Christus Rex

Časopis Christus Rex br. 27: Korona kriza – moralna pitanja


P
redstavljamo novi, 27. broj časopisa Christus Rex, drugi u tekućoj, 2021. godini. Tema ovoga broja su moralna pitanja koja su posebno aktualna usred trenutne korona krize, a napose pitanje moralnosti cjepiva. Cjelovita PDF verzija časopisa dostupna je za pregled na sljedećoj poveznici:


Časopis će uskoro biti dostupan u tiskanom izdanju u kapelama Bratstva u Hrvatskoj.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti poštom tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

U nastavku prenosimo tekst predgovora i kazalo sadržaja.

***

Predgovor: Zdrava prosudba stvarnosti u katoličkom duhu

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

pojava COVID-19 izazvala je drastične promjene na globalnoj razini koje zahvaćaju i u osobni život svakoga od nas. Ta su zbivanja otvorila neka nova moralna pitanja kojih dosad nije bilo ili barem nisu bila aktualna. Jedno od primarnih pitanja zasigurno je moralna prosudba novih cjepiva koja se predstavljaju kao glavno sredstvo za sprečavanje ove bolesti. Stoga će ovaj broj našega časopisa, uz redovne novosti iz našega apostolata i poruke poglavara, biti osobito posvećen toj temi, kojoj želimo pristupiti prvenstveno iz moralno-teološke perspektive. Svjesni smo da to može biti i nedostatak jer je aktualni fenomen korona krize višeslojan te ovisi i o drugim čimbenicima: prije svega promjenjivim medicinskim faktorima te pozadinskim društveno-političkim procesima. Kao što je izričito istaknuto u sljedećem tekstu p. Sélégnyja, u ta pitanja ovdje ne želimo ulaziti jer ona ne spadaju u primarno poslanje Crkve i našega Svećeničkoga bratstva, iako su, kao dio stvarnosti u kojoj živimo i djelujemo, zasigurno relevantna te ih se ne može izbjeći. No, vjerujemo da je ova situacija toliko kompleksna da se iz naše perspektive ne mogu davati definitivni odgovori na neka pitanja koja ulaze u svjetovno područje. Ipak, ono što možemo i trebamo je dati načela za ispravan pristup stvarnosti koji će nam omogućiti da stvari prosudimo u duhu vjere. Time ćemo onda usred mnoštva informacija koje su nam dostupne, moći objektivno i realno razlučiti ono što je (više) vjerodostojno od onoga što nije ili je manje racionalno utemeljeno. Navedimo dakle ta načela koja će nam pomoći da ispravno prosudimo aktualna zbivanja s kojima se susrećemo, posebno u današnjem vremenu:

1. Cjeloviti i nadnaravni pojam katoličke vjere.  Stvari ovoga svijeta često mogu odvući naš pogled na pitanja koja zasigurno zaslužuju pozornost, ali im treba dati i pravo mjesto u sveukupnome razmišljanju i kršćanskome životu. Katolički vjerski nauk ima svoju strukturu i poredak koji trebamo poštivati da bismo ispravno formirali našu vjeru. Tako najprije dolaze vjerske istine koje se odnose izravno na božanska svojstva i nutarnji život (nauk o Božjoj opstojnosti, atributima, pojam Presvetoga Trojstva, Kristove osobe), zatim nauk o Božjemu otkupiteljskome djelovanju (sakramenti, Crkva, posljednje stvari) i konačno, čovjekovo djelovanje u skladu s Božjim zakonom (moralni nauk, disciplina i duhovnost). Zato naš rast u vjeri mora uključivati podjednaku izgradnju u svim područjima, a nikako ograničavanje samo na određena pitanja. Trenutna zbivanja nose sa sobom upravo tu opasnost da usmjerimo naš pogled samo na društvena događanja i procese te postavimo to za gotovo isključivu preokupaciju, zanemarujući pritom rast u spoznaji vjerskih stvari koje po svom pojmu i značaju bitno nadilaze promjenjiva, svjetovna zbivanja. Tu se onda ponekad javljaju i tumačenja koja po sebi nemaju nikakvo izričito nadnaravno obilježje, a koje im se ponekad na neprirodan način želi pridati. Zato će nam pravi pojam katoličke vjere pomoći da zadržimo istinski nadnaravni duh te izbjegnemo opasnost da rješenja na svjetska zbivanja, koliko god ona mogla biti turbulentna, tražimo u čisto naravnim objašnjenjima, koja mogu voditi u izvjesnu naturalističku redukciju. Tako ćemo stvari ovoga svijeta prosuditi u nadnaravnome svjetlu koje se ne može ograničiti na ovosvjetska shvaćanja, nego ih bitno nadilazi.

2. Realna razumska prosudba. Ozbiljnom i temeljitom teološkom studiju – nauku o božanskim stvarima, prethodi zdravi filozofski studij u kome će se utvrditi ispravan način razmišljanja i prosuđivanja. Zato je Crkva kao osnovu za točan i vjeran izričaj vjerskih istina razvila filozofsko pojmovlje koje ne dopušta nesporazume, nego na najprikladniji način tumači božanske stvarnosti ljudskim rječnikom. Za to je pak potrebno ispravno pojmovlje koje će točno utvrditi općenite životne stvarnosti stvorenoga svijeta u kojemu živimo. Tako je Crkva tradicionalno za sveukupni filozofski i teološki studij prihvatila i usvojila nauk sv. Tome Akvinskoga, najvećega crkvenoga naučitelja, koji nam daje jasno usmjerenje za ispravnu prosudbu stvari ovoga svijeta u katoličkom duhu. Ovaj razumski pristup nazivamo realizam. On se temelji na osnovnoj definiciji pojma istine, kao podudarnosti između čovjekova uma i stvari koju prosuđujemo. Odatle sv. Toma gradi cijelo svoje znanstveno djelo koje precizno razlikuje argumente koji imaju strogu dokaznu vrijednost od tvrdnji koje su više ili manje vjerojatne ili predstavljaju samo određeno nagađanje. Ova je distinkcija od goruće važnosti za prilike u kojima se nalazimo. Suočeni smo s različitim tvrdnjama i tumačenjima koja se često, čak i među stručnjacima, u manjim ili većim stvarima razilaze. Zato je iznimno važno sačuvati zdravi kritički duh i jasno razlikovati neosporne činjenice od tvrdnji koje, ipak, nemaju tu snagu, nego se mogu prosuditi kao manje ili više vjerojatne. Bila bi zato velika pogreška da uopće ne uvažimo tu distinkciju i da svaki izvor informacija uzimamo zdravo za gotovo kao sigurne činjenice. Također je nužno razlikovati detaljnija pojmovna određenja. Zato ne smijemo prosudbu stvarnosti banalizirati po crno-bijeloj matrici, nego je nužno uvažiti pojmovne nijanse koje će nam omogućiti da točno odredimo njihov sadržaj i značenje. Pomutnja s kojom smo suočeni, nažalost, i u katoličkom krugovima, posljedica je upravo tog nedostatka, kada se često stvari prosuđuju po osjećajima i doživljajima umjesto po jasnim razumskim kriterijima koje nam sama Crkva predlaže. Oni će nam pomoći da stvarima damo onu vrijednost koju doista imaju i da je ne preuveličamo ili umanjimo.

3. Praktični razumski sud. U današnjim aktualnim zbivanjima uviđamo da se neke stvari ne mogu utvrditi s potpunom sigurnošću, nego da o njima možemo samo pretpostavljati s određenom vjerojatnošću. To nam pokazuju i različiti stavovi unutar (tradicionalnih) katoličkih krugova, gdje o pojedinim aktualnim pitanjima povezanima s korona krizom ima više mišljenja: počevši od same naravi i opasnosti bolesti, opravdanosti mjera za sprečavanje zaraze te konačno cijepljenja. Objektivna je dakle stvarnost da katolici u tim pitanjima, u težnji za spoznajom istine i nastojeći stvari prosuditi u duhu vjere, dolaze do različitih zaključaka. I tu stvarnost, kao što nam govori poglavar našega Distrikta u svojem drugom tekstu, moramo uzeti u obzir i nemamo pravo nametati vlastito mišljenje kao jedino mjerodavno. Iz tog razloga naše Svećeničko bratstvo pristupa tom području na isti način te ne donosi zaključke u stvarima u kojima se to ne može učiniti sa sigurnošću. 

4. Intelektualna poniznost i poučljivost. Svaki vjernik upućen je na pastirsko vodstvo u okviru svoje župe, odnosno, u ovim izvanrednim uvjetima u kojima živimo, kapele kojoj pripada. Na jučerašnji dan navršilo se 33 godine od povijesnoga čina biskupskih posvećenja koja je nadbiskup Lefebvre poduzeo 30. lipnja 1988. u Ecôneu. Njegov primjer i vodstvo te djelovanje Svećeničkoga bratstva potvrdili su svoju postojanost u svjedočanstvu za katoličku vjeru kroz brojne teške kušnje i izazove. Tu se jasno očitovalo vodstvo Božje providnosti u očuvanju pravoga katoličkoga nauka, sakramenata i djelovanja za spasenje duša. Zato možemo i trebamo imati pouzdanja da će ga ta providnost i dalje voditi u svim zahtjevnim situacijama s kojima se možemo suočiti. Cilj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je, u skladu s natpisom koji je naš Utemeljitelj htio dati uklesati na svoj grob: predavati ono što smo primili (1 Kor 11, 23), tj. čuvati i prenositi katoličku Tradiciju u nauku, bogoštovlju i sakramentima. Moralno-teološka prosudba koja se iznosi u sljedećim tekstovima jest upravo to – prenošenje načela koja su prihvaćena i odobrena od same Crkve te vrijede i danas.

A zdravi katolički nauk u pravilu nailazi na protivljenja s dvije strane. Tako je to i danas u ovom pitanju, gdje najprije možemo susresti liberalne tendencije koje prožimaju današnje crkvene strukture. Tu se ignoriraju činjenice i kriteriji navedeni u sljedećim studijama te se upotreba cjepiva odobrava bez razlike. S druge pak strane susrećemo rigoristički pristup prisutan kod određenih konzervativno ili tradicionalno orijentiranih katolika, koji na sličan način odbacuju navedene kriterije, ali iz suprotnoga pola. Ovdje se analizira samo jedan dio problema (moralno nedopušteni način proizvodnje) te se dolazi do zaključka o apsolutnoj nedopuštenosti upotrebe cjepiva, koji iz načela moralne teologije ne stoji. U oba ova ekscesa primjećujemo zajedničku poveznicu, a to je jedan nezdravi, slobodarski, individualistički duh koji ne prihvaća ili ne uvažava prave doktrinarne kriterije – mjerodavne izjave crkvenoga Učiteljstva i Tradicije, nego iz vlastitih pobuda stvara osobna mjerila koja ne odgovaraju duhu Crkve.

U svemu tome je, ponovimo još jednom, svatko slobodan po savjesti donijeti osobnu odluku u ovom pitanju ovisno o drugim okolnostima (stvarna opasnost bolesti i potreba za cjepivom, opasnost od nuspojava itd.), kako ih je osobno prosudio. U svemu tome valja pak očuvati dužno poštovanje prema pastirskome vodstvu kojemu smo povjereni. Razmotrimo li cijelu situaciju kako je prethodno analizirana, uvidjet ćemo da nemamo razloga uznositi se svojim mišljenjem i nametati ga drugima (ili što bi bilo još gore – vlastitim pastirima), nego možemo samo ponizno priznati da neke zaključke još ne možemo donijeti, ili barem ne sa sigurnošću. Uvažimo li stoga stvarnost kakva jest u svjetlu vjere, bit ćemo istinski poučljivi te će nam pastirsko vodstvo koje je Krist ustanovio u Crkvi i koje smo dužni prihvatiti i po njemu se orijentirati, biti uistinu od duhovne koristi.

U tom duhu želimo pobuditi pouzdanje u snagu Predragocjene Krvi Kristove koju častimo u mjesecu srpnju, da bi nas ona štitila od svih duhovnih i tjelesnih napasti te da bismo postali dionici Njezinih zasluga za život vječni!

Sa svećeničkim blagoslovom,

p. Marko Tilošanec
Jaidhof, 1. srpnja 2021., blagdan Predragocjene Krvi Kristove


***

Sadržaj:

Arhiva bloga

Časopis: