih staničnih linija, ne sudjeluje u počinjenom grijehu pobačaja počinjenom prije 35, 48 ili 54 godine.

Međutim, kao što je rečeno, treba, koliko je to moguće, izbjegavati suradnju u zlu, čak i materijalnu, a ako postoji izbor, uzeti cjepivo koje ne predstavlja moralni problem.

Međutim, ne smijemo se zadovoljiti tim žalosnim stanjem stvari i ne činiti ništa. Utjecajni katolici moraju svom snagom utjecati na farmaceutsku industriju kako bi ona razvila svoja nova cjepiva na staničnim osnovama koja ne predstavljaju moralne poteškoće.

p. Arnaud Sélégny

Izvor: fsspx.news

[1] Stanična linija je homogena populacija stanica, stabilna nakon uzastopnih mitoza (dioba) te ima teoretski neograničenu sposobnost dijeljenja.
[2] Merkelbach, Summa theologiae moralis, 1. sv., Pariz, Desclée De Brouwer, 1931., str. 394-400.

Arhiva bloga

Časopis: